Jeruzalemska Maslinska gora, hebrejski Har HaZeitim, nezaobilazno je mjesto kršćanskih hodočašća u svetu zemlju: Isus Krist pored nje je prošao na bijelom magarčiću kad su ga na Cvjetnu nedjelju Židovi dočekali kao Mesiju, grčki Krista – Onog koji ima doći.

Četiri dana kasnije u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak Isus je na obroncima Maslinske gore, u Getsmanskom vrtu, hebrejski Gat-Schmanim, molio s učenicima nakon posljednje večere. I inače su se ondje Isus i apostoli rado sastajali, bio je to ondašnji gradski đardin s prastarim maslinama, iznad kojega je groblje staro tri tisuće godina s oko 150.000 židovskih grobova, uglednika, političara i rabina, među ostalim i Abšaloma, sina kralja Davida. Prema židovskom vjerovanju upravo oni koji su sahranjeni na Maslinskoj gori prvi će uskrsnuti na dan dolaska obećanog Mesije.

Hodočasnici

Za vrijeme molitve u Getsemaniju, Petar, Ivan i Jakov, Isusovi “najdraži apostoli” koje je izdvojio te noći, ubrzo su pozaspali. A on je, naslućujući kakva ga strašna muka i skončanje čeka, molio u smrtnom znoju, čak su mu i kapljice krvi rosile čelo. Nakon ure vremena vratio se apostolima i našavši ih uspavane prekorio ih: “Zar niste jedan sat mogli probdjeti sa mnom?” Ponovno se udaljio i molio, ovaj put ohrabren, a učenici su ponovno zaspali.

Probudio ih je kad je čuo da se vrtom šuljaju židovski svećenici, vojnici i sluge. “Ustanite! Približio se čas!”, doviknuo im je a tada mu prilazi Juda Iškariot, apostol koji ga je odlučio izdati i označio ga poljupcem. Isus je uzvratio čuvenom: “Juda, poljupcem predaješ Sina Čovječjeg?!” 

Isus je odveden u tamnicu, a Maslinska gora, odnosno Getsemani zauvijek ostala mjestom koje je označavalo početak njegove patnje za spas svijeta.

Ovi evanđeoski izvještaji poznati su, manje-više, svakom Isusovu sljedbeniku, ali za našijence je prava senzacija saznanje kako su Getsemanski vrt kupili bosanski Hrvati 1681. godine i predali ga franjevcima u čijem je vlasništvu do dana današnjega!

Naime, Maslinska gora i Getsemani su već u prva dva stoljeća kršćanstva postali, uz ostale lokacije u Jeruzalemu vezane za Kristov život, obavezno mjesto hodočašća kršćana iz cijelog ondašnjeg svijeta.

Kad su devetom stoljeću muslimani ovladali Jeruzalemom, nisu sprječavali hodočasnike da obilaze sveta mjesta, uz plaćanje ulaznice za ulaz u Jeruzalem. Međutim, dva stoljeća kasnije, Sveti grad triju religija osvajaju Turci Seldžuci i put u Svetu zemlju postajao je sve pogibeljniji – otuda i Križarski ratovi, koji su nakon zauzimanja dijelova Svete zemlje i stvaranja Jeruzalemskog kraljevstva nakratko obnovili hodočasnički put.

Šejh do šejha

Seldžuci ponovno osvajaju Svetu zemlji i, premda nikad nisu zaustavili hodočasnike sa zapada, njih je bivalo sve manje. Ipak, Turci su tolerirali jedan katolički red, malu braću svetoga Frane Asiškoga, moguće i zbog činjenice da nisu posjedovali nikakve imovine, a pomagali su svima, bez obzira na vjeru.

Sam Frane prokrčio je put svojoj subraći: 1219. godine propovijedao je na Bliskom istoku pred Sultanom Melekom el Kamelom, kojeg je oduševio. Prvi samostan u Jeruzalemu utemeljuju već 1229. godine, nakon pada Jeruzalema u ruke Saracena 1244. godine ostaju jedini kršćanski redovnici na tom području, a 1309. godine im egipatski sultan El-Mozaffar dopušta da se nastane na Sionu, uz Sveti Grob i u Betlehemu, te istim dokumentom zabranjuje pristup svim ostalim zapadnim redovnicima.

Ta sveta mjesta 1333. od sultana otkupljuje napuljski kralj Robert Anžuvinac i predaje ih franjevcima. Papa Klement VI. potvrdio je novonastalo stanje, te franjevce imenuje čuvarima Svete Zemlje koji se pravno okupljaju u Kustodiju Svete Zemlje.

E sad, kakve ovo sve ima veze s Hrvatima Pavlom, Antunom i Jakovom, sinovima Augustina Brankovića, Sarajlijama koji su 1681. godine otkupili tri četvrtine Getsemanskog vrta i poklonili ga franjevcima? Evo ovakve: kao građani Turskog carstva mogli su posjedovati imovinu, a veze bosanskih katolika i franjevaca ne treba objašnjavati… 

ako je između njih i devet prodavatelja sklopljen na šerijatu zasnovan i na Svijetlom šerijatskom sudu, kojim je predsjedao sudac Ibrahim Effendi, zapisan ugovor “hoget” kojim otkupljuju tri četvrtine Getsemanija za 90 srebrnjaka! Ako se Bosanci neće snaći u smrtonosno zamršenim odnosima koji su vladali u Svetoj Zemlji, a tko će drugi!?

Po svome opunomoćeniku Aliju al-Hazradžiju braća su Getsmanski vrt otkupila od Salahuddina, sina šejha Ahmada al-Alamija i cijenjenog šejha Abdurrahmana sina šejha Ahmada al-Usajlija i predvodnika odličnika šejha Ahmada al-Šafi‘ija sina šejha Saliha, zatim od ponosa vršnjaka Muhammad-bega sina Ahmad-bega Šamuma i Darviša Ahmada Bajada, te šejha Saliha sina šejha Alija al-As‘ardija, Salahuddina sina Al-sajjida Saliha, Musliha sina Muhammada al-Salvanija i Dajfullaha sina Hamidullaha al-Salvanija.

Dar iz ljubavi

Kupoprodaja je zapisana u podužem detaljnom ugovoru i uz nazočnost brojnih svjedoka, pa od proljeća 1681. godine Vrt starih Getsemanskih maslina, kako mu je stari naziv, “službeno, legalno i definitivno” pripada Kustodiji Svete Zemlje.

A kako je došlo do kupoporodaje? Franjevci su desetak godina prije ovog ugovora dogovarali prodaju s dijelom suvlasnika Getsemanija, a još 1661. sklopljen je prvi ugovor, no proglašen je nevažećim budući da nisu sudjelovali svi suvlasnici. Na dan 19. ožujka 1691. u Jeruzalem stižu Pavao i Jakov Branković “a Bosna Argentina – iz Bosne Srebrne”, kako stoji u registru hodočasnika, katolici imućna i plemićkog roda. S njima u pratnji bili su Antun Ivanović i Nikola Mileščić, sluge, te fra Marko Bobretić, vikar fojničkog samostana.

Fra Augustin Arce pisao je u prilogu o ovom događaju 1971. godine kako je u ugovoru spomenuta cijena od 90 srebrnih pijastera iliti groša, ali je po svoj prilici bila puno veća jer je u ono doba bio običaj – slično kao i danas – u službenim dokumentima i fakturama navesti puno nižu cijenu od realne da bi porez bio manji. I tu su braća iz Bosne Srebrene brzo pronašla zajednički jezik s lokalnim muslimanima!

Nema sumnje da su se malo ogrebali o sultanov proračun: u računovodstvenim knjigama Kustodije stoji kako je plaćeno ukupno 220 pijastera!

Istog dana kad je ugovor sklopljen, 2. svibnja 1681., Brankovići su zemljište “iz čiste ljubavi predali i zauvijek darovali Franjevačkim redovnicima Svete Zemlje”, a za zasluge su imenovani vitezovima Svetoga Groba u Jeruzalemu. Tako je, karta-kanta i sve po zakonu i pravdi Getsmani došao u katolički posjed.

A 333 godina nakon tog značajnog događaja Vrhbosanska nadbiskupija postavila je u Getsemanskom vrtu spomen-ploču na hrvatskom, latinskom i engleskom jeziku. Neka se zna da su Hrvati, ne samo novcem, nego i iznimnom snalažljivošću, domišljatošću i urođenom lukavošću doprinijeli barem jednom katoličkom kutku u Svetoj zemlji…

slobodnadalmacija