Tragični događaji

Nažalost, mnogi od logoraša nisu preživjeli svakodnevna izgladnjivanja, premlaćivanja, prisilna vađenja krvi, odvođenja na kopanje rovova gdje su služili kao živi štit. Osim onih koji su podlegli torturama, razmjene nije bilo ni za 26 bugojanskih logoraša, intelektualaca, uglednih bugojanskih Hrvata koji su iz “Stadiona”, ali i drugih logora Armije BiH odvedeni u nepoznato. Za tijelima 19 njih obitelji tragaju godinama. Za to vrijeme kreatori i nalogodavci zločina, na čelu s Dževadom Mlaćom, predsjednikom Ratnog predsjedništva, su na slobodi, a mnogi od njih nagrađivani su najvišim političkim dužnostima. Jedan od osumnjičenih Selmo Cikotić, zapovjednik Operativne skupine Zapad Armije BiH, u čijoj je zoni odgovornosti bilo Bugojno, bio je i ministar obrane BiH. I dok bošnjački politički i vojni vrh u Bugojnu godinama izbjegava odgovornost za zločine nad Hrvatima, još uvijek skrivajući istinu o tijelima 19 nasilno odvedenih logoraša, jedan od egzekutora godinama bezuspješno pokušava pravosuđu dati iskaz o onome što zna, a sudeći prema pismima koja su u posjedu “Večernjaka”, zna puno. Prije nepunih 5 godina Enes Sijamija, koji sada živi i radi u Austriji, pisao je Slavici Terzić, državnoj tužiteljici koja je vodila istrage u slučaju Bugojno. Jedan primjerak pisma poslan je i “Večernjaku”. Sijamija, koji je tada tražio da ga se sasluša pred bh. ili haaškim pravosuđem, isto traži i u pismu koje je nedavno poslao poznaniku iz Bugojna (ime primatelja pisma poznato Redakciji). U pismu poznaniku Anti, Sijamija kaže kako više ne vjeruje ni policiji ni pravosuđu. “Sad će godina kako sam im predao svu dokumentaciju, zapovjedi o privođenjima Hrvata na stadion Iskre gdje je bio logor, a ne zatvor, kao i videokasete o spaljivanju trojice Hrvata u zemunici. Dao sam sudu i policiji izjavu o svim događajima i ubijanju ljudi, kao i kriminalnim radnjama na 28 stranica. Razočaran sam što se ništa nije dogodilo, a pojedince treba biti sram ljudi koji traže svoje najbliže”, pisao je Sijamija prijatelju iz Bugojna. On i ovaj put prstom upire, prije svega, u Dževada Mlaću, ali i sve članove Ratnog predsjedništva Bugojna za koje tvrdi da su se u ratu enormno obogatili te da skrivajući istinu o nestalim štite i bogatstvo koje su stekli na okrutnom zločinu.

Prijetnje i pokušaj ubojstva

Sijamija u pismu ponovno spominje svakodnevne prijetnje koje dobiva telefonom, te četiri pokušaja njegova ubojstva. Kaže i kako bi se rado vratio u Bugojno kad bi imao od čega živjeti, a uz strah za vlastitu sigurnost, nemogućnost pronalaska posla odvela ga je u Austriju. “Za sve prijetnje i pokušaje mojega ubojstva krivim policiju i pravosuđe koji nisu uhitili zločince. Bilo bi mi žao da me ubiju, a da ne kažem što znam o zločinu nad tim ljudima koji su poubijani, pa spaljivani. Samo da kažem što znam pa neka me odmah ubiju. Najsretniji bih bio da odem u Haag i kažem ono što znam o zločincima koji se slobodno šeću Bugojnom i misle kako im nitko ništa ne može”, navodi Enes Sijamija u pismu u čijem smo posjedu.

(vecernji.ba)