Jedini slučaj u kojemu se na vrlo izravan način jednoj državi sudi za agresiju na drugu je u slučaju bivšeg predsjednika Vlade Hrvatske Republike Herceg Bosne Jadranka Prlića, ministra obrane Brune Stojića, načelnika Glavnog stožera Hrvatskoga vijeća obrane Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, šefa Vojne policije Valentina Ćorića i predstojnika Ureda za razmjenu zatočenika Berislava Pušića.

Ako je suditi prema tonu sažetka prošlotjedne prvostupanjske presude čelniku bh. Srba Radovanu Karadžiću, onda bi Haaški tribunal (ICTY) u povijesti mogao ostati zapamćen kao sudište u kojem je izrečena tek jedna presuda za agresiju jedne države na drugu – slučaj šestorice bivših hrvatskih dužnosnika Herceg Bosne i time potvrditi svoju političku, a ne funkciju istine, mira i pravde, piše Večernji list BiH. 
Naime, iako su svi mediji požurili objaviti kako je potvrđen genocid u Srebrenici te kako je bivši šef Republike Srpske kriv za masovna ubojstva, progon, mučenja Hrvata i Bošnjaka, najznačajnije je da se ni u optužnici, a ni u presudi Karadžića ne dovodi u vezu s postojanjem navodnog zajedničkog zločinačkog pothvata sa Srbijom, ali ni da je Republika Srpska plod jednog takvog djela. Niti se na bilo kakav način spominje RS, tvorevina nastala uz blagoslov najvećih svjetskih sila na mirovnom okupljanju u Daytonu, gdje je i potpisan famozni Daytonski mirovni sporazum.

Tuđman, Šušak …

Nijedna značajnija politička stranka sa sjedištem u Sarajevu nije presudu Karadžiću iskoristila da se pozove na ukidanje RS-a. Čak štoviše, stranka kojoj je Kardžić bio na čelu – SDS, i koja se još uvijek formalno nalazi na crnoj listi američkog ministarstva financija i riznice, na vlasti je u BiH. 
No, s druge strane, jedini slučaj u kojemu se na vrlo izravan način jednoj državi sudi za agresiju na drugu je u slučaju bivšeg predsjednika Vlade Hrvatske Republike Herceg Bosne Jadranka Prlića, ministra obrane Brune Stojića, načelnika Glavnog stožera Hrvatskoga vijeća obrane Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, šefa Vojne policije Valentina Ćorića i predstojnika Ureda za razmjenu zatočenika Berislava Pušića. Oni su formalno nepravomoćno osuđeni da su, zajedno s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske Jankom Bobetkom, radili na stvaranju etnički čistog područja Hercegovine od muslimana, koje bi onda pripojili Republici Hrvatskoj.

Toga u slučaju Radovana Karadžića nema. Nisu optuženi ni živući jugoslavenski generali, ni mrtvi Slobodan Milošević ni njihova agentura. Sve te ocjene koje ne odgovaraju istini, ali Hrvatima u BiH i državi Republici Hrvatskoj stoje kao mač, rezultat su selektivno probranih, a onda krivo protumačenih transkripata iz susreta pokojnog predsjednika Franje Tuđmana s dužnosnicima Hrvata u BiH, ali i drugih susreta državnog vrha Hrvatske.

‘Curenje’ podataka

Najprije, ni jedna država koja je proživjela krvavi raspad Jugoslavije nije dostavila Haaškom tribunalu sve dokumente državnog vrha osim Republike Hrvatske, odnosno drugog njezina predsjednika Stipe Mesića. Bošnjačke vlasti iz Sarajeva i srbijanski državni vrh vješto su prikrili vlastitu dokumentaciju, a onu koju su morali poslati zacrnili su koristeći se pravom zaštite državne tajne.

No, i unatoč tome, u transkriptima predsjednika Tuđmana nije bilo ništa sporno. Zbog toga je Hrvatska zatražila da se u svojstvu “prijatelja suda” uključi u žalbeni dio postupka pred Haaškim sudom u predmetu “Prlić i drugi”, u kojem su najviši hrvatski dužnosnici – bivši predsjednik Franjo Tuđman, bivši ministar obrane Gojko Šušak i bivši načelnik Glavnog stožera HV-a general Janko Bobetko nepravomoćnom presudom proglašeni sudionicima navodnog zajedničkog zločinačkog pothvata u svrhu etničkog čišćenja dijelova BiH. Prvostupanjsko vijeće nije u presudi napisanoj na više od dvije tisuće stranica ponudilo nijedan dokaz koji bi podupro zaključak da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi navodnog zajedničkog zločinačkog pothvata.

Novi ministar pravosuđa A. Šprlje 
protivi se zaključku raspravnog vijeća jer na više od dvije tisuće stranica nije ponudilo nijedan dokaz koji bi podupro zaključak da su Tuđman, Šušak i Bobetko zločine počinili kao i da su bili članovi navodnog zločinačkog pothvata u BiH.

‘‘Ništa u transkriptu ne sugerira da su sudionici razgovarali o promjeni etničkog sastava područja koja su trebala činiti Herceg Bosnu”, piše Hrvatska, već su razgovarali o ukidanju granica općina i gradova prekrajanih u vrijeme bivše Jugoslavije s ciljem smanjivanja hrvatske većine u tim općinama.

Najmonstruozniji zaključak ICTY-ja u slučaju šestorice dužnosnika HB bila je ocjena da su protjerivali vlastiti narod. Koliko su se zaigrali u manipulacije, govori podatak da su protjerivali Hrvate iz područja koja su im pripala mirovnim planom.

Po istom receptu kako je izrečena prvostupanjska presuda u Haagu za dužnosnike Herceg Bosne, uvelike se podižu optužnice za časnike i pripadnike HVO-a pa se cijeli Domovinski rat nastoji predstaviti kao zajednički zločinački pothvat i natovariti osjećaj kolektivne krivnje