Maja Nikolić, Travničanka iz Tuzle i više puta nagrađivana novinarka (UNICEF nagrada za zaštitu prava djece u BiH, Super žena 2015. godine, nagrada “Srđan Aleksić”…) zanimljivim tekstom osvrnula se na trenutnu situaciju iseljavanja stanovnika iz BiH.
Prije nekoliko dana najbliži prijatelj moje obitelji otišao je u Njemačku. Dobio je priliku za posao jer se s ovdašnjom birokracijom, nametima, vlastima, nepravdom, svemu onome što se radilo malim poduzetnicima više nije znao, a ni mogao nositi. Sam je rekao da je jako razočaran. Iako smo u početku svi mislili da je to samo njegova priča, kako će ipak stati na loptu i neće otići, prije nekoliko dana samo nas je obavijestio da za dva dana odlazi, a već za pet počinje raditi. I tu noć kada je govorio o odlasku opet smo se nekako veselili, otpjevali koju našu zajedničku pjesmu, sve u nekoj nadi kako neće otići. Nitko nije vjerovao. Kako može otići netko tko ovdje ima svoj biznis, radi, živi, koji je svima nama bio utjeha, koji je planirao još više i bolje graditi. Nije ni on bio sretan što odlazi. Ali otišao je.
Njegova supruga, naša draga prijateljica – toliko milo i drago biće, toliki patriota i žena koja voli svoj dom, ovaj grad, ovu zemlju, svoju obitelj, iako joj se vidjela nepresušna tuga u očima, nije to htjela pokazivati pred njim. Imaju i prekrasnog sina koji se nada da je tata otišao tek na nekoliko dana. Zapravo taj dan kada je tata otišao, on je poslijepodne došao kod nas i ugledao avion i onako ushitrenim glasom došao da nam kaže da je vidio tatin avion. Znala sam da se u tom trenutku nada da će se tata tim avionom i vratiti. A zapravo, samo se čeka prigodan trenutak da i on i njegova mama odlete za Njemačku. A taj trenutak samo što nije stigao.
Znam da ovo izgleda kao previše osoban tekst, ali isto tako znam i da već godinu dana izvještavam o sve većem odlasku ljudi s ovih prostora. U razgovoru s ljudima koji su mi govorili o razlozima odlaska svoje djece nastojala sam im na jedan način biti utjeha. Jer baš tada kada sam snimala, ja i moj kolega Muhamed smo bili prvi i jedni koji smo posljednjih dana prošetali selom. Taj dan bili smo im razbibriga, odnosno netko s kim su mogli razgovarati o onome što ih tišti. I sada se sjećam gospođe Janje iz Bukinja. Djeca otišla u inozemstvo, a ona i suprug ostali sami. Operirala je tumor, a djeca je nisu mogla posjetiti. Sjećam se i gospođe Ane kojoj je suprug preminuo utorkom, ali su zamolili da sahrana bude u subotu kako bi i sin mogao doći. Tada sam bila samo novinarka koja je ljude saslušala, nastojala pronaći razumjevanje i što prije objaviti priču.
Sada kada smo moja obitelj i ja doživjeli da nam jedan od najboljih prijatelja ode, svi oni novinarski kodeksi koje sam do tada poštovala za mene su pali u vodu. Jer znam da više nisam objektivna.
Ali nemojte misliti da je ovo moja osobna priča. Priča mog prijatelja je vjerojatno slična tisućama ljudi koji ovih dana isto kao i on razmišljaju. Uostalom baš prije par dana sam snimala reportažu o ljudima koji žele otići. Poslodavci iz Njemačke su čak došli ovdje u Tuzlu da bi ljude odmah odveli, jer znaju kako smo mi vrijedni, pošteni, divni, koliko predanosti nosimo u sebi. Kako samo cijenimo svaku priliku koja nam se pruži. Nitko od tih mladih ljudi ne vidi sebe ovdje. Samo žele otići. Pravnici, ekonomisti, profesori engleskog jezika završili su nakon fakulteta izvanredno medicinsku školu samo kako bi što prije otišli odavde.
A moj prijatelj. On je već bio u Njemačkoj. Nekako je otišao nakon rata i odlučio se vratiti. Smatrao je da ovdje treba dati maksimum od sebe, boriti se i ostati. S nekoliko tisuća maraka on i njegova supruga pokrenuli su mali obiteljski biznis. Radili su, borili se. Nikada se nisu žalili. Čak su i nas koji smo imali poprilično sigurne poslove hrabrili. Ne samo da su nas hrabrili već su nam se znali i smijati ako počnemo negodovati. Jednom mi je čak bio i u sugovornik u jednoj od reportaža u kojoj je govorio zašto se vratio. I sada čuvam njegovu izjavu kako se vratio jer mu je dodijalo kupovati samo pidžame i radna odijela. Znam sigurno da je on ovdje napravio sve što je mogao. Znam i da nije tek tako napustio BiH.
Mnogo puta smo razgovarali. Često je čitao moje tekstove pa bi se onda volio osvrnuti na neke od činjenica. Jedne prilike sam mu pričala o intervju koji sam radila s jednim od poduzetnika u Tuzli u kojem mi je rekao da ga inspekcija čak zna pitati i zašto mu kanta za smeće nije na točkiće. Moj prijatelj, s početka priče u Tuzli, tada mi je rekao da njemu inspekcija dolazi gotovo svaki tjedan i da, kada im kaže da njegovi radnici imaju topli obrok na način da se hrane u firmi jer je takav posao, inspektori mu traže prikladan stol za ručavanje. I nije to za njega predstavljao problem, ali da se ista ta država zauzela kako bi ljudima bila na usluzi. Ovako, inspektori su svakodnevno ucjenjivali. Uglavnom sustav ove zemlje, ili kantona, ili općine ( ni sama ne razumijem silne razine nadležnosti ), činio je sve da uništi male ljude, poduzetnike koji su (eto bolje nego oni veliki koji dobivaju brojne benefite ) opet razumjeli i poštovali redovito plaćanje PDV-a, doprinosa i svega što ova zemlja traži samo za sebe.
Svaki put kada mi novinari, objavimo priču o ljudima koji masovno odlaze mnogi ostavljaju komentare da ni tamo nije sjajno, pokušavajući tako pronaći razumjevanje za sebe. Svi znaju da nigdje nije sjajno i da nigdje nije kao kod svoje kuće.
Ipak ja, koja sam do prije nekoliko dana te priče slušala samo kao novinarka, tek danas shvaćam da ovi ljudi koji odlaze to ne čine iz hira. Oni su se zasitili neuređenog sustava, odlaze jer se više ne mogu nositi s neobrazovanim i neotesanim ljudima u tom sustavu koji ne znaju reći niti dobar dan. Odlaze jer se osjećaju otjeranima.
Ali morate znati. Ovdje nitko ništa ne radi iz hira. Ovdje, u ovoj Bosni, je svaka borba ljudi borba za nekim boljim životom. I svi vi koji hladno promatrate sve ovo što nas je snašlo, svi vi dok spavate ili pušite i sjedite dok ljudi prosvjeduju, sutra se slobodno smatrajte odgovornima što nam je sve sravnjeno sa zemljom, a velebne tvornice vaših očeva prerasle u stanove, bazene, tržne centre. A vi nemate za što kupiti taj stan, okupati se u tom bazenu. I sve što možete je samo prošetati tim tržnim centrom.
Moj prijatelj je otišao, otišli su mnogi pametni ljudi, visokoobrazovani kadrovi koji bi ovdje, ona čuda koja po svijetu danas čine, činili sigurno i u svojoj Bosni. Ali eto… za njih nema mjesta. Ali itekako ima mjesta za jedan od javnih događaja na kojemu će mladi jedne političke stranke hvalisavo predstaviti podatke koliko je ljudi uposleno u javnim institucijama TK. Apsurd, ali istina. Istina u kojoj ljudi u BiH tako mirno, a nezadovoljno žive.
(zenski.ba)
Autor: Maja Nikolić
