I tako ja završio silne fakultete, plaćao,znojio se,trudio i neće te tvoja država!
Pošaljem jedan Cv,drugi, devedeseti..i onda shvatim da ovdje natječaji ne vrijede!
Priključim se ja i stranci, ponadah se,dobih iskaznicu…i ništa!
Začepih usta,smanjih se,postidjeh,pogazih sebe…Uzalud,opet jebeno uzalud!
Opet nakon nekog vremena poslah prijave za natječaje širom lijepe naše, od Posušija,Mostara,preko Jablanice,Međugorja i Sarajeva…ama ništa čovječe!
Puče mi film,posjetih Njemačku,zadivih joj se,odlučih biti dio nje i…na pola sam puta!
Niti ću sadit smilje,niti vala boslije, niti ću raditi u šanku niti ko konobar a neću vala biti ni sezonac!
Poslah tri prijave u Njemačku,ljudi zovnuše,pohvališe,platiše i ja odoh’ trbuhom za kruhom!
Bez Čovića,Dodika,stranke,Kolinde,Hrvatske,Srbije, jezika, para,potplaćivanja,štela i veza, plakanja i sramoćenja.. uzeše me ljudi kao svoje čeljade a ja izustih samo jedno:
Bože moj fala ti’ , đe’ ovo prije ne uradih!
Neću ja bit’ ničiji, neću maminu marku,tatinih pet, neću bogatašicu iz Međugorja da mi kvoca kako je sve njeno… neću više nikom šutit’ Bog’me neću.. biti ću samo jedno…
SVOJ ČOVJEK!SVOJA VLAST! Neće mi se tresti noge kada se mjenja stranka! Hoću život, normalan i uredan kao sav ovaj svijet! Hoću da me gledate koliko sam sposoban a ne ko su mi mama i tata! Hoću biti PONOSAN NA SEBE!
Hvala Državo,eto nek ja ne valjam a vi valjate!

(facebook.com/MostarskiPisac)