Prije više od pola stoljeća narator ove priče je ugledao ovozemaljski svijet kao prvo dijete svojih roditelja. Pa iako je kao prvenac i kao muško, trebao biti dočekan radošću i srećom svojih roditelja, kao prvo pa još i muško, radost i sreća su zamijenjene zaprepašćenjem i šokom jer je prvenac na ovaj svijet ugledao s urođenom manom, u narodu zvanom zečija usna. Muku i jad roditelja, a naročito majke je teško i opisati i shvatiti, već se može samo pretpostaviti da je neizmjerna (ne daj bože nikome!). Obilaskom doktorskih ordinacija, do kojeg je prvenac nošen u majčinom naručju 5 i više km jer drugog prijevoza nije bilo, došlo se do zaključka da su potrebne kiruške operacije u bijelom svijetu. Pa je tako naš junak već sa devet mjeseci svog življenja na ovom svijetu, putovao cijelu noć da bi prešavši dvestotinjak kilometara (ondašnja brzina putovanja) osvanuo u jednoj od bolnica na kraju velegrada gdje ga je mati teška srca odvojila od svog zagrljaja i ostavila nepoznatim, hladnim i suzdržanim ljudma u bijelom. Imajmo na umu da su u to doba u selu našeg junaka bila čak dva bicikla, a da je automobil bila egzotika rijetko viđena, ali zato poslije dugo pričana, pa se pojam putovanja uglavnom svodio na put od maksimalno par desetaka kilometara, a i to vrlo rijetko.
No, vratimo se mi našem junaku koji je rastao i razvijao se kao i ostala djeca. Razlikovao se ponajviše otežanom socijalizacijom zbog (teško) (ne)razumljivije verbalne komunikacije. Do svoje osme godine života još je morao četiri puta u gore navedene bolnice na kraju velegrada, pri čemu je isto toliko puta majčino srce prijetilo prestankom rada a njena duša propadanjem u najdublji tamni ponor. Zadnju operaciju nam je naš junak podnio u prvom razredu osnovne škole koji je, usprkos izostanku od skoro mjesec dana, junački završio najboljom ocjenom.
E sad, ostaje nejasno, da li zbog činjenice da joj sin prvenac polaskom u školu upada u nova iskušenja i nove teškoće na koje majka ne može utjecati, da li zbog proživljenih muka rastajanja s djetetom prilikom ostavljanja u bolnicama, da li zbog spoznaje da, koliko god se trudili, postoji nešto iznad nas, nešto na što ne možemo utjecati a ono i te kako utječe na naše živote i na živote najmilijih, da li zbog bogobojaznosti ili zbog svega navedenog, uglavnom mati našeg junaka je odlučila naći kakav-takav spokoj duši svojoj odlaskom na zavjet (hodočašće) i dovođenjem na zavjet onog do koje joj je najviše stalo, da bi onom u kojeg vjeruje, dakle Svevišnjem, uputila molbe da pri životnom putovanju njena prvenca, bude pažljiv prema njemu te da ga uputi prema nejasnom cilju koji se jednostavno zove pravim putem kroz život.
Mjesto za taj čin je izabrano Podmilačje, selo pokraj Jajca, u kome se jednom godišnje, u šestom mjesecu na dan Sv. Ive slije rijeka hodočasnika, svatko sa svojim mukom i razlogom za to hodočašće. Mama i sin iz ove priče od Bosanskog Broda do Jajca krenuli su rano ujutro a stigli tek slijedećeg dana otprilike u isto doba kad su i krenuli. Prvo se uskotračnom željeznicom (ćirom) putovao do Doboja, pa se nakon višesatnog čekanja do večeri tog dana željeznicom normalnog kolosjeka stiglo do Lašve gdje se, opet nakon višesatnog čekanja i opet ćirom, preko Travnika, prijevoja Komar i Donjeg Vakufa ujutro stiglo u Jajce.

Sin prvenac navedene mame, a inače vaš pripovjedač, je još u ono doba uočio kod sebe izuzetnu sklonost i prijemljivost svakog oblika putovanja, a naročito željeznicom (jer je s njom i najviše putovao – tata željezničar), tako da su sjećanja s tog puta nakon 40 i oho-ho godina još uvijek svježa i jasna. Još i onda, kao i danas, mu je najvažnije bilo da se nekud putuje („ipak se kreće(m)“). Tako se sjeća ružno-kišovitog i prohladnog vremena, tunela Vranduk kroz koji su ga suputnici u vlaku ubijedili da mora čvrsto držati oči zatvorene, pa do zagasito-crvene nabujale rijeke Lašve u istoimenoj stanici.
Sad ćemo malo ubrzati tok vremena te na brzinu preletjeti 40-ak godina. I vidimo junaka ove priče koji je u međuvremenu uspio završiti fakultet i oženiti se pa čak dobiti nasljednika i nasljednicu prilikom čijih je rođenja strepio da od oca ne naslijede muku urođene mane s kojom on ima „čast“ kročiti svijetom. Nakon 40 proživljenih godina, za koje može reći, kad se sve doda i oduzme, da su ipak bile više sretne nego nesretne, u našeg, sada već prosijedog, junaka javila se želja da ponovo posjeti mjesto zavjeta u nakani zahvale Svevišnjem na dobro obavljen posao „pažnje i vođenja prema nejasnom cilju koji se jednostavno zove pravim putem kroz život“.
Ali to ne bi jedinim razlogom za put do Jajca. Drugi, jednako bitan, ako ne i bitniji razlog je bila njegova, odavno već neizlječiva, zaraženost virusom bicikliranja, vođena radoznalošću „kako-bi-bilo-provozati-se-tim-i-tim-putem.“ A za ostvarenje takvog putešestvija trebao je (pro)naći još dvije stvari.
Prvu je uspio pronaći, a to je bilo društvo pri putovanju. Jednog, u početku poznanika, kasnije kućnog prijatelja koji je na kraju biva promoviran u neizbježnog partnera pri dnevnim vožnjicama i vožnjama u početku po bližoj, a kasnije sve daljnoj i daljnoj okolici našeg prebivališta. Svi oni koje bicikliraju u društvu bar s nekim, znaju da je bicikliranje idealan način da se ljudi do sita ispričaju i izrazgovaraju o svemu i svačemu. I tako je neprimjetno, jer se ne zna točno kad, na tapetu razgovora došla ideja o višednevnom putovanju u Jajce. Razrađivali su detalje puta, razgovorom jedan drugom nadopunjavali maštu koja je prelazila u skoro realističku viziju događanja uz, oko i pokraj putovanja. Sa oduševljenjem i ushitom koji imaju mala djeca i rijetki odrasli koji su to dječije nježno i obzirno sačuvali u sebi, krenuli su svojim žvotnim saputnicama prioćiti naum koji ih čini tako vedrim, veselim i sretnim.
Drugu stvar potrebnu za ostvarenje putešestvija, koja se trebala očitovati na licima vedrih, veselih i sretnih njihovih životnih suputnica nisu uspjeli naći. Umjesto već opisanih očekivanja, spomenuta lica su izražavala, iznenađenje, zaprepaštenje i, vjerovatno kao posljedicu straha što se sve prvo nama a poslije kao posljedica toga i njima može desiti, ljutnju i ogorčenost kako takvo nešto uopće nama zrelim, ozbiljnim, savjesnim ljudima i očevima obitelji takvo što može pasti napamet.
I tako, nakon plovidbe nebeskim visinama oduševljenja, slijedio je okrutan i bolan pad u polje razočarenja. Te godine ne bi ništa od putovanja. A ni slijedećih.
Kad čovjek hoće, naći će rješenje, a kad neće, naći će opravdanje. Jedne godine je to bio nedostatak saputnika („pa nećeš valjda sam!?“ ), druge godine je bila kiša, slijedeće godine… Želja za tom vožnjom bivala je za mrvu slabija od prepreka. No, ove je godine zaljučio da odgađanje postaje bekonačno i besmisleno pa ili treba uništiti želju ili savladati prepreke. A vremena se baš nema na pretek, jer se 50-ta (odavno već) prešla. Odluka je pala. Idem, pa ako nikako drugačije, i sam. I kako to već bude, kad sam odlučio ići sam tada sam i našao saputnika. Iako je 20-tak godina mlađi, žurba mu je bila zadnja bitna stvar u životu, tako da smo jedan drugom bili idealno društvo.
Kako je i ove godine šesti mjesec bio izuzetno kišovit, naročito u danima kad smo trebali putovati, put smo odgodili za neka toplija i suvlja vremena. I bilo je stvarno toplo i suho.

 

-Putovanje biciklom blogera Pere i njegovog bicikla tragovima Ćire, 50-ak godina nakon hodočašća Podmilačju i sv. Ivi, koje je trajalo punih pet dana, do u detalje pročitajte i u slikama pogledajte ovdje.

 

(blog: perinbicikl)