Presveto Srce Isusovo postalo je simbolom uzvišene Kristove ljubavi, a pobožnost prema njemu obilježje suvremenog katoličanstva.

Tu pobožnost nalazimo već kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francesca Rimska, sveti Bernard i sveti Bonaventura. U XVI. stoljeću razvili su je kartuzijanci i kasnije isusovci, a sveti Ivan Eudes dao joj je u XVII. stoljeću teološki temelj.

Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova došao je iz francuskog grada Paray le Moniala, gdje je od 1673. do 1675. sveta Marija Margareta Alacoque doživjela ukazanja. Na svršetku svoje poruke Isus je obećao nagradu svima onima koji će svetkovati blagdan njegova Srca: „Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji će mu iskazati tu čast i koji će nastojati da je i drugi iskazuju.“

Papa Klement XIII. dopustio je 1765. slavljenje blagdana Srca Isusova onima koji su to izričito tražili. Nakon što se blagdan brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta, papa Pio IX. odredio je 1856. posebnim dekretom da se blagdan službeno slavi u cijeloj Crkvi, na prvi petak nakon tijelovske osmine.

Krist Spasitelj ima otvoreno svoje Srce za sve ljude, kako bi ih spasio, nahranio, napojio i učinio zauvijek sretnima! Presvetom Srcu Isusovom posvećena su mnoga naselja, ustanove, učilišta, župe, crkve i kapele diljem svijeta i hrvatskih krajeva.

Osobito je poznati isusovački samostan u Palmotićevoj ulici u Zagrebu koji je do današnjeg dana ostao središte katoličke, hrvatske i narodne misli za brojne Zagrepčane, studente iz svih krajeva Hrvatske i sve hrvatske ljude.