Život leti kapetane …. Leti jako brzo, 23 godine prošle su nakon one tragične prometne nesreće na autocesti kod Ingolstadta kada se golf u kojem je suvozač bio Dražen Petrović podletio pod kamion i u kojem je tragično život izgubio najbolji europskih i jedan od svjetskih košarkaških velikana.
Vrijeme se “smrznulo”, još pamtimo ono posljednje slobodno bacanje protiv Slovenije, na turniru u Wroclavu, kapetan je odradio taj susret kao i uvijek.
U Frankfurtu se pozdravio sa suigračima, obećao se javiti svom velikom prijateljuStojku Vrankoviću ….
Poziva nije bilo, tek tužna vijest koja je 7. lipnja 1993. godine zaustavila vrijeme, u crno zavila obitelj Petrović, hrvatskoj košarci nanijela veliku bol.
Život leti kapetane, plaću kalete Šibenika …. A suza nikada dovoljno za Dražena, kao simbola cijele jedne generacije, idola mladih.
Mali “funcut” koji je vodio rutinere prema naslovu prvaka protiv Bosne, pogodio ono bacanje i radovao se parketom Baldekina kao da je osvojio svjetsku titulu.
Kako je bilo gledati Dražena, kako postavljati taktiku protiv njega, pustiti ga da zabije 100 poena ili potrošiti pet igrača koji bi ga čuvali na jednom susretu.
Lijeka nije bilo, Dražen je bio dimenzija iznad, poseban, jedinstven. Ne on nije bio samo košarkaš, bio je vođa, lider, kapetan u onom smislu kada kažu da je produžena ruka trenera na parketu, osoba kojem suigrači vjeruju.
Fanatičan pristup košarci, beskonačni sati treninga, posvećenost onom što voli i uživa raditi, a košarka za njega nije bila sport – nego život.
Kada mu je Europa postala “tijesna” krenuo je na najbolje, na NBA ligu, uspostavio “most košarke između SAD-a i Europe”.
U Portlandu nisu vjerovali da imaju takvu veličinu, išli su na sigurno sa Porterom i Draxlerom dvojicom “all-star” igrača.
A opet njih dvojica nisu mirno spavali, znali su da prvo ispadanje iz petorke znači i odlazak jer je Dražen bio spreman maksimalno, ko’ zapeta puška.
New Jersey gaje dočekao raširenih ruku, pokazao je da može igrati protiv najboljih, trebao biti naAll Star susretu, član treće petorke, nevjerojatno talenta, šuter fantastičnih predipozicija. I lider, baš onak kako su ga navikli svi gledati, vođu na parketu.
Udarac kojega je zadobila hrvatska košarka tog 7. lipnja 1993. godine još uvijek amortizira. Imali smo velikih igrača, imamo talenta, ali nedostajao je vođa.
‘To što fali riči što nas manje ima šibenska će pisma vraćati te svima’
(jutarnji.hr)
