Iako je tradicionalni način košenja trave u našim krajevima odavno prestao, ljudi u ovim ljetnim danima i na godišnjim odmorima u rodnom kraju, sve više nalaze načina da se druže i podsjećaju na nekadašnja vremena. Tako je bilo i ove godine, prvi dan poslije Sv.Ive u jajačkom selu Šibenici, gdje su mještani, organizirali prvu koševinu trave i druženje kao nekad kosaca.
Sjetimo se da je u našim krajevima prije rata, jedan od najzahtjevnih, ako ne i najtežih poslova, kroz godinu, bila upravo košnja trave, a koju su zbog napora, obavljali isključivo muškarci, dok su kupljenje sijena radile žene i djeca, odnosno kupelice.
Svaka kuća imala je jednog ili više odraslih kosaca, koji su bili potpuno opremljeni, danas bi rekli ful opremom ili najboljom kosom kovanicom, vodirom, belegijama i mazalicom, klepcom – čekićem, babicom i novim šarpeljom ili torbom.
Kako bi se bližio Sv. Ivo, tako bi se bližile pripreme za koševinu, a ona bi se sastojala od klepanja kosa i sazivanje kosaca i kupelica. Malo je koja kuća mogla samostalno obaviti sve poslove oko pripreme sijena, ljudi su bili solidarni i međusobno se uzajmali, tako da su po prdhodnom dogovoru, planirali i kosili travu, te pomagali jedni drugima cijelo ljeto. Bilo je i onih koji se nisu uzajmali, jer su imali ogromne posjede i potrebu za stotinama kosaca, pa su plaćali kosce, a oni koji bi pak vraćali, jedan kosac vrijedio je dvije kupelice.
Osim sazivanja kosaca, potrebno je bilo pripremiti hranu, odnosno jelo i piće da se ne osramotiš pred rođacima i susjedima, najčešće se klalo tele ili pekli janjci, a kosibaša kojeg bi odredio domaćin, dobivao bi kurjuk kao predvodnik kosaca. Kosibaša nije mogao biti svatko, obično bi to bio najboji kosac, koji ima najširi i čišći otkos i naravno uz uvijet da može kosit brzo da se što više pokosi. Svi ostali redali bi se i slijedili njega, na način da drže međusobni razmak za dužinu kosišća, odnosno ispravljali se i oštrili kose jedan za drugim. Ljudi su se organizrali na razne načine, ali su kosci najčešće kosili cijeli dan ili pak prijepodnevne i poslijepodnevne uranke. Kosci bi prije odlaska poklepali kosu i u samu zoru pojavili se na dotičnoj livadi. I tako iz dana u dan bi se lijepo zabavljali, pjevali i šalili jedni na račun drugih.
Žene bi pak pripremale hranu, nosile vodu, nudile rakiju s kojom bi trebalo biti oprezno, da se tko rano ne napije i tako neplanirano prespava u hladovini cijeli dan, umjesto da kosi. Kako je košnja težak posao, na kojem se troši puno snage, domaćini nisu škrtarili, već bi pripremali najbolju hrana, janjetinu, razne čorbe, pite, sir i uštipke. Po završetku dana, domaćin bi pozvao kosce kući na večeru, gdje bi se jelo, pilo i šalilo, a moralo se istovremena voditi računa da je i sutra novi udarni dan, kada se mora kositi drugoe i tako sve od sv. Ive do velike Gospojine.
Jučer smo tako u Šibenici, svjedočili još jedno lijepom danu i druženju ljudi kao nekad, a da su naši običaj i košnja trave zanimljivi i drugima. Najbolje svjedoči dolazak autobusa i nazočnost više članova Udruge bosanskih hrvata Prsten iz Đakova, Zagreba i Osijeka, koji su bili oduševljeni jajačkim ljepotama i posve vellikom gostoprimstvu naših domaćina, koji su organizirali košnju trave i svoje goste, počastili na najbolji način, i tako pokazali tradicionalno organiziranje kosaca, da su svi na kraju dana bili zadovoljni i poželjeli da ovo pređe u tradiciju, a druženje se nastavi i dogodine.
Više fotografija možete pogledati u galeriji.
(Pougarci Prijatelji)
