Džaba si krečio

„Džaba si krečio“

Sad kad je već i službeno da se u Jajcu osniva mješovita srednja škola koja će raditi po bosanskom planu i programu, ne možemo se ne zapitati koja je objektivna korist od takvog čina za prosječnog građanina bošnjačke nacionalnosti, bez obzira na životnu dob. Po mišljenju resorne ministrice odlučujući faktor je bila želja lokalne zajednice, bez obzira što taj pojam zaista predstavlja. Jesu li lokalna zajednica građani sa prostora naše općine, kao i njihova djeca koja ovih dana odlučno iskazuju protivljenje navedenom ili je lokalna zajednica isključivo Općinski načelnik po francuskom predrevolucionarnom principu „Država, to sam ja“ odnosno da parafraziramo „Lokalna zajednica, to sam ja“?
Ministarstvo je reklo svoje, Skupština je potvrdila i priča se, unatoč prašini koja se digla, može označiti završenom, jer nas je iskustvo naučilo da se na ovim prostorima brzo zaboravlja, a i prašta, samo nek’ se ne puca. Ciljna skupina ove priče nisu djeca srednjoškolskog uzrasta niti njihovi roditelji koji će promjene osjetiti vrlo brzo, čisto iz praktičnih razloga, već je cilj da se spomene i počasne članove Zavoda za zapošljavanje, visokoobrazovane mlade ljude bošnjačke nacionalnosti koji od ovoga poteza političkih prvaka njihovog naroda neće imati ama baš nikakve koristi odnosno „vajde“ kako bi rekli naši stari.
Junak naše priče rođen je nekoliko godina prije početka ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, što će reći da je već bliže tridesetim nego dvadesetim godinama svog života, spreman za ženidbe, ali kako pobogu!? Svjedok je mnogih stvari i promjena koje su se dešavale u našoj zemlji na kraju 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća, što će reći da životnog iskustva ne manjka. Radi se o visokoobrazovanom i inteligentnom čovjeku, koji je studij Geografije na Univerzitetu u Sarajevu završio prije nekoliko godina, ali eto baš nije imao sreće i rođaka da u skladu sa svojim kvalitetama nađe i adekvatan posao u struci ili bilo čemu drugom što podrazumijeva redovna primanja, ma kako skromna ona bila.
Odgojen u skromnoj radničkoj obitelji, već odmalena je naučen da se dokazuje svojim radom i trudom, da bude skroman, štedljiv i strpljiv i da vjeruje u to da će jednog dana doći i njegovo vrijeme. Osnovnu školu pohađao je i završio u Zenici, gdje je njegova obitelj pronašla utočište za vrijeme kaosa 1992. godine, a u Jajce se vratio ono ljeto pred polazak u srednju školu. Kao i većina odličnih učenika nakon osnovne škole upisao je opću gimnaziju koja je radila po hrvatskom planu i programu. Prvi put u životu dijelio je školsku klupu sa učenicima hrvatske nacionalnosti koji su u Jajcu već od samog oslobođenja grada, a u Zenici ih se nije baš nagledao, jer su eto neočekivano isparili dolaskom oslobodilačke arapske braće. S obzirom da se u njegovoj obitelji od kada zna za sebe iskreno i ispravno prakticirala vjera, nije mu bio problem prihvatiti ljude oko sebe koji su možda upotrebljavali malo drugačije riječi i nosili drugačija imena, ali mu nitko od njih nije želio zlo.
Prve dvije godine učio je hrvatski jezik, gdje je naglasak u principu bio na nekim osnovnim gramatičkim pojmovima, zajedničkim za većinu slavenskih jezika, a zadnje dvije godine učenicima je već pružena mogućnost da izaberu bosanski jezik ukoliko to žele. On je čovjek koji u svemu vidi nešto dobro, pa je smatrao da je i u te dvije godine učenja hrvatskog jezika naučio nešto korisno i novo, što zasigurno ne bi mogao negdje drugo. Sve razrede završio je odličnim uspjehom, uvijek je dobivao pohvale od strane nastavnog kadra kojeg su mahom činili Hrvati, ali nijednim činom nitko od njih ga nikada nije ponizio ili uvrijedio. Omiljeno područje mu je bila geografija odnosno zemljopis koji je predavala profesorica iz drugog grada u kojem djeca hrvatske nacionalnosti još uvijek mogu samo sanjati školu po svom programu. Naslušao se on i priča kako se po hrvatskom programu u toj školi u četvrtom razredu obrađuje isključivo Hrvatska, ali je vrlo dobro znao da je to iskrivljivanje istine, jer je veći naglasak bio na Bosni i Hercegovini, a Hrvatska se obrađuje samo okvirno.
Sve ovo mu je donijelo i neke praktične koristi i proširilo vidike, jer je na praktičnoj nastavi koju su provodili na hrvatskom dijelu Jadrana negdje krajem četvrte godine studija zadivio svoje kolege iz Sarajeva poznavanjem Jadranske obale, mediteranske klime, krških oblika, autohtonih biljaka, nacionalnih parkova i mnogih drugih stvari. Ni na koji način mu poznavanje osnovnih obilježja susjedne zemlje nije moglo donijeti štetu, ugroziti njegova prava ili zatrti nacionalni identitet, jer stvari u njegovoj srednjoj školi jednostavno nisu funkcionirale na taj način, za razliku od nekih drugih sredina.
Magistrirao je sa odličnim uspjehom i položio sve u roku, ostavivši najbolji mogući dojam na kolege, a i na profesore. Nakon studija se odlučio vratiti kući, u svoj grad na Plivi i Vrbasu o kojima je tako rado pričao svojim kolegama na studiju, a često ih je uzimao i za teme u svojim radovima. Zasitio se on nakon pet godina i priča o multikulturalnom i multinacionalnom Sarajevu, o samodostatnosti tog istog grada, o superiornosti bosanske metropole, koja na ostatak države gleda sa prijezirom, a naročito na one dijelove gdje postoji istinski suživot među narodima, kao što je njegov mali grad. Kao čovjek koji svoje ostvarenje vidi u struci, nije se puno bavio politikom niti se družio sa političarima za vrijeme studija, već je svoju budućnost vidio po uzoru na istinska demokratska okruženja na zapadu, gdje se vrijedan radnik i istinski stručnjak uvijek cijeni.
Po povratku u rodni grad shvaća da su se neke stvari ipak malo promijenile u odnosu na onu godinu kada je otišao na studij. Bošnjačke stranke su preuzele vlast u gradu i već suvereno vladaju istim kako im se prohtije već nekoliko godina za redom. Na čelu kolone je liječnik iz Lupnice koji mu nije baš previše drag, ali to drži za sebe, jer među njegovim narodom vlada slijepa opčinjenost likom i djelom tog istog čovjeka, uz prateći blagoslov vjerskih poglavara odnosno „božjih ljudi“. Vrlo brzo shvaća da od onih predizbornih priča o procvatu bošnjačkog bića na ovim prostorima nema ništa, jer su na vlast došli ljudi koji nikada ništa nisu stvorili, već su naučili isključivo uzimati i dijeliti međusobno. Miran i tih kakav je po prirodi, znao je da ga nikada nitko neće na taj način zamijetiti od općinskih „vukova“ pa se i sam uključio u rad „stranke demokratskih akcionara“. Nikada se nije osjećao ugodno u društvu takvih ljudi, ali je sudeći po nekim mladim, obrazovanim ljudima koje je poznavao iz viđenja sa studija shvatio da drugog načina za uspjeh nema, nego svrstati se među podobne.
Prvi angažman bio je u biračkom odboru na Volijaku, gdje je predložen od strane stranačke administracije, čisto da dokaže svoju snalažljivost i odanost te da pripazi da slučajno „Veliki vođa“ iz Lupnice ne izgubi koji glas na tom biračkom mjestu iako je ovaj put izabrao samo skromno prvo mjesto na listi, a ne kandidaturu za načelnika. Objašnjeno im je da se njihov narod nalazi pred velikom kušnjom i da moraju zbiti svoje redove kako bi mogli osvojiti i treći uzastopni mandat na mjestu načelnika općine, jer ne daj Bože da se ponovi onaj hrvatski „zulum“ odnosno vlast koja je eto sve rasprodala svojima, a jadnim Bošnjacima nisu čak ni po frezu donirali. Kao da se zaboravilo da je za vrijeme te iste hrvatske vlasti u Jajcu bilo prisutno i po desetak međunarodnih organizacija zaduženih za obnove i donacije koji su sve budno pratili te da je svakoj bošnjačkoj obitelji obnovljena kuća, donirano nešto domaćih životinja, radnih strojeva, obnovljena infrastruktura, dovedena struja i voda i još mnogo toga.
Nitko ne osporava i da je ta ista hrvatska vlast mogla puno bolje i da je tu bilo dosta promašaja i lutanja, ali ni ova sadašnja nakon dva mandata apsolutne vlasti i sa proračunom u prosječnom iznosu od skoro desetak milijuna maraka nije napravila ama baš ništa hvale vrijedno. Otišli su međunarodni predstavnici iz Jajca već odavno tako da više nije bilo nikoga tko će „akcionarima“ stati na put svojim autoritetom, a pravosuđe na svim razinama ionako već odavno kontroliraju. Cirkus je nastavio igrati svoje predstave i dalje, obično četvrtkom u 11 sati u velikoj dvorani Općine.
Novi kandidat za načelnika ispred „akcionara“ je puno obećavao. Bio je jedan od omiljenih profesora iz škole koja je radila po hrvatskom planu i programu, što bi se reklo čovjek za „raju“. Znao je on na velikom odmoru izaći vani i zapaliti cigaru sa učenicima, zbijati šale na svoj račun i na račun drugih profesora, što je kod učenika izazivalo salve oduševljenja. Smatrali su mnogi da dolazi neko novo vrijeme i da će „profa“ odvesti ovaj grad u neku svjetliju budućnost. Nakon osvojenog mandata pokazalo se da su svi bili u zabludi. Ne samo da se nije distancirao od netransparentnih i nelegalnih aktivnosti „Velikog vođe“, ne samo da nije pokušao pružiti ruku pomirenja ljudima koji drugačije razmišljaju, već je igru digao na još višu razinu. Uspjeh karijere mu je trebao biti trajno dovođenje arapske braće na Plivska jezera, iste one braće koji su ne tako davno financirali dolazak svojih sunarodnjaka na područje Zenice i srednje Bosne, za koje je general ABiH Stjepan Šiber izjavio da su bili potpuni promašaj u obrani BiH. Nakon što su mu hrvatski i neki drugi vijećnici omeli plan, „profa“ kreće u bjesomučan obračun sa svime što nema „akcionarski pečat“.
Vratimo se našem junaku sa početka priče koji se već odavno oteo dojmu da je ispravan taj put kojim njega i njegove sunarodnjake vode prethodno spomenuti. Dvije godine je bio bez posla, čekao kod kuće, pomagao roditeljima u kućnim i poljoprivrednim poslovima, ali pripravničkog ili volonterskog staža nije bilo na vidiku. Govorili su neki likovi sumnjivog političkog morala da ga imaju u vidu i da će se sigurno nešto riješiti. Čak ga je i lokalni imam nakon što bi redovno prisustvovao na džumi petkom ohrabrivao da će ga dragi Allah pogledati i da se ne treba brinuti. Kad je napokon dobio priliku da volontira u općinskoj službi za nešto malo „crkavice“, mislio je da je njegovim problemima došao kraj. Naime, prije samog početka rada morali su svi doći u stranačke prostorije kako bi javno izrazili svoju zahvalnost za dar koji mnogi eto željno iščekuju i kako bi im se dalo do znanja da računaju na njih i u buduće.
U općinskoj službi u koju je došao radio je kao da mu život ovisi o tome, uz očigledan podsmjeh starijih kolega koji su običavali ispijati kave po cijeli dan, sve dok ih nervozni vlasnik kafića preko puta općinske zgrade, inače ljubitelj brzine i motora, ne bi napomenuo da mu smjena završava i da mora pokupiti šalice. Svaki zadatak prihvaćao je ozbiljno i profesionalno, pa makar se radilo o beskonačnom kopiranju knjiga za šefovog problematičnog srednjoškolca. Za njega nije postojala riječ „neću“ ili „ne mogu“, jer je volio svoj posao, cijenio je priliku koju je dobio, kao da mu ona zaista nije ni pripadala, nego ju je dobio na povjerenje od „akcionarskog društva“ smještenog malo visočije u susjednoj ulici ili kako bi to lokalni imam rekao „odozgor“.
Da bi ostao u igri postao je član asocijacije mladih, dijela „akcionara“ zaduženog za vrbovanje novih duša odnosno još mladih i nezaposlenih koji su i inače bili najranjivija kategorija. Provodili su oni razne aktivnosti, neke od njih su bile korisne, neke potpuno promašene, ali eto bio je na usluzi čisto da mu netko ne bi prigovorio da nije dovoljno musliman ili Bošnjak. On je čovjek koji je oduvijek postio Ramazan, ispunjavao sve svoje vjerske dužnosti ispravno i dostojanstveno, ali kad su se jednog ljeta mladi „akcionari“ dosjetili da bi bilo dobro da svoju vjeru dokažu čitavom ummetu klanjanjem na mlinčićima u sumrak vrućeg ramazanskog dana, shvatio je da on tu više nema šta tražiti.
Godina dana je brzo prošla, već su bili na pomolu novi volonteri koji će isto kao i on sanjati o tome kako im je konačno krenulo, da bi ih nakon samo 365 dana stvarnost opasno odalamila po gubici, pa su se neočekivano našli ponovno na ulici. Naš junak je s vremenom prestao ići na sastanke stranačkih tijela od kojih nikakve koristi neće biti, povukao se u svoj uski obiteljski krug, u svoju obiteljsku kuću koju je otac teškim trudom izgradio tek negdje pred rat, da bi nakon toga rata započeo iznova. Sjedeći na balkonu svoje sobe koja je okrenuta prema gradu i gledajući u one silne nepokošene livade shvatio je da može nešto zaraditi jedino ako krene ispočetka, pa je iz očaja uzeo očevu kosilicu i balirku te počeo kositi travu svakom tko bi zatražio. Dan za danom je prolazio, živa je na skali skakala i na 37 °C, a on je radio bjesomučno, iskaljujući sav svoj bijes na beskonačno dugim ledinama. Nije se mogao pomiriti sa tim da su sve one silne godine školovanja i odricanja bile uzaludne, da za njega jednostavno ne postoji adekvatno radno mjesto dok se općinski vlastodršci rasipaju i ponašaju kao da je to begovina. Stalno mu je u glavi bio natpis sa zida jedne zgrade na Alipašinu polju, na kojem su lokalni mangupi nedugo nakon farbanja napisali „Džaba si krečio“.
Uspio je vlastitim trudom izboriti i nekoliko ugovora o djelu, ali sve je to bilo kratkog vijeka, pa bi se vrlo brzo vraćao kući pognute glave. U isto to vrijeme firma iz „profinog“ rodnog sela je dobila natječaj za rekonstrukciju puteva po deseti put jer novca ima u izobilju, „Veliki vođa“ je već pustio korijenje u Domu zdravlja koji je dobio za svoj skromni doprinos u protekla dva mandata, a „sudija“ iz Divičana, jedan od četvorice braće, je promijenio radno mjesto po šesti put, seleći se sa pozicije na poziciju kao da je pravo studirao na Harvardu pa je toliko tražen. Sve se to događalo pred njegovim očima, ali za njega nije bilo mjesta!
Grad bi ga vidio samo srijedom kada bi obično dovozio roditelje na tržnicu i petkom kada bi dolazio na džumu, gdje je sretao sve te spomenute ljude, koji su postiđeni okretali glavu na drugu stranu, ali bio je on svjestan da ih to neće pokolebati ni najmanje. Priču o osnivanju nove srednje škole u Jajcu dočekao je sa podsmjehom i sa ironijom, jer je navikao već na to da se određenim ljudima izmisli radno mjesto, ali da im se izmisli čitava institucija da imaju „za ne daj Bože“, tu priču neka prodaju nekom drugom. On vrlo dobro zna da se problem mogao riješiti i na drugi način i da je licemjerna izjava inicijatora da je to jedini način da se zaštite prava djece, koja su svojim djelovanjem jasno pokazala svoj stav o tome. Znao je i to da općinski vlastodršci nisu apsolutno ništa učinili pa da tim istim školama poboljšaju uvjete rada, da se nabavi potrebna oprema za učionice ili laboratorije te da se toj istoj djeci gospodarskim mjerama osigura egzistencija kad se jednog dana nakon studija odluče vratiti u svoj rodni grad i da ih se uputi na potrebe tržišta kako ne bi svi studirali ekonomiju ili pravo. Kako je moguće da općine poput Žepča, Gradačca, Gruda ili Tešnja proživljavaju prava mala ekonomska čuda, sa osjetno manjim proračunima, a u Jajcu to, izuzev nekoliko hrvatskih poduzeća, nije ni približno moguće!? Imao bi on štošta za reći kada bi ga netko pitao o planu razvoja općine, o turizmu, ekologiji i ekonomiji, prostornom planiranju i uređenju, prešao bi i preko toga kako su se ponijeli njegovi sunarodnjaci prema njemu, samo da njegov grad zablista i doživi onaj sjaj koji zaslužuje i s pravom očekuje.
Zato će nevoljko izaći na izbore koji nisu ponudili nikakvu kandidatsku alternativu njegovom narodu, ali ideja o glasanju iz protesta za protivničkog kandidata mu se čini sve logičnijom, jer dati još jedan apsolutni mandat ljudima koji neposredno u svom komšiluku gledaju gradsku deponiju kako prerasta u pravu ekološku bombu i pri tome ništa ne čine, ne mogu više dobiti njegov glas! Kako se samo lažno ljudima serviraju priče o tome što je bolje za njih, o tome da će nakon osnivanja nove škole sada konačno sva djeca bošnjačke nacionalnosti imati ono što im je uskraćivano godinama, kao da će nakon toga svi problemi nestati sa obzora i započet će vrijeme neograničenog prosperiteta i razvoja? Sve on to zna i vidi, ali sjedeći u tišini svoje sobe može samo dignuti pogled ka crvenoj tubi u vitrini na kojoj piše ime njegovog univerziteta kraj koje se nalazi uokvireni komad papira na kojem stoji „magna cum laude“, a u mislima mu još uvijek onaj svježe ofarbani zid na Alipašinu polju na kojem su lokalni mangupi napisali „Džaba si krečio“.

Svaka sličnost sa likovima i događajima je slučajna, a možda i nije…