Volim Jajce
Aktualno BiH Crna kronika

26 GODINA OD NEKAŽNJENOG MUSLIMANSKOG ZLOČINA NAD HRVATIMA U ORLIŠTU

26 GODINA OD NEKAŽNJENOG MUSLIMANSKOG ZLOČINA NAD HRVATIMA U ORLIŠTU

Hrvatsko selo Orlište u općini Konjic iznenada je napadnuto 25. ožujka 1993. godine, po zapovijedi Hasana Hakalovića, zapovjednika brigade ‘Neretvica’ u sastavu tzv. Armije BiH. Selo je zauzeto bez ikakvog otpora, a pritom su ubijeni:
starac Ivan Kostić star 84 godine (u vlastitoj kući), njegova supruga Janja stara 80 godina (ispred staje koja je potom zapaljena zajedno sa stokom), Anđa Kostić (nepokretna starica od 70 godina) i 56-godišnji pripadnik HVO-a Branko Kostić koji je (iako nije pružao otpor) ustrijeljen rafalom u leđa.
Agonija Anđe Kostić trajala je nekoliko dana. Ona je najprije ranjena u glavu, a umrla je jer joj nitko nije pružio pomoć. Selo je temeljito opljačkano i potom spaljeno. Tijela žrtava pronađena su 15 dana nakon zločina.
Preostali civili uspjeli su se spasiti bijegom u susjedno selo Obrenovac.
U selu je prema popisu iz 1991. godine živjelo 22 stanovnika, svi su bili Hrvati i nikakvih vojnih niti strateških objekata i ciljeva u njemu nije bilo.
Pokolj u Orlištu samo je jedan u nizu što su ih počinile muslimanske snage u agresiji na hrvatske prostore koja je započela u jesen 1992., a još krvavije nastavljena 1993. godine.
Konjic je važna cestovna i željeznička prometnica na relaciji: Sarajevo – Mostar – Jadransko more i u sklopu širih strateških planova muslimana izlaska na more imao je posebnu važnost.
Već nakon prvih višestranačkih izbora, na ovom je području došlo do prvih nesuglasica između SDA i HDZ BiH, budući da je SDA neovisno o rezultatima izbora sva resorna mjesta u općinskoj vlasti i administraciji podijelio isključivo muslimanima. No, dva naroda su ipak skupa odgovorila na srpsku agresiju u svibnju 1992. godine, ali se savezništvo raspada poslije zauzimanja vojnih objekata “JNA” (‘Zlatar’ i ‘Ljuta’), kada dolazi do ozbiljnih trzavica vezano za raspodjelu plijena – naoružanja i streljiva. U muslimansko selo Parsovići u studenome dolazi Alija Izetbegović što je bila izravna potpora tamošnjim muslimanskim ekstremistima.
Ubojstvo jednog pripadnika HVO-a i ranjavanje drugoga na kontrolnom punktu u Ostrošcu (općina Jablanica) dodatno usložnjava ove odnose.
Tijekom ratnih sukoba između “Armije BiH” i HVO-a, u opčini Konjic ubijeno je 160 Hrvata, od čega 80 odraslih civila, 7 djece i 39 zarobljenih vojnika HVO-a, dok je protjerano ili izbjeglo 9.000 Hrvata.
Pored Orlišta, najveća stratišta hrvatskoga naroda u konjičkoj općini su:
Gostovići (4 žrtve), Buščak (3 žrtve), Trusina (22 žrtve), Vrci (7 žrtava), Radešine (5 žrtava), Dubravice (5 žrtava), Podhum/Žitače (26 žrtava), Zaslivlje (3 žrtve), Orahovica (4 žrtve). Hrvati su na području Konjica okrutno ubijani – bili su to ničim izazvani i planirani masakri muslimanske strane.
Tako su u većinski hrvatskom selu Gostovići 23. ožujka razoružana i ubijena tri vojnika HVO-a, a vojnik “Armije BiH” Sejdo Hakalović ubio je rafalom iz automatske puške uhićenog i nenaoružanog pripadnika HVO-a. Istoga dana je njegov suborac Nusret Šećibović u Seonici ubio hicem u leđa (iz snajpera) vozača saniteta Dragana Vujčevića (starog 30 godina) u vrijeme dok je ovaj pokušavao osloboditi zatočenog liječnika dr. Mladena Krezića. Rafalom je (s trideset prostrjelnih rana) ubijen Mato Stjepanović (mladić od 27 godina), a u selu Gorani Jozo Jurić (star 62. godine) dok je sjedio u svojoj kući.
U selu Buščak, muslimani su pozvali na kavu Miroslava Majića, pucali mu u glavu, prosuli mozak i na čelo urezali slovo “U”. Tijelo i glava bili su mu zgnječeni, uz više prostrjelnih rana.
U Trusini su pripadnici “Armije BiH” 16. travnja ubili 7 pripadnika HVO-a i 15 hrvatskih civila. Mada su se vojnici predali, izrešetani su rafalima. Ante Anđelić (star 21. godinu) ranjen je pružajući otpor napadačima i iskrvario je jer protivnička strana nije dopustila sanitetskom vozilu da dođe po njega i pruži mu pomoć.
Civili su ubijani tamo gdje su se zatekli. Zločin su izvršile postrojbe Zulfikara Ališpage (poznat kao Zuka) i glavnog konjičkog imama, Nezima ef. Halilovića (zvanog Muderis) – islamskog ekstremista koji je ratovao “u ime Allaha” i čiji su vojnici svi morali biti vjernici. Vojnika HVO-a Davora Ilića pripadnici “Armije BiH” pronašli su (11. svibnja) potpuno iscrpljenog i ubili ga. Kopajući rov na položaju “Armije BiH” ubijen je i ratni zarobljenik Vinko Kolar (koji je bio evidentiran od Međunarodnog crvenoga križa). Osvećujući se za poraze kod sela Zaslivlje, Zabrđe i Turije pripadnici Armije BiH surovo su mučili tri zarobljena vojnika HVO-a (pri čemu su im odrezali uši i noseve i potom ih izrešetali rafalima). (Vidi:https://www.hercegbosna.org/dokumenti_upload/20091208/herceg_bosna200912081528020.pdf)
I to je samo djelić zločina počinjenih nad Hrvatima u sklopu jednog općeg plana koji je skrojen u kabinetu Alije Izetbegovića i čija je nakana bila zauvijek ukloniti Hrvate s njihovih autohtonih prostora.
Dana 29. siječnja 1993. godine, iz Štaba vrhovne komande “Armije BiH”, general Sefer Halilović šalje Naredbu br. 111 komandantu 4. korpusa Arifu Pašaliću, u kojoj upozorava na “ostvarenje velikohrvatske politike”. Isti štab 13. ožujka za predsjednika Ratnog predsjedništva triju općina: Konjic, Jablanica i Rama/Prozor postavlja dr. Safeta Ćibu, liječnika kirurga-ortopeda.
Tog 13. ožujka 1993., u selo Jasenik, naseljeno većinskim muslimanskim življem, Hrvati su pozvani da preuzmu humanitarnu pomoć i tom je prigodom na prijevaru uhićeno njih oko 70.
Na zasjedanju predstavnika “Armije BiH” i “MUP-a BiH” u Konjicu, donesen je dokument o procjeni stanja u općinama Jablanici, Konjic i Hadžići u odnosu na HVO (pod oznakom “Vojna tajna – strogo povjerljivo”, br. 16-8/8-62/93). U njemu se među ostalim govori o “pogoršanju odnosa između dvije strane”, te potrebi “ojačavanja linija prema Hrvatima” i uspostave potpune kontrole na području ovih općina. Navodi se kako o svemu treba izvijestiti Aliju Izetbegovića. Bio je to globalni plan napada na Hrvate na ovom području, što je uskoro dobilo potvrdu u planskim masakrima i osvajanjima slabo ili nikako branjenih sela u kojima je živio hrvatski narod.
Treba napomenuti da je muslimansko političko i vojno vodstvo od početka igralo dvostruku igru. Na jednoj su strani bili “kooperativni” u odnosima s međunarodnom zajednicom i Republikom Hrvatskom (s kojom su u Zagrebu već 21. srpnja 1992. potpisali Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske “polazeći od zajedničkih interesa dviju zemalja u zaštiti njihove nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti”), dok su na drugoj vodili tajne pregovore sa Srbima (Miloševićem i Karadžićem) oko podjele BiH (među ostalim i zamjeni teritorija istočne Hercegovine za Sandžak – već u jesen 1992. godine, što u svojoj knjizi Lukava strategija jasno navodi Sefer Halilović).
Sam Sefer Halilović (do uključivanja u obranu BiH oficir i operativac KOS-a “JNA”), Hrvate je smatrao “ustašama” i tako ih ne rijetko zvao, pa i u vrijeme dok su HVO i “Armija BiH” bili saveznici i zajedno se borili protiv srpskog agresora. Ovaj mentalno ograničeni čovjek koji se nikad nije oslobodio sindroma jugooficira – i koji je i poslije svih klanja što su ih muslimanima priredili Srbi više bio sklon njima nego jedinim pravim i iskrenim saveznicima Hrvatima – ostao je upamćen kao jedan od najtvrđih predstavnika unitarističko – islamističke struje među bosansko-hercegovačkim muslimanima.
Drugačiji nisu bili niti Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Haris Silajdžić i drugi iz ovog kruga. Ništa im se nije moglo vjerovati. Ničega što su potpisali nisu se držali i to je bila i ostala jasno prepoznatljiva značajka njihove politike. Iskrenu suradnju s Hrvatima i Republikom Hrvatskom prihvatili su tek kad im je gorilo pod nogama (jer su Srbi do jeseni 1994. godine osvojili preko 70% teritorija BiH – i stavili pod svoju kontrolu velike dijelove njihovih prostora).
Kakav su segregacijski stav imale muslimanske vlasti prema hrvatskom narodu (svojim susjedima i sugrađanima), dokazuje ponašanje dr. Safeta Ćibe koji je zabranio Hrvatima oglašavanje preko Radio Konjica, smijenio glavnu urednicu Vesnu Bektašević (zato što je Hrvatica) i preko radija poručio: “U Bosni živi samo jedan narod, a to su Bosanci i to Bosanci islamske, katoličke i pravoslavne vjere.” Naredio je da se Hrvatima silom vadi krv za potrebe ratne bolnice Armije BiH. Zločin Armije BiH nad Hrvatima u Trusini opravdavao je riječima: “da se opamete svi ekstremisti HVO-a”.
(Vidi: isto -)
Dakle, nema nikakve sumnje da su svi zločini nad Hrvatima počinjeni kao dio zločinačkog plana u kojemu je pripadnike ovog naroda trebalo iskorijeniti, te da su u tomu aktivno sudjelovali muslimanski politički i vojni vrh, SDA i njihove lokalne vlasti.
Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata s područja Konjica je 1. ožujka 1996. godine podnio kaznenu prijavu Tužiteljstvu MKSJ u Den Haagu protiv počinitelja ratnih zločina u kojoj su se teretili za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava, a kaznena prijava je podnesena i protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe, Nezima ef. Halilovića i drugih.
Ovi zločini ostali su, nažalost, nekažnjeni – unatoč svim dokazima i živim svjedocima kojih još uvijek ima.
S tom u nebo vapijućom nepravdom mi Hrvati se nikad ne smijemo pomiriti.

Zlatko Pinter

Kliknite ovdje! ZLOČINI ARMIJE BiH NAD HRVATIMA 15 Stravičan zločin Zukinih postrojbi Strahovit zločin u selu Trusini počinili su pripadnici Armije BiH 16. travnja 1993. godine. Selo je branilo tek 7 vojnika HVO-a, oni su se predali, ali su odmah njihovi životi dokrajčeni rafalom iz vatrenog oružja. Po ubijanju vojnika HVO-a ubijeno je i 15 civila na razne načine tamo gdje su zatočeni Piše: Ivica MLIVONČIĆ
Nezim Halilović završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1983. godine. Nakon odsluženja vojnog roka upisuje se na Univerzitet Al-Azhar u Kairu gdje je diplomirao 1991. godine na Fakultetu Arapskog jezika – odsjek arapske književnosti. U augustu 1991. postavljen je za imama Repovačke džamije u Konjicu da bi od januara 1992. do septembra 1997. obavljao dužnost glavnog imama u Konjicu. U periodu rata u Bosni i Hercegovini bio je komandir “DIČ Muderris” (diverzantsko-izviđačka četa nazvana po njegovom imenu) i komandant 4. muslimanske slavne brigade. Dva puta je ranjavan i dobitnik ratnih priznanja: Zlatni ljiljan i Zlatni grb sa mačevima. Demobilisan je u augustu 1996. na lični zahtjev, sa činom pukovnika. Od septembra 1997. do decembra 2008. na dužnosti je direktora Vakufske direkcije Sarajevo a u isto vrijeme bio je i član Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. U periodu 1998-2002. član je glavnog odbora Stranke demokratske akcije. Član Parlamenta Bosne i Hercegovine bio je u periodu od 1997. do 1999. Trenutno je na dužnosti rukovodioca Ureda za hadž Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini kao i hatib džamije “Kralj Fahd” u Sarajevu od septembra 2000. U medijima je kritiziran zbog izjava da je Ivo Andrić “četnički ideolog” i pozivanja “Allahovog prokletstva na zločince i njihove pomagače, na lobiste protiv rezolucije o Srebrenici i izlobirane” i moljenja da “Allah uništi njihovu zločinačku i nasilnu vlast i da uništi njih i njihove porodice, ponizi ih i na Zemlji im zatre svaki trag”.[2][3] Oženjen je i otac četvero djece: dvije kćerke i dva sina.[4][5][6]
———————————————-

  • Na srpsku agresiju u svibnju 1992. godine zajednički odgovaraju Hrvati i Bošnjaci u Konjicu, ali se savezništvo raspada po zauzimanju vojnih objekata (JNA) Zlatar i Ljuta zbog raspodjele ratnog plijena (teško, lako naoružanje, municija). 10. svibnja 1992. otvoren je zloglasni logor športska dvorana na Musali u Konjicu. Na zlu glasu po metodama zlostavljanja, broju logoraša i vremenu postojanja. Status logora dobila je 10. svibnja 1992. kada je postrojba muslimanskog TO-a, pod zapovjedništvom Mithada Pirkića, u dvoranu zatvorila osam srpskih civila iz Idbra zarobljenih dan ranije. Slovi kao jedan od rijetkih logora u kojem su istodobno uzničke dane provodili i Hrvati i Srbi. Logor su osnovali najviši muslimanski politički i vojni predstavnici predvođeni predsjednikom muslimanske SDA i nelegalnim predsjedavajućim Predsjedništva RBiH Alijom Izetbegovićem, ministrom vanjskih poslova RBiH dr. Harisom Silajdžićem , načelnikom Glavnog stožera muslimanske Armije RBiH generalom Seferom Halilovićem. Glavnu riječ vodio je nelegalni predsjednik Ratnog predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor dr. Safet Ćibo koji je donosio odluke o zatvaranju i puštanju logoraša. Iz logora u dvorani redistribuirali su logoraše u druge logore. Prvih 65 starijih i maloljetnih logoraša oslobođeno je iz logora 13. kolovoza 1993. u zamjenu za oslobađanje 53 vojno sposobna Muslimana iz logora u Zabrđu, a svi preživjeli logoraši Srbi dovedeni na Musalu iz Čelebića su razmijenjeni ili izravno iz logora na Musali u Konjicu ili su pušteni kućama, pa privođeni i razmijenjeni. Posljednji 81 srpski logoraš oslobođen je iz tog logora 6. listopada 1994. godine na mostu na Grbavici u Sarajevu.[3]
    Komandant 3.Korpusa A BiH napisao je komandi štaba obrane Bugojna i 307. br. A BiH, 20. siječnja 1993. godine: „Izvještaje pišite tako da odražavaju borbenu situaciju, a ne da budu političke lekcije. ZA SUKOBE U SVIM GRADOVIMA HZ HERCEG BOSNA još je PREURANJENO, MADA JE I TA OPCIJA PREDVIĐENA.“. Time je 20. siječnja 1993. godine nadnevak je opcija napada na Hrvate (HVO) već debelo predviđena, što dodatno ruši teze o “pogrešnoj” hrvatskoj politici u BiH koja je „sigurno pripremala sukobe s A BiH”. Potpisnik dokumenta Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. Korpusa A BiH da je u ovo vrijeme (siječanj 1993. godine) zaključuje da je “još rano za napad na HVO u gradovima” to jest da je trebalo je napraviti pretpostavke za napad, a to znači očistiti sve one Muslimane koji surađuju s Hrvatima, s političkim i vojnim dijelom HVO-a. Ti Muslimani, legalno, demokratski izabrani predstavnici naroda, a koji su u mnogim mjestima (Mostar, Konjic, Jablanica, Rama, Bugojno, … ) zajedno s Hrvatima sastavili vlast, postali su smetnja ostvarenju već sačinjenih planova o „oslobađanju“ tih prostora od Hrvata. Plan i A BiH i politike stranke SDA; tako Alija Izetbegović u proljeće 1993. godine, bez zakonskog uporišta, oktroiranom voljom, smjenjuje izabrane Muslimane u Jablanici, Konjicu i Rami, te postavlja dr. Safeta Ćibu. Sefer Halilović, načelnik štaba Vrhovne komande OS RBiH napisao je komandantu 4. korpusa da “na prostoru Jablanice, Konjica, Pazarića, Tarčina a vjerovatno i drugih mjesta u zoni odgovornosti 4.K. jedan manji dio kadrova iz Armije RBiH, MUP-a i vlasti u potpunosti se stavio u službu ostvarenja velikohrvatske politike kroz potpuno sprovodjenje zadataka koje dobijaju od rukovodilaca HZ «HR-HB», što direktno utiče na razbijanje našeg fronta borbe za cjelovitu i demokratsku RBiH, a posredno i neposredno zbunjuje jedan dio naših pripadnika i dovodi ih u zabunu. Ovo se naročito odnosi na dr. R. Hadžihuseinovića – predsjednika SO Konjic, Jasmina Gusku – načelnika MUP-a Konjic. Načelnika MUP-a Hadžići Tufo i komandanta 7. konjičke brigade Cerovac Midhada.”[4]
    General Sefer Halilović iz štaba vrhovne komande Armije BiH 29. siječnja 1993. šalje Naredbu br. 111 komandantu IV. korpusa Armije BiH, generalu Asifu Pašaliću. U Naredbi upozorava na “ostvarenje velikohrvatske politike”. Isti štab 13. ožujka 1993. godine za predsjednika ratnog predsjedništva triju općina: Konjic, Jablanica i Rama/Prozor potvrduje dr. Safeta Ćibu, liječnika kirurga-ortopeda. U selu Jasenik živjelo je daleko više Muslimana – Bošnjaka nego Hrvata. Na prijevaru su muslimansko – bošnjačke vlasti uhitile oko 70 Hrvata, pozvavši ih da 13. ožujka 1993. godine dođu po humanitarnu pomoć. U Konjicu zasjedaju predstavnici Armije BiH i MUP-a BiH te donose dokument o procijeni stanja u općinama Hadžići, Jablanica i Konjic, u odnosu prema Hrvatskom vijeću obrane (HVO). U dokumentu “Vojna tajna – strogo povjerljivo” 16-8/8-62/93. kaže se da se odnosi pogoršavaju između dvije strane i da treba ojačati obrambene linije prema Hrvatima i osigurati punu kontrolu prostora te s time svime upoznati Aliju Izetbegovića, koji je boravio u New Yorku na mirovnim pregovorima. Može se zaključiti da je tada napravljen globalni plan napada na Hrvate u općinama Konjic i Jablanica . A da je to tako posvjedočit će podaci o progonima Hrvata, njihovima izgonima sa svojih ognjišta i o brojnim masakrima nevinog civilnog stanovništva hrvatske nacionalnosti. U selu Kostajnica, s 99,9 posto hrvatskog stanovništva, Muslimani – Bošnjaci Ismet Gabela i Sakib Boloban iz vozila u pokretu bacaju ručnu bombu na tri hrvatske djevojčice, i jednu od njih ranjavaju. Bilo je to 20. ožujka 1993., a isti dan je u Konjicu eksplozivom dignut u zrak automobil jednog Hrvata. Dan kasnije dr. Safet Ćibo zabranjuje Hrvatima da se oglašavaju na Radio-Konjicu. Dekretom smjenjuje Vesnu Bektašević, glavnu i odgovornu urednicu radija, Hrvaticu. Nakon dva dana počinje blokada područja cijele općine Konjic, tako da Hrvati ne mogu niti ulaziti niti izlaziti. U većinskom hrvatskom selu Gostovići 23. ožujka 1993. godine pripadnici Armije BiH su uhitili i razoružali pa potom ubili trojicu pripadnika HVO-a. Vojnik Armije BiH Sjedo Hakalović je rafalom iz automatske puške ubio uhićenog i nenaoružanog pripadnika HVO-a, a ranio jednu ženu hrvatske nacionalnosti. Istog dana u Seonici, Nusret Šećibović, vojnik Armije BiH snajperskim hicem u leđa ubio je vozača sanitetskog vozila Dragana Vujičevića (1963.) dok je pokušavao osloboditi zatočenog liječnika dr. Mladena Krezića. Toga dana u selu Vrci, pretežito hrvatskom, ubijen je Marinko Džidžić (1945.) dok je sjedio u svojoj kući, te Ivan Stanić (1935.), Stoja Kožul (1935.) i Ana Kožul (1929.). U Žitačama toga je dana život izgubio Ante (Nika) Krešo (1935.), pogođen hicem u leđa. Istoga dana poubijano je i nekoliko pripadnika HVO-a. U Žitačama su Hazim Kozić, Hamza Ćosić, Enes Kozić, Dževad Ćosić i drugi pripadnici Armije BiH, ubili Matu (Stjepanova) Stjepanovića (1966.) ispred njegove kuće; na tijelu je imao tridesetak prostrijelnih rana. U selu Gostovići, u kući svoje tetke, Jele Rajić okrutno je ubijen pripadnik HVO-a Zvonko (Pere) Đopo a njegova tetka je teško ranjena i sada je stopostotni invalid. Toga dana su još bezobzirno pobijeni Ivan (Antin) Andrić (1966.), Mirko (Stjepanov) Đopo (1960.) i Ivan (Matin) Andrić (1970.). Što zaključiti iz činjenice da je toliko ljudi pobijeno istog dana gotovu istoga sata u raznim selima općine Konjic? Teško je tvrditi da ovi zločini nisu bili planirani.[5]
    Pristaše zločina nad Hrvatima i Srbima već su prije bivali ovdje i dolazak zloglasno Safeta Ćibe oslobodio je oganj kroatofobije koji je tinjao. Već nakon mjesec dana Ćibina komandiranja, 13. travnja 1993. godine, zatvorena je nadzorna točka Armije BiH u Jablanici i Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći iz grada. Dva dana potom, 16. travnja u neposrednoj blizini Jablanice planuo je prvi oružani sukob između postrojbi Armije BiH i HVO. 19. travnja 1993. dok su vojnici HVO-a pretresali muslimansko – bošnjačke kuće, jedan je pripadnik lokalne postrojbe Armije BiH ubio dvojicu vojnika HVO-a i tada je došlo do žestokog oružanog sukoba. Uskoro su muslimansko – bošnjačke vlasti Jablanice uhitile prvu skupinu Hrvata i zatvorile ih u spomen – objekt Muzej u Jablanici, a Hrvate koji su ostali pod njihovom vlašću izložili torturi. Tada su Muslimani – Bošnjaci uhitili oko 400 Hrvata, i smjestili ih u “otvoreni logor”. Hrvati zauzimaju Soviće, a Muslimane – Bošnjake smještaju u jedan zaselak tog sela; nitko nije maltretiran.[1]

    Agresija A BiH na HVO. Općina Konjic – stanje od 13. do 25. travnja 1993. godine
    Do dolaska Safeta Ćibe na mjesto predsjednika Ratnog predsjedništva za općine Konjic, Jablanicu i Prozor nije bilo oružanih sukoba između dvije vojske u Konjicu (HVO i ARBIH), dok je predsjednik Ratnog predsjedništva bio Rusmir Hadžihusejnović,[2] zato što su načelnici Konjica i Jablanice surađivali s Hrvatima. Nažalost, ubojstava je bilo. Ćibo se kao novi predsjednik općina pučanstvu obratio radijom i rekao “U Bosni živi samo jedan narod, to su Bosanci islamske, pravoslavne i katoličke vjere”. Poruka je uznemirila hrvatsko stanovništvo koje je osjetilo da mu se pokušava osporiti pravo na nacionalni identitet. Hrvatski civili su izbjegli na na sigurnija područja.Javile su se i polarizacije među vojskama HVO i Armijom BiH i HVO se povukao na sjeverozapadni dio općine Jablanica da bi izbjegao latentnu opasnost sukoba s postrojbama Armije BiH, u čije redove se mobiliziralo sve više ljudi sa strane, prvenstveno velik dio muslimansko – bošnjačkih izbjeglica iz istočne Bosne,[1] za koju se nisu borili jer su im obećali hrvatske kuće.
    Bošnjačko vodstvo razmišljalo je o zamjeni teritorija i pučanstva Srebrenice i Vogošće, ili o užasnom humanom preseljenju naroda, o Kaknju i Konjicu, promišljalo se strateški što ako padnu Goražde i Žepa i bude egzodus stanovništva, gdje ga smjestiti, gdje pripremiti teren za prihvat izbjeglog stanovništvo, Goražde i Konjic su gradovi na rijekama i najsličniji su.[2]Već 13. travnja 1993. godine, zatvorena je nadzorna točka Armije BiH u Jablanici i Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći iz grada. Dva dana potom, 16. travnja u neposrednoj blizini Jablanice planuo je prvi oružani sukob između postrojbi Armije BiH i HVO.[1] U izvješću Esada Ramića od 16. travnja 1993. stoji da je ” Objekt Zlatar je u okruženju, a HVO traži pomoć – „na izmaku su snaga”, “Babin Nos je blokiran”, “Interesantno je da HVO Konjic putem veze vapi za pomoć …”. .[6] Nikakvi sporazumi u Ženevi niti Vance-Owenov plan nije bio u planu Muslimanima niti prekidi borbi. Arif Pašalić 17. travnja je naredio “Točka 3.: „U svemu ostalom pridržavati se ranije dobivenih naređenja i uputstava.“”. Istoga je dana PNS za ONP Esad Ramić izvijestio svog zapovjednika Pašalića (4. Korpus A BiH): „NASTOJAĆEMO ŠTO PRIJE ZAVRŠITI POSAO U KONJICU A ZATIM SA SVIM BRIGADAMA KRENUTI U PROTIVUDAR U DVA PRAVCA“: 1. Konjic – Jablanica – Mostar 2. Konjic – Prozor – Rama. Izviješće je lažno, jer HVO nije napadao, jer nije imao ni efektive, ni vojsku, niti ikojim pravcem. Istina je da je HVO naftom platio VRS da izvuče civile i spasi ih od masakra, da zbrine ranjenike i spasi ih od smrti. Ipak je granatirala Konjic iz svojih vojnih razloga. U to vrijeme počinje strateški dogovor Muslimana i Srba u pokretu prema moru. Dogovorili su pregovore s četnicima 23. travnja na Butmiru. [7]

Povezani Članci

SUD BiH Potvrđena optužnica za pokolj u Križančevom selu

Volim Jajce

Izgradnja brze ceste Zenica – Jajce počinje dogodine

Volim Jajce

Odana priznanja najuspješnijim sportašima ŽSB za 2016. godinu

Volim Jajce
Učitavanje....