Najveća, najbogatija i najnastanjenija država Arapskog poluotoka, Saudijska Arabija, dominira danas nad svim drugim zemljama okruženja.
Jedina zemlja u kojoj je zabranjeno prakticiranje ijedne druge vjere osim islama jest Saudijska Arabija, pravdajući se tradicijom da je Arabija za muslimane Sveta zemlja, i da se čitava zemlja tretira kao jedna velika džamija, u kojoj bi prakticiranje drugih vjeroispovijesti bilo uvreda.
Saudijska Arabija je jedina zemlja Bliskog istoka u kojoj tri abrahamovske religije nisu uspjele pronaći nikakav modus suživota, makar krhak i ranjiv, kao što se često događa. Krajem XX. stoljeća Saudijska Arabija, zemlja u kojoj je rođen islam, postala je jednom od vodećih financijera islamskog integralizma diljem svijeta.
Saudijska Arabija kakvu poznajemo danas nastala je susretom jednog plemenskog vođe, Muhameda ibn Seuda i jednog religijskog reformatora, Muhameda ibn Abdul Vahaba, u XVIII. stoljeću. Ova dva čovjeka su stvorili pakt, koji bi se u Evropi mogao nazvati „savezništvo vojske i oltara“. Njihov savez je urodio zauzimanjem Rijada 1902. od strane budućeg kralja Abdul Aziza ibn Seuda, jednog daljnjeg potomka Muhameda ibn Vahaba, i stvaranjem trećeg saudijskog carstva. Stvaranje ovog kraljevstva omogućilo je širenje ekstremno radikalne interpretacije islama ibn Vahaba, koja se po njemu često naziva vehabijska.
U Saudijskoj Arabiji danas živi između pet i šest miliona stranaca. Većinom su muslimani, uglavnom Pakistanci, Afganistanci, Afrikanci i drugi. Među njima živi oko petsto ili šesto tisuća kršćana, velikom dijelom iz Indije (Kerala), Filipina, Indonezije i Egipta, a ponešto iz SAD-a i Evrope.
Njihov svakodnevni život je obilježen čitavim nizom ponižavanja.
Ponekad taj proces počinje već na samom aerodromu, po izlasku iz aviona, gdje carinici i zelozni policajci pretražuju odjeću putnika, tražeći nakit s kršćanskom inspiracijom (privjeske s križem ili drugim kršćanskim simbolima) i preturaju po torbama ne bi li našli vjersku literaturu, Biblije i slično.
Svi križevi su strogo zabranjeni, do te mjere da je aerodromska uprava nastojala nagovoriti avionsku kompaniju Swissair da na svojim avionima koji lete u Saudijsku Arabiju odustane od naslikanog križa.
Problemi nastaju posebno kada se kršćanske grupe okupe u kućama na zajedničku molitvu, jer crkava i hramova nema u saudijskom kraljevstvu.
Religijska policija, Mutawa, čiji puni naziv glasi: „Organizacija za prevenciju mana i zaštitu vrlina“, ne zadovoljava se da obilazi tržnice i da provjerava zatvaraju li se trgovine u vrijeme molitve, nego upada u privatne kuće stranih radnika i provjerava održavaju li se tamo kakve molitve, jer „sveta arabijska zemlja“ ne smije biti oskvrnjena kršćanskom molitvom. Zelozni „čuvari vrline“, koji nose neuredne brade, na glavamakeffijeh, duge tunike i u rukama štapove, često upadaju u „ilegalna“ molitvena mjesta, hapse predvodnike molitve, zapljenjuju Biblije i drugu vjersku literaturu.
Saudijske vlasti ne objavljuju nikada javno što se pri tim upadima događa, u istoj mjeri u kojoj šute i o drugim socijalnim i političkim problemima u svome društvu. Do informacija je moguće doći jedino preko diplomatskih predstavništava i preko organizacija za zaštitu ljudskih prava.
Mutawa je posebno aktivna pred Božić. Vlada priprema teren i upozorava kršćane da ne pokušavaju ni na koji način javno pokazivati da iščekuju Božić. Obećavaju se nagrade građanima koji prokažu vlastima takve „pojave“. Religijska policija intervenira svaki puta na dojavu da se negdje održava neko vjersko okupljanje. Tako je 1995. u jednoj kući u Khaobaru policija uhitila sedmoricu Indijaca pod optužbom da su organizirali religijski skup. Mutawa se čak okomila i na božićne borove izložene u jednom prodajnom centru u Rijadu, prisiljavajući vlasnika da ih prodaje zapakirane u vreće za smeće i to samo u podrumu trgovinskog centra.
„Čuvari vrline“ su bili posebno aktivni u godinama koje su uslijedile nakon Zaljevskog rata, velikog zapadnog spašavanja naftnih monarhija od iračke invazije. Prisutnost velikog broja kršćanskih, židovskih i ateističkih vojnika nije se svidio konzervativnim saudijskim krugovima, čija je mutawa samo vrh ledenog brijega. U to vrijeme su umnožili kućne posjete strancima, a rezultat je toga 328 uhićenih kršćana u tri godine. 325 njih potjecalo je iz zemalja Trećeg svijeta, a samo četvorica su iz „bijelih zemalja“. I Amerikanci i Evropljani idu na mise i molitve, ali uglavnom u prostorima ambasada i velikih tvrtki, gdje vjerska policija ne zalazi koliko u siromašne četvrti i spavaonice gdje borave indijski ili filipinski radnici.
Saudijski ministar obrane, princ ibn Abdulaziz, treći čovjek u kraljevstvu, posjetio je 1997. Vatikan, i tom prilikom izjavio da su ne-muslimani u kraljevstvu slobodni prakticirati vlastitu vjeru, ali privatno.
Jedan diplomat opisuje položaj kršćana u monarhiji ovako: „Postoji podzemna Crkva, s pastorima i svećenicima, tajnim molitvenim susretima. Kraljevska obitelj to tolerira, pod uvjetom da se sve događa tajno i nevidljivo“. Stav saudijske vlade bi bez sumnje imao više učinka, da ga je ona javno obznanila, nadležnim službenicima kao i narodu.
Ova „diskrecija“, vrlo uobičajena u saudijskom mentalitetu, objašnjava između ostalog, zašto progoni kršćana nisu prestali. Vjerska policija i dalje upada u kuće i oduzima vjersku literaturu i slike koje se u kršćanskoj zajednici koriste.
Vjerska policija se ne bavi samo kontroliranjem molitvenih okupljanja, nego progoni i navodne kršćanske misionare i u isto vrijeme ohrabruje obraćanje na islam. U srpnju 1998. SAD su isposlovale oslobođenje dvanaest Filipinaca, optuženih za dijeljenje vjerske literature ne-kršćanima.
Svakodnevni život Saudijaca je takav da je teško povjerovati da bi se netko odlučio propovijedati im kršćanstvo, ako se zna da po saudijskim zakonima odustajanje od islama i obraćenje na neku drugu vjeru je kažnjivo smrtnom kaznom. U ovom slučaju je moguće da je netko dijelio vjersku literaturu stranim radnicima, što je puno vjerojatnije.
Većina religija uključuje u svoj etos i propovijedanje vlastite vjere drugim ljudima, što je u potpunosti legitimno, ako se odvija u potpunoj slobodi i bez bilo kakve prisile.
Muslimani imaju dužnost obratiti druge na islam, posljednju objavljenu religiju, i zato po njima najsavršeniju. Saudijci se tome posvećuju s puno energije, koju dolari od nafte udvostručuju.
Obveza obraćanja počinje na domaćem terenu. U kolovozu 1991., šest mjeseci nakon što su zapadne vojske oslobodile Saudijce od iračke prijetnje, trgovačka komora Istočne regije (u središtu Perzijskog zaljeva) prenosi pismo ministra unutarnjih poslova vlasnicima tvrtki i poduzeća koji zapošljavaju radnike ne-muslimane. Od njih se traži da učine sve što je u njihovoj moći da se ti radnici obrate na islam, i da upravna mjesta u poduzećima trebaju biti rezervirana za muslimane.
U travnju 2000. glasnogovornik saudijske vlade ističe kako član 91. Kodeksa o radu predviđa vjersku slobodu i poziva poslodavce da se čuvaju vjerske diskriminacije radnika koji nisu muslimani. U isto vrijeme u nekim diplomatskim krugovima u Rijadu se tvrdi da osjećaju pritisak u izboru osoblja ambasade. Od zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom se očekuje da ambasador bude musliman, inače će imati problema da bude u potpunosti prihvaćen. Rijad priželjkuje i da zemlje koje nemaju većinsko muslimansko stanovništvo, ali imaju brojnu muslimansku manjinu, kako je to slučaj sa Filipinima i brojnim afričkim zemljama, imenuje muslimana za ambasadora. Pritisak je tako snažan, da se ne-muslimansko osoblje često uvjetuje obraćenjem ukoliko želi zadržati posao.
U ovom ohrabrivanju prelaska na islam, policajci i suci često imaju aktivnu ulogu. Devedesetih godina jedan kršćanin, kopt iz Egipta, bio je optužen da je izrekao neke pogrde protiv islama; na sudu su mu ponudili potpunu slobodu ako se obrati na islam. Dnevne novine „Al Jazirah“ pisale su tih godina o slučaju 23 stranca čije dozvole boravka nisu bile regularne i svi su postali muslimani. Ova informacija nije dolazila od bilo koga, nego od pukovnika koji je bio zadužen za pasoše. „Revni službenik“ se hvalio kako mjesečno prosječno devet stranaca koji imaju probleme s dokumentima prelazi na islam.
Treba isto tako reći da mnoge zapadne države, naročito SAD i neke evropske države, sramotno šute na ono što je papa Ivan Pavao II. okvalificirao kao „nedopustivo kršenje ne samo svih međunarodnih normi, nego i temeljnih ljudskih sloboda, kao što je sloboda manifestiranja vlastite vjeroispovijesti“. Neke vlade ili velike tvrtke mogle su bez sumnje isposlovati za vlastito ne-muslimansko osoblje manje ponižavajući položaj.
Nažalost zapadne vlade su često zaslijepljene nevjerojatnim bogatstvom i enormnim profitom koji crpe iz povezanosti sa saudijskim režimom, tako da rado zatvaraju oba oka.
Abdul ibn Seud potvrdio je to i osobno u jednom razgovoru s libanonskim zastupnikom jednih američkih novina, u samom početku saudijske naftne revolucije: „Jednog dana predstavnici jedne velike zapadne tvrtke predstavili su mi projekt grada koji su namjeravali napraviti. Pokazali su mi tvornice, stadion, vile i stanove. U jednom uglu bio je ucrtan križ. Začudio sam se i upozorio ih da u našem kraljevstvu nisu predviđene crkve. ‘Oprostite nam’, odgovorili su odgovorni za projekt, i brzo su gumicom prebrisali kršćanski simbol“.
„Tada sam razumio“, rekao je saudijski kralj, „da za te osobe Bog vrijedi puno manje od novca“.
Marinko Pejić, Prometej.ba
