Godinu dana nakon što je svojevoljno i bez dogovora s ostalima odbacila usvojena pravila EU o imigraciji, Dublinski sporazum, i proglasila kako “nema gornje granice” za broj migranata u Njemačkoj, Angela Merkel je priznala da je “uradila pogreške”.
Rezultati predizbornih anketa u Njemačkoj pokazuju: potpora antiimigrantskom AFD-u naglo raste, i sad je na 12% u anketama, dok je njen CSU na 33% – prije godinu dana je bio na 41% – a socijaldemokrati na 22%. U Mecklenburg-Vorpommernu, jednoj od fedralnih jedinica, AFD čak vodi u anketama. Vjerojatno je i to ponukalo Angelu Merkel da da izjavu za Süddeutsche Zeitung koja nije na tragu onog što je govorila prije. 31. kolovoza 2015., za isti list je rekla “mi to možemo uraditi” (na njemačkom: “Wir schaffen das.”) Ta sad već čuvena izjava je bila odgovor na pitanje može li Njemačka zbrinuti preko milijun ljudi koji su krenuli put njenih granica.
Sad kaže, “Nismo pristupili problemu na odgovarajući način: To se tiče jednako naših kako i zaštite vanjskih granica Schengena”, izjavila je u intervjuu, konačno priznavši kako i ona snosi dio odgovornosti za migrantsku krizu. To nije prvi put da cijela Europa plaća visoku cijenu pogrešnih njemačkih politika, samo ovaj put okupatori nisu Nijemci. No, ona također krivi i dio EU država koje nisu dovoljno brzo reagirale kako bi riješile problem koji je ona dobrim dijelom stvorila. “U Njemačkoj smo predugo ignorirali problem, i time spriječili potrebu da se pronađe paneuropsko rješenje”, kaže ona. Kad su je upitali je li Njemačka možda bila pretjerano samouvjerena i pretjerano samozadovoljna nakon godina i godina prihvaćanja imigranata iz drugih zemalja, pa i drugih kultura, rekla je: “Ne mogu to poreći”.
“Postoje politički problemi koje je moguće predvidjeti, ali koje ljudi zapravo ne registriraju u tom trenutku – a u Njemačkoj smo ignorirali problem predugo i time spriječili pronalaženje rješenja na europskoj razini”, rekla je Merkel u neobičnom napadaju samokritičnosti. Dodala je kako je Njemačka također griješila u prošlosti kad je “odbacila proporcionalnu raspodjelu izbjeglica” prebacujući odgovornost za migrante na vanjske granice EU preko jednog desetljeća.
No pokušala je umanjiti strahove Nijemaca rekavši kako će “Njemačka i dalje ostati Njemačka, sa svime onim što u njoj volimo” (u što osobno sumnjam), i dodala kako je “Jednostavno pogrešno reći da je terorizam došao jedino s imigrantima. Već je bio ovdje u milijardu oblika i s raznim potencijalnim napadačima koje smo imali pod nadzorom”. Merkel, međutim, zanemaruje dvije stvari: Terorizam je došao s migrantima, bilo onima koji su došli u Njemačku prije ovog vala, prije 20 godina, ili s njim. Jer i oni teroristi koji su već “bili tu” su također neeuropski migranti ili njihovo potomstvo. Pri čemu je zajednički nazivnik da su neeuropski, a ne to kad su došli, s kojim valom. I drugo, sociologija je kao znanost davno dokazala da prvenstveno brojnost jedne zajednice u nekoj sredini određuje njeno ponašanje. Problem nije u tome koliko ima terorista među migrantima. Problem je u tome koliko ima islamskih migranata u Njemačkoj. Brojnost njihove zajednice je ono što je motor i hrana terorizma. Kao što je brojnost i kompaktnost Srba oko Knina bila, recimo, motor njihove pobune 1991., dok su tamo gdje su bili raštrkani ili u znatnoj manjini bili manje ili više “lojalni građani”. Zajednica je ta koja vrši pritisak na svoje članove da se radikaliziraju, a četvrti njemačkih gradova naseljene pretežno muslimanima su rasadnik terorista kako za Siriju tako i za domaću upotrebu. No, kaže Merkel, “Njemačka je prolazila kroz stalne promjene otkad je postala savezna republika. Promjena nije ništa loše. To je nužan dio života”. No, postoje promjene na bolje, i na gore, a za sad od ove promjene Nijemci, a naročito Njemice u Kölnu i drugdje, nisu vidjele ništa dobro.
Intervju je objavljen točno na godišnjicu intervjua u istom listu u kom je rekla svoju čuvenu rečenicu s početka, “mi to možemo”. Tada je Merkel samovoljno poništila Dublinski sporazum, te odlučila da će Njemačka prihvatiti migrante neovisno o tome kroz koliko su “sigurnih država” prošli prije toga, a da u njima nisu zatražili azil. Mađarski premijer Viktor Orban se jedini usudio glasno usprotiviti tom pozivu i optužio je Njemačku za “moralni imperijalizam” kad su stotine tisuća imigranata krenule put njegovih granica na putu za obećani raj u Njemačkoj. Smjesta je optužen za rasizam i fašizam. Još u srpnju ove godine, Merkel je branila svoju odluku, ponavaljajući svoju frazu “Wir schaffen das” i naglašavajući kako je djelovala u skladu sa svojo savješću i principima. Tu savjest su brojni Europljani stradali u terorističkim napadima i brojni pretučeni građani i silovane građanke – epidemija silovanja u Njemačkoj je poprimila zastrašujuće razmjere, a policija prikriva stvarno stanje – skupo platili. Savjest bi trebala nalagati da se zaštite životi, sigurnost, integritet i imovina svih građana, ne da se puste u državu ljudi koji predstavljaju, zbog niskih kulturnih i civilizacijskih standarda zemalja iz kojih dolaze, opasnost za sigurnost građana civilizirane zemlje!
Njemački tisak, poput Deutsche Wellea, je već počeo ismijavati Angelu Merkel: stavili su link na objavu naslovljen “mi to možemo” od prije godinu dana, i drugi, “mi to ne možemo”, na najnoviju njenu objavu.
