Bosna i Hercegovina neće tako brzo izaći iz blata u koje ju nisu dovele ”tri nacionalne politike”, kako se to često relativizira, nego zbog nacionalšovinizmom zaslijepljenje islamističko-unitarističke politike koju danas vodi Bakir Izetbegović.
Zašto je Bakir Izetbegović morao dovesti Srbe u situaciju iz koje oni nemaju drugog izlaza nego provesti referendum o Danu RS-a? Zavapio je to jedan od lidera oporbe u Republici Srpskoj Dragan Čavić komentirajući posljednju sjednicu Vijeća za provedbu mira (PIC) na kojoj je „referendum o danu RS osuđen, ali ne i zabranjen”.
Piše: Jurica Gudelj, Dnevnik.ba
Ako se zna da je Čavić jedan od osnivača Saveza za promjene, kojem je cilj skinuti Dodika i njegov SNSD s vlasti u RS-u, a koji je istovremeno i jedan od ”saveznika” Bakira Izetbegovića na razini Vijeća ministara, onda ta rečenica još više dobija na težini.
U priču s referendumom o Danu RS-a Bakir Izetbegović se upustio kako bi s jedne strane provjerio do koje granice može ići u osporavanju postojanja Republike Srpske, te s druge, kako bi pozornost javnosti preusmjerio s posljednjih koraka koje se sprema poduzeti u dekonstituiranju bh. Hrvata.
Naime, znajući da Milorad Dodik ni u kojem slučaju neće dozvoliti da se u njegovom mandatu prestane obilježavati 9. siječnja kao dan na koji je osnovana Republika Srpska, Izetbegović je odlučio vidjeti hoće li se dogoditi kakav rascjep u srpskom političkom biću.
Preciznije, odlučio je vidjeti komu je odan Savez za promjene – srpskom narodu ili sarajevskoj političkoj čaršiji. Naravno, Ivanić, Bosić i Čavić su stali rame uz rame s Dodikom i pokazali čak zavidnu razinu srpskog jedinstva kad su nacionalni interesi u pitanju.
To što je takvim potezom uništio oporbu unutar RS-a koja je opasno ”puhala za vrat” Dodiku nije mu ni malo bitno, jednako kao što SDA-u nije bilo bitno što izbornim inžinjeringom izabrani Željko Komšić uništava klicu oporbe unutar hrvatskog političkog bića u BiH. Posljedica toga je da danas među Hrvatima nema ozbiljne političke oporbe. Postoje samo nacionalni izdajnici koji su pristali sudjelovati u projektu platforme SDP-a, a ni danas nisu prestali koketirati s tezama o ”dvostrukom izbornom legitimitetu”.
Provodeći unitarističku politiku, koja je zapravo konačni izraz velikobošnjačkih i velikobosanskih nacionalističkih težnji, Izetbegović u konačnici sustavno urušava BiH.
Uoči sjednice PIC-a, koja je u očima sarajevske političke čaršije trebala rezultirati zabranom referenduma i uhićenjem Dodika, Izetbegović i njegovi sateliti su počeli sve glasnije zveckati oružjem.
No, nema više tenkova SFOR-a koji će uništavati nečije banke, a zbog neslaganja Rusije u PIC-u više ni OHR ne može smjenjivati političare koji su dobili povjerenje građana na demokratskim izborima, a koji nisu po volji Izetbegoviću i sličnima.
Iako je aktualna epizoda s referendumom zapravo mini-poraz unitarističke politike, u konačnici Izetbegović nije do kraja protratio vrijeme. Naime, u međuvremenu se i dalje odvija ”tiho kuhanje Hrvata”.
Mostar nema izbora jer je jedina ozbiljnija urbana sredina koja je i hrvatska, u Stocu se naglo mijenja demografska slika, izborna pravila će ostati ista kao i do sada te će će na sljedećim općim izborima pojava novog ”fenomena Komšić” ovisiti samo o volji bošnjačkih političkih prvaka.
Preciznije, bez promjene Izbornoga zakona BiH na način da Hrvati dobiju svoju izbornu jedinicu, ponovno ćemo biti u situaciji da Bošnjaci Hrvatima biraju nekog Komšića, ali i da ”popune” hrvatske klubove u domovima naroda Hrvatima koji su izraz bošnjačke izborne volje.
Bosna i Hercegovina neće tako brzo izaći iz blata u koje ju nisu dovele ”tri nacionalne politike”, kako se to često relativizira, nego nacionalšovinizmom zaslijepljena islamističko-unitaristička politike koju danas vodi Bakir Izetbegović.
Jer ne zaboravimo, srpski separatizam je uvijek jednim dijelom i odgovor na agresivni bošnjački unitarizam. Hrvati se moraju pobrinuti da u toj igri ne (p)ostanu kolateralna šteta.
Dnevnik.ba
