Fra Drago Bojić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, u tri je tjedna dao dva digitalna intervjua u kojima se, između ostaloga, osvrće i na proces kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca (1898.-1960.), zagrebačkoga nadbiskupa, kojega je 1998. (bila je upravo 100. obljetnica njegova rođenja) sv. Ivan Pavao II., papa, u Mariji Bistrici proglasio blaženim i mučenikom Katoličke Crkve. Prvi je intervju objavio portal Aljazeera (dalje: Aj) 30. srpnja, a drugi Novostiportal (Np) 22. kolovoza.
Svojim razmišljanjem izloženim pred novinarima tih dvaju portala i zaključcima koje iznosi o. Bojić kao da se uključio u protukatoličku političko-društvenu promidžbu i borbu. U prvome intervjuu jedno je pitanje i odgovor o kanonizaciji blaženoga Alojzija, nadbiskupa koadjutora od 1934., ordinarija od 1937., kardinala od 1952., a u drugome su dva pitanja i odgovora o istoj temi. U odgovorima u oba intervjua u oči upada činjenica da novinarov sugovornik stoji na političkim izmišljotinama jugoslavenskih komunista o zagrebačkom nadbiskupu Stepincu i suzdržava se nazvati ga blaženim, to jest priznati ono što je Papa službeno, javno i nepovrativo učinio pred cijelom Katoličkom Crkvom i svijetom!
Prvi je intervju o. Bojić dao u povodu odluke Županijskoga suda u Zagrebu 22. srpnja ove godine, kojom se na zahtjev nećaka bl. Alojzija Stepinca poništava presuda kojom je 1946. godine montirani komunistički proces spomenutoga tadašnjeg nadbiskupa osudio n 16 godina tamnice i na daljnjih pet godina gubitka političkih i građanskih prava. Drugi je intervju dao u povodu svoga prvog intervjua, jer se navodno “procesom beatifikacije i santifikacije (sic!) Alojzija Stepinca ne prestaje uznemiravati duhove u cijeloj bivšoj Jugoslaviji”, kako tvrdi novinar Np; one iste ex-Jugoslavije, koja je i ozakonila onako besraman sudski postupak i još besramniju osudu, te sve to uporno pravdala do iznemoglosti, jer ondašnji zagrebački nadbiskup metropolit Stepinac, danas blaženik i mučenik Katoličke Crkve, nije htio pokleknuti pred ondašnjim vlastodršcima.
Osvrćemo se barem kratko na ta dva razgovora.
“Najbolji” dokaz. – U prvom intervjuu o. Bojić kaže da Stepinčev slučaj “najbolje” pokazuje koliko su Crkve u krizi, tj. i ona Katolička u Hrvatskoj, i ona Pravoslavna u Srbiji, i koliko su obje “snažno politizirane i nacionalizirane” (Aj). Dodaje da u njima nije bilo procesa “čišćenja pamćenja” ni “odustajanja od zlopamćenja”. Prema njegovim tvrdnjama, tako rastu antagonizmi i konfesionalna i nacionalna nesnošljivost, a on bi, eto, antagonizme i zlopaćenja želio ukloniti.
“Najbolje” rješenje. – Ustvrdivši da je sve to tako kako on veli, o. Bojić nudi svoje “najbolje” i trajno rješenje izlaska iz krize, kojega se, pretpostavlja on, ta ista Katolička Crkva ne će držati. Kaže: “Najbolje bi bilo da proces beatifikacije i santifikacije (odakle mu taj izraz za kanonizaciju?) Alojzija Stepinca nikad nije ni otpočeo, ali to je u međuvremenu završena priča od koje službena Katolička Crkva nikad neće odustati”. Iznijevši s tim u vezi da Katolička Crkva ne želi prekinuti proces te s blaženoga Alojzija skinuti aureolu “nacionalnoga” sveca i odustati od “zlopamćenja”, o. Bojić gubi iz vida da ono o čemu on priča Katolička Crkva nema što prekidati, jer je bl. Alojzije Stepinac – jednako kao i svi drugi blaženi i sveti mučenici – bio i ostaje mučenik Katoličke Crkve. A to što je Hrvat, to može biti čast za sve Hrvate i hrvatske katolike.
Nezaboravljiva “šutnja”. – O. Bojić okrivljuje bl. Alojzija Stepinca zbog navodne šutnje i naklonosti prema ustaštvu (Aj i Np). Dok ipak priznaje da je taj blaženi mučenik Katoličke Crkve suđen i osuđen na “montiranom komunističkom režimskom procesu”, odmah upozorava kako se ne smije smetnuti s uma “Stepinčeva šutnja i simpatiziranje ustaštva”, odakle su, navodno, suknule “velike posljedice pogotovo za pravoslavne i Srbe na prostoru Endehazije” (Aj). I tako bi – prema njemu – blaženi Stepinac bio kriv. U tome svemu gdje je puno toga krivo i nakrivo on, eto, smjerno želi pomoći Urbi et Orbi, kazujući kako iz toga i tolikoga kriva izići, te koji bi sada bio pravi smjer:
– nakon 70 godina od komunističkoga procesa: suđenje i osuda su iz 1946.;
– nakon 36 godina iz više razloga vrlo složena i zahtjevna crkvenoga procesa: započeta 1980. u tajnosti zbog straha od jugokomunista za koje je i sam izgovoren ili napisan spomen imena blaženoga mučenika bio kažnjiv!;
– nakon 18 godina od Papina odobrenja štovanja uz naslov blaženika “na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima”: 3. listopada 1998. u Gospinu svetištu na Mariji Bistrici! Ali što se može kada je Katolička Crkva daleko od ideala da ponizno posluša tako velikodušne primjedbe i savjete o. Bojića, među kojima je i ovaj vrhovni sud njegova razmišljanja: “Stepinac je pretvoren u nacionalnog i političkog sveca u službi nacionalne homogenizacije, jačanja martirološkog katolištva i hrvatstva i iracionalne i sulude borbe protiv komunističkog režima koji više ne postoji”.
Možda ni oko jedne osobe nije spleteno više klevete i laži kao oko bl. Alojzija Stepinca, pa i s obzirom na njegovu navodnu ratnu “šutnju” (Aj i Np). Ipak, nema dvojbe da je on od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. načelno i savršeno razlikovao Hrvatsku i hrvatsku državu od poglavnika Ante Pavelića i njegove ustaške vlade; stalnu pravnu i političku ustanovu od nestalnih političkih vladohlepnika i vlastodržaca; državu međunarodno priznatu od prolazna režima. Je li o. Bojić kada čitao knjige ispravâ: Blaženi Alojzije Stepinac svjedok Evanđelja ljubavi: Knjige 2 i 3, Zagreb, 2010., sa 691 ispravom? Ili: Blaženi Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke (1941.-1946.), Zagreb, 2012., sa 174 isprave? Na temelju kojih temelji svoj zaključak o “Stepinčevoj šutnji i simpatiziranju ustaštva”? Tko uzme te knjige, ili razmotri što su o Stepincu prikupili Gestapo i Udba, ne može više ponavljati kako je Stepinac šutio ili da je simpatizirao ustaški pokret.
Dakle, nije šutio, nego je govorio jasno i primjereno trenutku, držeći se spomenutih načela. A svojih crkvenih načela, osobito jedinstva s Petrovim Nasljednikom u Rimu i jedinstva Katoličke Crkve općenito, čvrsto se držao pa i po cijenu da mu propadne i država i njezine vlade i vladari te da on osobno bude osuđen i bačen u doživotan zatvor i zatočeništvo, kao što se stvarno i dogodilo, gdje je i preminuo!
Na jednako odlučan način tražio je i od svojih svećenika – pod sankcijom suspenzije – da se ne upisuju u “svećenička udruženja” koja je jugokomunistička država od 1949. zahtijevala da se osnivaju u pojedinim republikama radi slabljenja veze sa Svetom Stolicom i sluganske podložnosti režimu! Još točnije tumači sam Kardinal u Pismu svećenstvu u srpnju 1954. prenoseći riječi nekoga svećenika udruženjaškoga “Ćirilo-metodskoga društva” kada su mu “spočitnuli, da rad ĆMDaša vodi u shizmu, raskol, propast Crkve”, on je rekao: “A ne, mi nećemo cijepanje od Rima, mi samo želimo vršiti pritisak na biskupe, da popuste u tom pitanju” (A. Stepinac, Pisma iz sužanjstva, priredio J. Batelja, Zagreb, 1998., str. 67).
Jedinstvo Crkve. – Odgovarajući na sasvim običan novinarski upit, o. Bojić dobro naslućuje da je slučaj bl. Alojzija Stepinca ako li ne najveći, a ono je barem dobro i lako uočljiv koncentrat odnosâ, i nacionalnih i vjerskih i ekumenskih, između Katoličke Crkve u Hrvata i Srpske Pravoslavne Crkve iz jednostavna razloga jer su Tito i njegovi jugoslavenski komunisti (uz potporu nekih drugih) u nadbiskupu Stepincu vidjeli najžešći otpor prekidu svih veza hrvatskih katolika s Katoličkom Crkvom, i to prije svega s Petrovim nasljednikom. Oni su, komunisti, sve poduzimali i prije onoga “prežalosnog procesa” (Pio XII.), jednako kao i tijekom i nakon njega, da nadbiskup Stepinac zauvijek ode iz Zagreba i Hrvatske u inozemstvo, nadajući se istodobno da će oni već naći kakva njima poćudna i podložna suradnika ili – njihovim rječnikom rečeno – kolaboracionista, kojega bi oni postavili na čelo neke nazovi domoljubne hrvatske nacionalne Crkve! Valjalo je smoći snage oduprijeti se toj monstruoznoj zamisli iza koje su stajali jugoslavenski komunisti! I unatoč svim onim neljudskim patnjama, koje je morao podnijeti, hrabri pastir Crkve zagrebačke odupro se:
i 1945., kada je kao ugledan gost, a ne kao zločinac, pozvan na skup na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu;
i 1946., kada je kao zagrebački nadbiskup, bez dokaza za zločine za koje je bio optužen, osuđen na 16 godina robije i sve ostalo kako stoji u presudi nepravedna i izopačena jugokomunističkoga suda;
i 1948., kada mu je u zatvoru nuđeno da napusti Hrvatsku i ode u inozemstvo;
i 1951., kada je odlučeno da prijeđe iz lepoglavskoga zatvora u krašićko zatočeništvo;
i 1960. kada je umirao.
Ostao je neumoljiv i nepokolebljiv samo da bi očuvao jedinstvo Katoličke Crkve!
Prisjetimo se onoga što je posvjedočio sam tužitelj Jakov Blažević kada je 1983. javno priznao: da je nadbiskup Stepinac bio “malo elastičniji, nije trebalo procesa”. Hvala Bogu da mu je nedostajala ta i takva elastičnost, koja je značila – i nadbiskup je Stepinac to bio dobro uočio – izravan udar na jedinstvo Katoličke Crkve u Hrvata.
Hrvatska država. – A bilo je i mnoštvo drugih razloga pogoršanja tih odnosa između katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba na ovim područjima. Svi bi se ti razlozi mogli svesti na jedan jedini razlog, koji, u ostalom, nije ni vjerske ni ekumenske naravi, nego političke, a glasi: Hrvati ne smiju imati samostalnu državu! Hrvati su – i među njima nadbiskup Stepinac – doživjeli “Nezavisnu Državu Hrvatsku”, koliko god bila ratna (1941.-1945.) i koliko god bila ovisna o drugim zemljama, kao ostvarenje težnje za samostalnom državom. Zbog toga je na montiranom suđenju, koje su mu 1946. priredili Tito i njegova partija, a kojima je glavni idol bila Jugoslavija koju su oni obnovili nakon propasti 1941., 3. listopada 1946. u svome govoru rekao: “Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskoga naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji”. Što se toga tiče, posebno zbog izjave da bi bio ništarija da nije osjetio bilo svoga hrvatskog naroda, zašto ga se ne bi moglo ubrojiti i među nacionalne junake?! Ali to se pitanje više ne tiče Katoličke Crkve, nego isključivo hrvatskoga naroda, odnosno hrvatske države i politike. I ovo se ne smije miješati s kanonizacijom bl. Alojzija Stepinca, to jest s postupkom za njegovo proglašenje svetim, što je isključiva stvar Katoličke Crkve. I bilo kakvo izvanjsko miješanje u kanonizaciju znači miješanje u stvari Katoličke Crkve, u njezinu vjeru, nauk i praksu o štovanju svetaca.
Ekumenizam. – Osvrćući se na odnose Katoličke Crkve i Srpske Pravoslavne Crkve, o. Bojić zaključuje da će se ti odnosi među njima popraviti “kada one budu više evanđeoske i humane po primjeru Isusa iz Nazareta, a manje nacionalističke i političke” (Aj). Očito, kada bi o. Bojić bio Isusov “savjetnik” za politička, vjerska i sva globalna pitanja svijeta i povijesti, on bi Mu savjetovao da izostavi onaj govor o otvorenu i smjelu navještaju Evanđelja spasenja i o podvojenosti među svijetom, održan u okviru ustanovljenja i poslanja Dvanaestorice, navlastito ono o nemiru, maču i rastavi među najbližima zbog Njega i Njegova Evanđelja (usp. Mt 10,34-37). Ali blaženi Alojzije Stepinac nije mislio tako, te je i svoj život položio za Evanđelje pretrpjevši velike patnje samo da bi očuvao jedinstvo Katoličke Crkve. A pravi ekumenizam jest upravo to: zauzet rad za jedinstvo svih Kristovih učenika.
Ipak priznaje. – Iznijevši što je htio, o. Bojić ipak ponizno prizna da nije “dovoljno upućen u sam proces” i još poniznije kaže da se on, eto, ipak ne želi “postavljati kao sudac ni Alojziju Stepincu ni Katoličkoj Crkvi koja forsira njegovu svetost” (Np). Ne misli valjda da Katolička Crkva to od njega i očekuje! Ipak, da ne bi bilo zabune s obzirom na njegovu nedovoljnu upućenost u proces i njegovu sudačku službu, odmah nakon tih riječi dodaje kako “motivi iz kojih proizlazi ovaj proces nisu čisti”. O kojim to on “motivima” – iako nije dovoljno upućen – tako govori? Tvrdi da se dio života bl. Alojzija Stepinca, “uz uvažavanje njegovog nepravednog stradanja od komunističkog režima u montiranom političkom procesu, pokušava selektivno prikazati, naknadno uljepšati i ‘nasilu’ posvetiti”. Tri, dakle, nečistoće od politički čista o. Bojića! I ponavlja već iznesenu optužbu, a to je djelovanje u skladu s “tadašnjim dominantnim stavom Katoličke Crkve (pape Pija XII. i tadašnjeg vodstva Crkve), ali to ni njega ni druge predstavnike Katoličke Crkve diljem svijeta i na našim prostorima ne može ispričati za njihovu šutnju, pogotovo ne one koji su davali podršku fašističkim režimima” (Np). O. Bojić ne kaže izričito, ali se to iz njegovih riječi dade zaključiti, da bl. Alojzije Stepinac nije samo “šutio” nego je i davao “podršku fašističkim režimima”. Odnosno simpatizirao! (Aj). I onda vlastitim političkim ritmom nabraja:
– “Stepinac je nacionalni svetac, instrumentaliziran za nacionalnu religiju”!
– “Snažno [se] inzistira na tome da se proglasi svetim”!
– “Bez obzira na otpore, [to će se] vjerojatno i dogoditi”!
– “Posvuda su postavljeni kipovi i slike s njegovim likom”!
– “Čini se da čašćenje i pobožnost prema njemu nisu ni izbliza zaživjeli kako se mislilo i htjelo”!
– “Ova svetost nije kršćanske nego političke prirode”!
– “Iako ne možemo znati, vjerojatno ni sam Stepinac ne bi bio za to da ga se proglasi svetim”!
Ako je Stepinac isključivo hrvatski svetac, kakvim ga o. Bojić nastoji prikazati, kako tumači izjave sv. Ivana XXIII., bl. Pavla VI., sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. o univerzalnosti svetosti kardinala Svete Rimske Crkve koji je “postao ‘odvjetnik’ Boga na ovoj zemlji, jer je postojano branio istinu i pravo čovjeka da živi s Bogom” (Benedikt XVI., u zagrebačkoj katedrali, 5. lipnja 2011.), a “braneći Srbe, Židove, Cigane pokazao je snagu istinskoga humanizma… Upravo po toj odluci za istinsko protivljenje duhu vremena, po pravom humanizmu koji dolazi iz kršćanske vjere, veliki je uzor ne samo Hrvatima nego svima nama” (Benedikt XVI., u zrakoplovu novinarima u letu u Hrvatsku, 4. lipnja 2011.).
O. Bojić ovako nesuvislo prosuđuje: “nisam dovoljno upućen”, “mislim” (Np), “vjerojatno”, “čini se” (Aj i Np), “ne možemo znati”, pa ipak “vjerojatno” (Np).
Sam od sebe nameće se upit: Zbog čega i zašto o. Bojić uopće govori o nečemu u što – prema vlastitu priznanju – “nije dovoljno upućen”? I, zašto sudi ako kaže da se ne želi “postavljati kao sudac”, a niti ga je itko mjerodavan postavio niti pozvao za sudca? Njemu kao da ništa ne znači ni činjenica da cio postupak kanonizacije od početka do sada slijedi stroga pravila postavljena za slične slučajeve (bez obzira o kome se radi: o Papi, o biskupu, o kralju ili o slugi) i da je u okviru toga priznato čudo koje je Bog učinio i koje se opravdano pripisuje zagovoru blaženoga mučenika Stepinca, a koje isti o. Bojić svjesno ignorira. Ili zbilja nije “dovoljno upućen”?
I uz takvu čvrstinu svoga izlaganja on, kako sam tvrdi, vjeruje da i sam blaženi Alojzije Stepinac u nebu ne bi bio za vlastitu kanonizaciju!
I sada bi na temelju ovakva načina govora, koji je očit odraz nesnalaženja u prostoru i vremenu, trebalo raditi kako o. Bojić predlaže?! A ni sam, eto, ne zna kakvim duhom diše. Niti je svjestan zašto se ovako dušmanski i iracionalno bori protiv priznata katoličkog Blaženika kojemu više ne pada autentična mučenička aureola s glave!?, završava biskup Perić.
Biskup Perić, Crkva na kamenu
Dnevnik.ba
