Zgodno i koncizno je kolega Muharem Bazdulj u kolumni objavljenoj u Oslobođenju opisao bošnjačku poslijeratnu politiku poslovicom „tjerali lisicu, istjerali vuka“. Kolega Bazdulj opisuje niz događaja koje su potaknuli bošnjački politički prvaci – u prvom redu SDA, a kojima je zajedničko da su namjeravali postići jedan, ali na kraju dobijali sasvim drugi ishod.
Piše: Jurica Gudelj, Dnevnik.ba
Naravno, navodi se i posljednji slučaj s referendumom u RS. Predsjednik SDA Bakir Izetbegović je na pojavnoj razini želio da svi stanovnici RS-a dan tog entiteta osjećaju svojim pa je podnio apelaciju Ustavnome sudu BiH da se preispita kad se to ”praznuje” u RS-u. No, konačan rezultat te akcije je sasvim izvjesno održavanje referenduma o Danu RS, koji je u suštini pokazna vježba za pravi referendum – onaj o osamostaljenju RS koji je već zakazan za 2018. godinu.
Naizged je to klasičan primjeran tjeranja lisice, a istjerivanja vuka. No, je li Izetbegović uistinu i ganjao lisicu? Ili je od samoga početka zapravo istjerivao vuka? Namjerava li Izetbegović preduhitriti referendum zakazan za dvije godine i stvari sa Srbima riješiti odmah?
Bakir Izetbegović sa svojim prethodnicima iz SDA ima jednu zajedničku crtu: dok se u javnosti priča jedna priča, u stvarnosti se vode sasvim druge politike. Primjerice, dok se govori kako se Hrvatima treba omogućiti i praktična ravnopravnosti u BiH, u praksi se nude rješenja koja ”skoro jamče izbor hrvatskih političkih predstavnika”. Dakle, Hrvate se vidi kao ”skoro konstitutivne”.
Dok se priča o ulasku u Europsku uniju, u praksi se planski u BiH naseljava Arape i to na ”strateška mjesta” (ratni položaji Srba oko Sarajeva), ali i svugdje gdje je SDA na vlasti. Dok se priča o miru, pomirbi, suživotu i budućnosti – unosnim sinekurama nagrađuju se psi rata poput Dževada Mlaće i Selme Cikotića. Naposljetku, dok se Izetbegovića predstavlja kao ”smotanoga” političara na terenu stvari pokazuju suprotno.
Od Bakira Izetbegovića javnost još nije čula za kakvu se to BiH on zalaže, niti kakva je njegova vizija stabilne, mirne i prosperitetne BiH. Umjesto toga, možemo između redaka jasno naslutiti kako je to neka država bez entiteta i kantona u kojoj vrijedi pravilo jedan čovjek jedan glas i u kojoj najbrojniji narod u suštini upravlja državom. Riječ o unitarnoj državi u kojoj je bošnjački narod ”temeljni”, a ”komu se ne sviđa može se seliti”.
Izetbegović se k tomu ni verbalno ne ograđuje od poziva na rat koji su došli od Sefera Halilovića, ratnog zapovjednika Armije BiH koji tvrdi kako postoji 200.000 Bošnjaka spremnih ratovati. Možda ih ne postoji toliko, ali je moguće da ih ima nekoliko stotina koji su u stanju u trenutku zapaliti ne samo BiH nego i regiju.
Izetbegović kaže: razumijem one koji su branili BiH, ovo (referendum u RS) im je prst u oko.
Tko je prema toj logici branio BiH i od koga? Opet nemamo jasan odgovor ali ga jasno naslućujemo: Bošnjaci od Srba i Hrvata. Srbi i Hrvati su prema toj logici neprijatelji od kojih treba braniti BiH.
No, dok god se Bošnjaci ponašaju kao da je država samo njihova u BiH neće biti napretka. Nastavlja li Bakir politiku svoga oca Alije Izetbegovića koja se sažeta u poviku ”spremni smo žrtvovati mir za džavu”, misleći pri tom na Bošnjake i njihovu viziju države? Na verbalnoj razini nije, no na praktičnoj i te kako jeste.
U suprotnom, ne bi se godinama iscrpljivalo Hrvate i čekalo da ”demografija i migracije odrade svoje”, niti bi se imalo razumijevanja za likove poput Sefera Halilovića, niti bi se Srbe tjeralo u poziciju iz koje nemaju izlaza nego održati referendum.
U cijeloj je priči najčudnije što međunarodna zajednica izgleda kao da ne vidi što im se ispred nosa događa. Vjerojatno će ”progledati” kad već bude prilično kasno.
Dnevnik.ba
