U političkoj i medijskoj buci oko referenduma koji se ove nedjelje održava u Republici Srpskoj ostaje zamagljeno što je taj referendum zapravo?
I zbog čega referendum, naoko nevinog sadržaja, na kojem se građani trebaju izjasniti tek o obilježavanju Dana Republike Srpske, podiže toliku prašinu od Moskve, preko Bruxellesa do Washingtona?
Vrlo jednostavno: ovaj je referendum odmjeravanje snaga u BiH i pozicioniranje domaćih, regionalnih i svjetskih političkih aktera za sljedeću fazu daytonskog procesa.
______piše: Višnja Starešina, Slobodna Dalmacija
A sljedeća faza je novo državno ustrojavanje BiH. Tempiran je prije lokalnih izbora u BiH (2. listopada) kako bi maksimalno mobilizirao srpske, ali i bošnjačko/muslimanske birače da lokalno zacementiraju svoja postignuća u političkom ovladavanju entitetima u kojima dominiraju: Republikom Srpskom i Federacijom BiH.
Dakako da će kao nusprodukt proizvesti i dodatnu malodušnost među Hrvatima u BiH. Tempiran je i kao Putinov izazov SAD-u uoči crnogorskih parlamentarnih izbora (16. listopada), na kojima bi pobjeda crnogorskih prozapadnih stranaka trebala uvesti Crnu Goru u NATO i time potpuno zatvoriti Rusiji obalu istočnog Jadrana.
Rusija i Srbija će, dakako, nastojati spriječiti takav razvoj, između ostalog i destabilizacijom Crne Gore. Folklorno osnivanje i postrojavanje Balkanske kozačke vojske u Kotoru prije desetak dana, u prisutnosti Putinovih bikera „Noćni vukovi“ i uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve, bio je tek prigodna najava destabilizacijskog angažmana.
Samo raspisivanje referenduma u Republici Srpskoj govori da su za novu rundu preustrojavanja BiH spremne političke snage bosanskih Srba, koje su političkim razlikama unatoč jednako predane državnom ostvarenju Republike Srpske.
Za to imaju čvrstu potporu Vladimira Putina, koji tri dana uoči referenduma preko Dodika poručuje Zapadu da je „referendum pravo naroda“.
Imaju kontinuiranu potporu službenog Beograda, koji se (samo) taktički javno distancirao od potpore referendumu. Ista je to taktička špranca načelne distancije, kakvu je 1993.-1995. Slobodan Milošević igrao s Karadžićem i Mladićem.
Oštra reakcija bivšeg ratnog zapovjednika bošnjačke Armije BiH Sefera Halilovića kako bi referendum značio kraj Daytonskog sporazuma, povratak na prijeratni ustavno-pravni poredak BiH i novi rat, pokazuje da je i bošnjačka politika spremna na novu rundu. To više što se Halilovića u ovom slučaju može smatrati tek glasnogovornikom najmoćnijega bošnjačkog političara Bakira Izetbegovića.
A gdje su danas nekadašnji pobjednici daytonskog procesa? Po njihovu se položaju najbolje može vidjeti kamo je to proces stigao. Pobjednici su te 1995. godine nesumnjivo bili SAD na međunarodnom i Hrvatska na regionalnom planu. SAD je stvorio daytonski mir, napisao mirovni sporazum kao Ustav nove države i preuzeo političku odgovornost za njegovu provedbu. Pritom su pokazali Europsku uniju kao inferiornog političkog patuljka.
A Rusija? Jeljcinovoj Rusiji su tada dodijelili utješnu nagradu za statiste: da se jednim bataljunom svoje vojske, u sklopu misije NATO-a, doveze na srpsko uporište Pale iznad Sarajeva.
Hrvatske oružane snage (HV i HVO) su na terenu stvorile pretpostavke za daytonski mir. Sadašnji položaj hrvatskog naroda u BiH, baš kao i sadašnji položaj Hrvatske u odnosu na novu rundu regionalnog državnog preustrojavanja pokazuje sav neuspjeh i bijedu hrvatske politike prema BiH i u BiH u posljednjih 15 godina. Paradigme tog jada je razlog posjeta Generalskog zbora izvjesnom budućem premijeru Andreju Plenkoviću i nepostojanje stava o srpskom referendumu vječitog političkog vođe Hrvata u BiH Dragana Čovića.
Udruga Generalski zbor, koja bi trebala biti sinonim za časnički vrh pobjedničke vojske, posjetila je budućeg premijera pritisnuta prijetnjom masovnih optužnica za ratne zločine – iz Beograda i Sarajeva. Strahuju s razlogom. Službeni Beograd, neprijeporni pokretač rata i agresor u Hrvatskoj proglasio se u međuvremenu univerzalnim sucem za zločine koji su u toj agresiji počinjeni.
Bošnjačko Sarajevo, koje je zahvaljujući hrvatskom vojnom angažmanu uspjelo očuvati opstojnost BiH kao države, priprema masovne optužnice protiv hrvatskih vojnika i političara kao sudionika udruženog zločinačkog pothvata u BiH. A srpska Banja Luka priprema slične optužnice po zapovjednoj odgovornosti za operacije HV-a i HVO-a koje su dovele do Daytonskog sporazuma.
Istodobno, Dragan Čović, nema stav o srpskom referendumu, podgrijavajući iluzije da će odcjepljenjem Republike Srpske, iz koje su protjerani, Hrvati lakše ostvariti svoju autonomiju i ravnopravnost u Federaciji BiH, u kojoj su politički svedeni na – ništa.
Ovom bankrotu hrvatske politike prema BiH i u BiH prethodilo je gotovo dvadesetak godina nekompetentne, bezidejne ili za nacionalne interese namjerno štetne politike. Franjo Tuđman u posljednjim godinama vladavine nije znao pronaći način da pobjedu iz 1995. zadrži kao političku prednost. Ivica Račan i Stipe Mesić promoviraju povratak regionu, aktivno potiču i podržavaju obračun međunarodne zajednice s političkim vodstvom Hrvata u BiH, kreiranje optužnica za hrvatski udruženi zločinački pothvat u Haagu.
Ivo Sanader svodi hrvatsku politiku prema BiH na folklor, Jadranka Kosor nastavlja njegovim putem. Vesna Pusić i Ivo Josipović vraćaju BiH u hrvatsku vanjsku politiku, ali u sklopu politike regiona, koja više gura Hrvatsku prema regiji, nego što vuče BiH prema EU.
Politički i vjerski vođe Hrvata iz BiH krstare svjetskim centrima moći moleći – pomozite nam, učinite nešto….
Jedini osmišljeni potezi hrvatske politike prema BiH u posljednjih petnaestak godina, bile su zapravo inicijative hrvatskih europarlamentaraca: kroz rezoluciju EP o BiH (poznatija kao rezolucija Stier – Picula) u prethodnom sazivu Europskog parlamenta koja poziva na ubrzavanje integracije BiH u EU (ali ne prečicom, već dosljednom provedbom EU standarda) i proziva jednako secesionističke (Banja Luka) kao i centralističke političke opcije (Sarajevo) za ugrožavanje razvoja i opstojnosti države. Drugi je takav potez ugradnja elemenata te rezolucije u lanjsko izvješće EK o napretku BiH kroz amandmane (Plenkovića i Picule).
Promjena vlasti na Pantovčaku prije dvije godine, u kombinaciji s izvjesnom Plenkovićevom vladom u Banskim dvorima i moguće većim utjecajem Tonina Picule u SDP, otvara mogućnost prema osmišljenoj i jedinstvenoj hrvatskoj politici prema BiH, koja sve više biva prepoznata i kao pitanje hrvatske nacionalne sigurnosti.
Ali, proces u BiH ne miruje i postaje sve nepovoljniji za Hrvatsku i za Hrvate u BiH. Njegovu dinamiku trenutačno diktira Vladimir Putin. Nekadašnji neupitni pobjednici SAD, tek odgovaraju na izazov nedavnim sastankom Vojnog odbora NATO-a u Splitu.
Politički patron Bošnjaka, turski predsjednik Erdogan je spreman za novu rundu. Izbjeglicama može činiti pritisak na EU, bliskoistočnim savezništvom i zahtjevom za izručenje F. Gülena može činiti pritisak na SAD, a s Putinom je u BiH zapravo saveznik u udaljavanju BiH sa zapadnog puta.
Američke političke dionice u tom procesu drastično su pale. A hrvatske? One su završile u „smeću“. I pitanje je mogu li se uopće više oporaviti?
