Ako je Kosovo – makar više onako, fola radi, i uglavnom teorijski, a ne praktično – najskuplja srpska reč, e onda su bosanskohercegovački Hrvati najjeftinija hrvatska sintagma. Nešto drugačije rečeno: povoljnije etničke grupe za održavanje, jednostavno, nema nigdje.
“Hrvatska želi BiH koja je stabilna, koja se dobro razvija. Želimo da Hrvati budu, ne samo na papiru, nego i u stvarnosti, ustavotvorni i ravnopravni i činiti ćemo sve što je u našoj moći da Hrvati budu čvrst, ustavotvoran i ravnopravan element u BiH i da Hrvati budu upravo ti koji će predvoditi put BiH prema članstvu u Europskoj uniji”, kazao je, vazda rubno histerični, odlazeći ministar vanjskih poslova Hrvatske, Miro Kovač, objašnjavajući odluku Vlade te države, da za pomoć Hrvatima u Bosni i Hercegovini izdvoji cijelih dvadeset miliona kuna ili nekih pet miliona maraka.
Sa tim iznosom će se, inače, financirati šezdeset i pet, da šezdeset i pet kulturnih, obrazovnih, naučnih, zdravstvenih i svih ostalih programa i projekata od, kako se već navodi u odluci s Markova trga, interesa za hrvatski narod u BiH. S jednakim brojem miliona u kunama ili markama, i prošla je hrvatska Vlada, ona kojoj je predsjedavao Zoran Milanović, pogurala sunarodnjake u BiH.
Goleme su to pare, mora se priznati, a i lijepo su raspoređene: zdravstvu četvrtina, crkvi i njenim insitucijama, od škola do Caritasa, isto toliko, baš kao i obrazovanju i nauci, odnosno famoznim ostalim projektima.
Prema posljednjem popisu stanovništva u BiH, provedenom nekih četiri mjeseca nakon ulaska Hrvatske u EU – dakle, prije nego će krenuti masovno iseljavanje na, normalno privremeni, tridesetogodišnji rad u Njemačkoj – u Bosni i Hercegovini živi 544.780 građana hrvatske narodnosti. Upravo njima je Vlada susjedne države namijenila dvadeset miliona kuna, da s tim parama postanu ”u stvarnosti ustavotvorni i ravnopravni element u BiH i da budu upravo ti koji će predvoditi put BiH prema članstvu u Europskoj uniji”. E sada, kako će to ostvariti obnovom samostana i bolnica, platama za uposlenika katoličkih gimnazija i manifestacijama poput Mostarskog proljeća, nije najjasnije, ali ni najvažnije u ovoj priči.
Koliko, zapravo, službeni Zagreb drži do Hrvata u BiH i koliko ih, u marku, cijeni – najbolje se vidi u igri brojkama koje naizgled jesu velike, samo… Podijelimo li, dakle, dvadeset miliona sa 544.780, dobit ćemo, kaže kalkulator, 36,7. Toliko, trideset šest kuna i sedamdeset lipa ili oko deset maraka, ali kada se kune kupuje za marke, a ne obrnuto, ima svaki bosanskohercegovački građanin hrvatske nacionalnosti da, kako bi rekao Kovač, postane ravnopravan, ustavotvoran i još potegne, više nego Srbi i Bošnjaci zajedno, na putu ka Evropskoj uniji, u koju bi BiH mogla ući, budemo li se mi išta pitali, već 2020. godine, ali hidžretske.
Što je novčanik plići, to su usta punija velikih riječi. Nema zgodne prilike koju, naročito ovi stručnjaci iz HDZ-a u Hrvatskoj, neće iskoristiti da kažu nešto lijepo u Hrvatima u BiH, ustavnoj obavezi da se o njima brinu, podršci svemu po abecednom redu i pogotovo onome čega nema četvrt stoljeća: dogovoru legitimnih predstavnika konstitutivnih naroda. Sva ta silna briga i ljubav za najmalobrojniji narod u BiH, plus lijepe želje za budućnost, ima, vidimo, i svoju cijenu izraženu u kunama ili markama, sasvim je svejedno.
Neke se stvari ne mogu kupiti novcem, kaže Mastercard. Naročito ako je taj novac sitan: cener po glavi za godinu dana ostvarivanja prava i držanje liderske pozicije na dugom putu Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji. Toliko, nakon što se Zagreb uhvatio za džep, ima svaki bh. Hrvat da se, prvo, pozicionira kod kuće kao ustavotvoran i ravnopravan, a onda da dobaci i do Bruxellesa. Problem je, međutim, što se za te pare ne može niti do Sarajeva, osim ako putnik ne izgleda baš mladoliko, pa može uvjeriti konduktera kako nema trideset pet godina, već samo šest, al’ je, srećom, dobro jeo i puno narastao.
Bljesak.info
