U Satu kasnih spoznaja, genije Tin Ujević piše kako: „treba čekati deset i dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: bili smo u zabludi.“ U društvu koje njeguje neutemeljene mitove, u kojemu zablude postaju dogmatski materijal, a laži i malverzacije svakodnevni obrazac ponašanja, kakvo je svakako ono bosanskohercegovačko – riječi hrvatskog intelektualnog maga iz prošlog stoljeća odzvanjaju jasnije no ikad. Jedan od nametnutih mitova je i onaj o nevažnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini te o njegovom eksploatiranju same države. Ipak, istina je sasvim drugačija.
_______________piše: Marijan Knezović l poskok.info
Hrvati su oni kojima država Bosna i Hercegovina može zahvaliti što se sada gospodarski ne nalazi u istom košu s Kambodžom ili Somalijom. Hrvati su ti koji ruše mitove o Jugoslaviji kao o zemlji gdje su „svi radili i svi imali“ kao i oni koji ruše mitove o Bosni i Hercegovini kao o zemlji „gdje se tucet Hrvata nalazi u istom položaju kao i milijuni Bošnjaka..“ Dapače, Hrvati su i oni koji u cijeloj priči dobivaju predznak nezapamćenog altruizma i empatije tako što hrane svog nasilnika i uzurpatora, Bosnu i Hercegovinu. Pa, krenimo redom.
Sve četiri općine iz Županije Zapadnohercegovačke 2015. su u odnosu na 1988. imale povećanje broja zaposlenih. Toliko o mitu kako su u Jugoslaviji „svi radili i svi imali.“ Iako među većinom građana vlada mit o enormnoj zaposlenosti za vrijeme socijalističke diktature, podaci nam govore kako je područje Županije Zapadnohercegovačke bilo nisko industrijalizirano u to navodno „zlatno doba.“ Štoviše, činjenice nam ukazuju na još jedan zanimljiv ekonomski fenomen, a to je onaj da je u gotovo svim općinama u Bosni i Hercegovini broj zaposlenih bio veći u socijalizmu nego danas. Općine koje danas imaju više zaposlenih su Posušje, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Vitez, Kiseljak i Žepče. I laiku je već na prvi pogled jasno kako su u navedenim općinama većina upravo Hrvati. Zašto je tomu tako drugi je par rukava, ali logično objašnjenje je ono da su Hrvati prisiljeni biti inkubator ekonomskih promjena jer je to jedini način da sačuvaju politički bitak uz konstantno narušavanje političkih i ekonomskih prava iz tobožnjeg glavnog grada, Sarajeva.
Isti ti „primitivni, ustašoidni i separatistički Hrvati“ iz „dijela države koji ne voli državu“ su najveći izvoznici po po per capita podacima Federalnog zavoda za statistiku i iz Federacije kao i iz cijele Bosne i Hercegovine. Radi se o apsurdu gdje hrvatske općine po Zakonu o raspodjeli javnih prihoda moraju ostvariti ogroman izvoz kako bi dobile i djelić proračuna. Da, istog onog proračuna koji hrani sarajevske sisavce tuđim novcima, prije svega konvertibilnim markama s hrvatskim predznakom. Važno je znati kako je Sarajevo i uz povlašteni, čak i diskriminirajući zakon, i dalje među najmanjim per capita izvoznicima. Toliko su sposobni u glavnom i nadasve multietničkom gradu voljene domovine. Priča se iz komedije pretvara u tragediju ako znamo da u Kantonu Sarajevo preko 100.000 ljudi radi u raznim razinama administracije, što će reći kako marljivi izvoznici Hrvati zapravo postaju slični egipatskim robovima, izvoze, rade i trude se kako bi nahranili gladna usta bespotrebne, nepotističke i kvazimultietnične sarajevske administracije koja uglavnom radi na zatiranju prava onima koji ju hrane.
No, čak i mjesta s miješanim hrvatsko – bošnjačkim stanovništom žive na račun hrvatskog rada, gdje bi s pravom mogli reći kako se veliki dio Bošnjaka, pogotovo onih u administraciji, zatekao u parazitskoj situaciji. Paraziti (grč. para = pored i sitos = hrana) su organizmi koji se hrane na račun drugog organizma (nazvanog domaćin) u toku dužeg vremenskog perioda. S domaćinima Hrvatima, mnogi već desetljećima lagodno žive. U, primjerice, Županiji Središnjoj Bosni, gdje je podjednak broj Hrvata i Bošnjaka, po podacima o poduzećima po prihodima iz CORE businessa, vlasnici 10 poduzeća s najvećim prihodima su Hrvati. Što znači kako Hrvati u Županiji Središnjoj Bosni proračun pune više nego Bošnjaci. Ipak, kada se radi cesta do nekog sela, zapošljava u administraciji, gradi škola – Hrvati nisu povlašteni. Često je upravo suprotno zbog političke hegemonije uvjetovane lažnim pacifizmom, a zapravo ničim doli isključivim nacionalizmom.
Znaju ove podatke jako dobro oni koji u rukama drže sudbine triju naroda. I visoki predstavnici, i delegati međunarodne zajednice kao i oni koji se kunu u svoje bosanstvo i grle hrvatsku raju po sarajevskim birtijetinama. Znaju ih svi oni koji Hrvatima niječu pravo na entitet, pravedan porezni zakon, kanal ili školu na hrvatskom jeziku. Umjesto da Hrvate kao generatore napetka nagrade jednokopravnošću, nikako povlaštenosti, oni nastavljaju deratizirati duh države izbacujući Hrvate iz jednadžbe. U isto vrijeme, kao rezultat mnogih faktora, pa i porezne pljačke koju Sarajevo elegantno provodi nad Hrvatima, hrvatski krajevi doživljavaju demografski egzodus. Potražnja za radom čak i raste, dok se ponuda smanjuje. Rezultati su vidljivi – skuplja cijena rada znači i manji profit, a manji profit u hrvatskim krajevima rezultira manjkom investicija i koči napredak. Čini se kako građanski sisavci neće odustati dok ne dokrajče Hrvate. Pitam se samo, od koga onda misle živjeti? Uskraćujući Hrvatima politička i ekonomska prava, uskraćuju i sebi hranu. Ovo što rade nije samo „ubojstvo,“ već i „samoubojstvo.“ Nejasno je kako se mnogi misle od parazita pretvoriti u domaćine. Sretno im na dijeti.
