Mnoge općine u BiH često se navode kao besperspektivne. Jedna od najčešće spominjanih u tom kontekstu su Dobretići, mala općina nastala izdvajanjem iz Skender Vakufa, danas Kneževa. Posljednji izbori priredili su neupućenima blago iznenađenje – pobijedio je mladi povratnik iz Rijeke – Ivo Čakarić! Već pri upoznavanju dao je do znanja da jedino što Dobretiće drži na životu jeste status općine! Ovo je priča o Dobretićima, njihovim stanovnicima i načelniku.
Piše: Blaženka Vojnović, Dnevnik.ba
Kada dvadesetšestogodišnji inženjer građevine odluči napustiti posao na Sveučilištu u Rijeci kako bi se vratio u bosanski planinski kraj iz kojeg su ga roditelji odveli prije dvadeset i četiri godine, nemoguće je ne pomisliti da se radi i(li) o posebnoj osobi i(li) o posebnom kraju.
Ivo Čakarić je novoizabrani načelnik općine Dobretići koji je znanost zamijenio politikom, urbano ruralnim, mediteransko planinskim, a kako kaže, ni odricanje od toplog Jadranskog mora zbog hladnog Ugra mu nije teško palo. Optimističan i otvoren, 49. unuče svog dida Mate Čakarića, itekako svjestan svih krupnijih problema s kojima će se morati uhvatiti u koštac, godinama je kroz angažman u Zavičajnom klubu Pougarje i časopisu „Glas Pougarja“ pratio zahtjeve povratnika, te ostao zatečen indolentnošću političkog rukovodstva Pougarja, posebice za probleme za koje je znao da se mogu riješiti neznatnim financijskim ulaganjima.
Politika sitnih koraka
Predstavljajući Pougarcima svoju „politiku sitnih koraka“ na proteklim izborima, uspio je pobijedio politički i životno mnogo iskusnijeg protukandidata Tadiju Šugića (HDZ BiH). Kuloarske priče o planovima u kojima se od Pougarja planira napraviti ograđeni rezervat i lovište u službi nekolicine pojedinaca, bile su mu dodatni motiv da zasuče rukave i pokuša osigurati osnovne pretpostavke za ostanak tristotinjak povratnika u Pougarju.
Gospodina Čakarića smo zatekli u Dobretićima na povratku iz župne crkve. Priča nam o rodnoj kući koja je zapaljena u ratu i pokazuje na neke od najljepših, obnovljenih kuća:
„Možda se ispostavi da je sve ovo velika ludost, ali ja ne mogu protiv sebe. U travnju sam trebao potpisati ugovor o radu na neodređen na Građevinskom fakultetu u Rijeci, ali nisam htio. Vratio sam ovdje da pokažem da se u Pougarju moglo i moralo više učiniti na povratku raseljenih Pougaraca. Nisam htio stanovati u susjednom Jajcu iz kojeg bih dolazio ovdje na posao, a što bi mi možda bilo i lakše. Prioritet mi je zadržati sve one koji ovdje žive, a maksimalno sam se angažirao da vratim još dvije pougarske obitelji iz Republike Hrvatske. Već sam napravio konkretne poteze kako bi se pokušao osigurati posao za te obitelji i vjerujem da će vrlo brzo Pougarje dobiti nove stanovnike“.
Najmlađa općina u SBŽ
Nezaposlenost u kombinaciji sa surovom pougarskom klimom na 1200 metara nadmorske visine dovele su do prvog vala iseljavanja još davne 1956. godine. Tadašnji žitelj Pougarja Nikola Majdančić se zajedno sa suprugom i osmoro djece odselio u Selce Đakovačke, a nakon toga su i brojne druge obitelji krenule u potragu za boljim životom prema Hrvatskoj, Sloveniji, kao i drugim europskim zemljama. Iako smo pronašli podatak u kojem je prema popisu stanovništva iz 1991 godine Pougarje naseljavalo 4790 stanovnika, načelnik Čakarić nam objašnjava:
„Podatci iz popisa su jedno. Međutim, neslužbene procjene iz tog perioda kažu kako je tada još toliko Pougaraca živjelo u inozemstvu. 1981. godine ovdje je stalno živjelo 5300 ljudi, sada tek 300. U jednom trenutku područnu školu je pohađalo 1200 djece. 48% stanovništva spadalo je u kategoriju mladih. Danas u školu ide 9 učenika od prvog do petog razreda, dok u školu u Divičane, od petog do devetog razreda, svaki dan putuje desetak učenika“.
Dobretićima se zovu i općina i jedno od osamnaest naseljenih mjesta unutar općine. Riječ je o najmlađoj općini u Županiji središnja Bosna, osnovanoj 1998. godine Zakonom o konstituiranju novih općina u FBiH. Održavanje cestovne komunikacije, posebno u zimskom periodu između udaljenih i razbacanih sela omeđenim najvišim dijelovima planine Ranče na jugu, Vlašića na istoku i rijeke Ugar na sjeveru, predstavlja veliki problem općinskoj administraciji. Govoreći o ovome, Čakarić se osvrnuo na mandat svog prethodnika:
„Svjestan sam da gospodin Idžanović nije imao lagan posao. Općina Dobretići se financira najvećim dijelom iz novaca koje nam prebacuje na godišnjoj razini uplaćuje Vlada SBŽ. Riječ je o 200 tisuća konvertibilnih maraka. Kada se isplate plaće za jedanaest zaposlenika u Općini, plate režije, nabavi uredski materijal, ostane malo novaca za bilo kakva ulaganja. Međutim, znam da su se neke stvari mogle uraditi, a nisu. Prije izvjesnog vremena, osobno sam poduzeo aktivnosti kako bi se Pougarju pomoglo na neki način. Dogovorio sam sastanak za zagrebačkim gradonačelnikom Bandićem. Jedino je netko iz Pougarja trebao doći. Do tog sastanka nikada nije došlo. Sličnih primjera je mnogo. Možete i mještane pitati. Ja sam tek nekoliko dana na ovoj poziciji i znam da Pougarci ne traže puno. Prvi dan mandata sam zvao da se odvezu kontejneri puni smeća koji tu stoje od sv. Ante. Ne može mi nitko reći da je teško pokositi travu oko zgrade Općine, popraviti spomenik poginulim braniteljima sa kojeg se odlijepila ploča ili urediti da se Dobretići ne zatrpaju smećem“.
Svugdje pođi, djedovini se vrati
Druženje mještana najintenzivnije je nedjeljom. Nedaleko od zgrade Općine, nalazi se jedina pougarska birtija. Smještena u prizemlju obiteljske kuće, rustikalni i dezilizionistički interijer i atmosfera su nas podsjetili na one viđene u kinematografiji crnog vala. Vlasnica Gordana Ilinković je ispričala da se cjelokupan socijalni život Pougarja odvija upravo u njezinom lokalu:
„Ovo nije samo kavana. Ovdje ljudi svrate poslije nedjeljne mise; ovdje se ostavljaju i preuzimaju razne potvrde i zahtjevi za načelnika ili policiju, liječnički recepti i lijekovi, komunalni računi. Ljudi popiju piće, izjadaju se jedni drugima. Olakšaju si dušu. Prije zadnjeg rata, skupljali smo se po kućama i igrali razne društvene igre. Sada tih druženja nema i ljudi radije dođu u moju kavanu. Puno je umirovljenika i nezaposlenih, ali svejedno mogu preživjeti od zarađenog. Najgore je kad padne veliki snijeg. Onda ljudi ne mogu doći i to osjetim na poslu“.
Prisutni gosti u kavani nisu krili nezadovoljstvo učinjenim po pitanju povratka Pougaraca i obnovom kuća. Spominju zaseok Kričići, u kojem je po papirima obnovljeno sedamdesetak kuća; u stvarnosti, obnovljeno ih je tek nekoliko. Jedan od prisutnih, Ivo Poplašen je umirovljenik, udovac. Živi sam u svojoj kući. Jedan sin je poginuo, a drugi, koji živi u Hrvatskoj kaže da bi dao bi sve samo da Ivo dođe živjeti kod njega. Njemu to ne pada na pamet:
„Ja sam se ovdje rodio, ovdje ću i umrijeti. Trideset godina sam radio u Sloveniji i živio sam za dan kad ću se vratiti u svoje Pougarje. Neka svatko ide gdje želi, ali djedovina se ne smije zaboraviti. Svagdje je lijepo otići i svašta vidjeti, ali kući se svojoj treba vratiti“.
Nešto suzdržaniji su bili oko ocjene rada bivšeg načelnika Dobretića. Jedino su uglas dobacili:
„Onaj nas je obilazio prije nego što je postao, a ovaj nas posjećuje tek nakon što je postao načelnik“.
Kraj s tisuću izvora
Načelnik Čakarić nam je otkrio kako su prve kavane u Dobretićima otvorene neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1975. Pougarje je imalo robnu kuću, a do 1992. na području samo naselja Dobretići bilo je 8 trgovina sa mješovitom robom, 5 kavana i jedna slastičarnica. Namirnice i osnovne kućne potrepštine većinom nabavljaju u susjednim općinama, a nerijetko ih mještani poruče unaprijed kako bi stigle zajedno sa robom za Gordaninu kavanu.
Pougarje je do 1963. godine bilo u sastavu općine Jajce, nakon čega se pripaja općini. Skender-Vakuf; 1992. godine Pougarci se na referendumu izjašnjavaju za odcjepljenje od Skender Vakufa, bivaju kratko pripojeni općini Jajce, te 1998. godine postaju samostalna općina. Čakarić ovo potonje smatra jednim od najvažnijih događaja za cijeli kraj:
„Unatoč poteškoćama s kojima se suočavamo, osnivanje općine Dobretići smatram pozitivnim činom. Zlonamjernici mogu pričati o nama kao o lokalnoj zajednici čiji proračun ovisi o dobroj volji županijske vlasti, međutim, morali bi situaciju pogledati iz različitih kutova. Ovaj kraj je bogat šumom, netaknutom prirodom, vodom. Ako je Finska „zemlja tisuću jezera“, Pougarje bi mogli nazvati „krajem sa tisuću izvora“. Da je nekim slučajem općina Dobretići pripala Republici Srpskoj, bili bismo samoodrživa općina zahvaljujući neizravnim porezima koje u Federaciji BiH „pojedoše“ kantoni. Konkretno, ovu godinu ćemo zaključiti sa 160 tisuća maraka od neizravnih poreza; da smo u RS-u, taj bi iznos premašio pola milijuna konvertibilnih maraka. Nadalje, od eksploatacije šume imamo tek 3%, dok lokalne zajednice u RS imaju 10 % prihoda, dok od hidrocentrala na rijeci Ugar nismo dobili ni feninga. Doduše, ne treba se ovim zanositi jer u sastavu RS vjerojatno ne bismo ni bili općina. I pored svega nabrojanog, vjerujem kako ću uspjeti pronaći model da se u općinski proračun ojača i stabilizira; prvo, kroz podizanje tužbi protiv vlasnika hidrocentrala kako bi općina dobije ono što joj pripada, zatim kroz pretpristupne fondove Europske unije. Vjerujem da pomoć sa federalne i državne razine vlasti ne bi izostala; uostalom, i njima bi trebalo biti u interesu da zadrže stanovništvo u ovakvom području“.
Prekogranična suradnja
Ostali smo pozitivno iznenađena kada smo čuli da je općina Dobretići već sudjelovala u projektu Europske unije u oblasti prekogranične suradnje zajedno sa općinom Gornji Bogićevci iz Hrvatske. Ukupna vrijednost projekta je 146.000 eura i zahvaljujući tome, Dobretići su dobili igralište i konferencijsku dvoranu. U tijeku je izrada projekta u suradnji sa gradom Pakracom čija je vrijednost 200 tisuća eura. Načelnik Čakarić o tome kaže:
„Tek kad Bosna i Hercegovina stekne status kandidata za pristup EU, mi ćemo moći računati na povlačenje značajnijih novaca iz IPA fondova jer će nam onda biti dostupne i preostale tri komponente koje podrazumijevaju značajna sredstva s kojima ćemo istinski moći poboljšati položaj Pougarja. Za sada je bitno da nam projekt sa gradom Pakracom ne propadne, jer Europska unija traži da lokalna zajednica financira 20% ukupne vrijednosti projekta. Već sam oko toga poslao dopise Vladi Županije Središnja Bosna, te se nadam da su svjesni koliko je važno da nam u ovom trenutku pomognu“.
Svi sugovornici su se složili da su prirodna bogatstva ovog kraja nedovoljno iskorištena. Svega nekoliko kilometara udaljen skijališni centar „Ranča“ pripada općini Jajce, izgrađen na pougarskoj zemlji, zaživio je tek zahvaljujući inicijativama jajačkih poduzetnika. Politika je kočila ozbiljnije investicije, a tome svjedoči prijeratni hotel u derutnom stanju na samom skijalištu. Znaju mještani da kraj obiluje ljekovitim biljem; kantariona, majčine dušice, zove, stolisnika i metvice ima u izobilju. Znaju i da bi razvijene zemlje to itekako unovčile. Posjete djecu u razvijenim zapadnoeuropskim zemljama i vide kako stranci masno plaćaju ono što njima raste ispred kuće. U tom smjeru idu i planovi načelnika Čakarića:
„Stupio sam u kontakt sa Pougarcima koji žive i rade u inozemstvu i koji imaju novac. Neki od njih su jako zainteresirani za ulaganje u rodni kraj. Nisu to to velike investicije, otprilike do 100 tisuća eura. Za početak je sasvim dovoljno kako bi se zaposlilo nekoliko radno sposobnih Pougaraca. Veliku kočnicu mi predstavlja pougarska zemlja koja se u najvećoj mjeri vodi na umrlima. Sređivanje katastra i grunta je dugotrajan proces, ali se kad-tad to mora početi rješavati. Svejedno, spreman sam dati sve od sebe da općina Dobretići u najkraćem roku osigura besplatno sve potrebne dokumente za svakog tko planira tu uložiti svoj novac. Budućnost ovog kraja treba graditi kroz razvoj poljodjelstva i različitih vidova turizma. 13.06. se u Dobretićima obilježava sv. Anto i tada ću imati priliku sresti se i porazgovarati sa uspješnim pougarskim iseljenicima“.
Blagdan Svetog Ante
Sv. Anto Padovanski je patron župe i crkve u Dobretićima i mještani kažu kako se zlatno doba pougarskog kraja i danas može doživjeti tijekom dva dana obilježavanja svetkovine Sv. Ante. U tom se periodu u Dobretićima okupi nekoliko tisuća vjernika. Za sadašnji izgled crkve zaslužan je projekt inženjera fra Pija Nuića. Građena je između 1971. i 1973. i, iako je u ratu devastirana i opljačkana, zalaganjem župnika je obnovljena, a vrijedne umjetnine poput brončanog kip Sv. Ante sa malim Isusom, brončane biste fra Željka Džaje i ulja na platnu ponovno vraćena u crkvu.
Blagdan sv. Ante osobito vole pougarska djeca. Simpatični Antonio, najstariji sin u obitelji Filipović, ide u 5 razred osnovne škole u Dobretićima. S roditeljima, bratom, sestrom i bakom živi na gornjem katu obiteljske kuće. Na donjem katu živi njegov stric sa suprugom i dvoje djece. Obitelj Filipović je dala petoro od četrdesetak pougarske djece. Smeta im kažu jedino što ih nema više u školi. Antonio, zajedno sa svoja tri vršnjaka pohađa nastavu sa jednim učenikom iz prvog razreda. Po dva učenika imaju drugi i četvrti razred, a trećeg razreda nema nikako. Njegova majka, Brankica Filipović se osvrnula na svoj dolazak u Pougarje:
„Rođena sam u Jajcu. Moja kuća je bila na Klimenti, praktično u samom gradu. S mužem sam živjela u Puli. U Pougarje smo došli prije sedam godina. Muž je zaposlen u tvornici aluminijskih felgi u Divičanima. Ne pada mi teško što sam ovdje. Jedino što mi nedostaje su izvanškolski sadržaji za djecu. Oni bi htjeli trenirati nogomet, a ja bi ih zbog toga morala voziti dvadeset kilometara do Jajca“.
Rekoše kako nisu zabrinuti što u sljedećoj godine neće biti prvašića u dobretićkoj školi. Kažu da ih možda ne bude ni za dvije godine. Oni znaju i vide da se odnos ljudi prema ovakvim mjestima mijenja. Svjesni da je Pougarje pretrpjelo udarac od kojeg se teško opravlja, ovaj mladi bračni par zajedno sa načelnikom Čakarićem ulijevaju nadu u novi početak.
Dobretići, kao i većina općina u BiH ima svojih problema. Iako su oni najveći vezani za nedostatak stanovništva, pozitivna energija Pougaraca pokazuje kako se, unatoč malo ljudi, može urediti kvalitetan život. Entuzijazma ima dovoljno. Angažman tek slijedi.
Dnevnik.ba
