Kad sam tek počinjao živjeti u inozemstvu, nastojao sam dolaziti u Hrvatsku kad god mogu. Nisam ni osjećao neku osobitu nostalgiju, nego u to vrijeme mi se nije dalo provoditi slobodne vikende u stanu. Sjeo bi u auto ili na avion i pobjegao za vikend. Nisam ni pomišljao da bi se moglo živjeti ikako drugačije.
Dosta godina kasnije, situacija se promijenila. Prvo mi je dosadilo dolaziti za vikende, puno izgubljenog vremena na putu, a sve me je manje vuklo nazad. Zatim sam se opametio i prestao dolaziti na godišnji u Hrvatsku. Da se razumijemo, nije Hrvatska loša kao turistička destinacija (nije ni tako dobra kao što Hrvati misle, daleko je od najboljih), ali to bi još i moglo funkcionirati kada ne bih imao brojnu rodbinu i kada ne bih dolazio iz malog grada.
Jedini dolazak koji još nisam uspio reducirati je onaj predstojeći za Božić i Novu godinu. Već sam nekoliko puta sam sebi obećavao da više neću, ali uvijek se na kraju zavaram kako ću to na kraju odraditi još samo ove godine.
Prvi i najvažniji razlog za promjenu bi bilo to što u prosincu i siječnju postoje krasna mjesta s bijelim pijeskom na kojima je tada toplo. Latinska Amerika, Jugoistočna Azija, tropski otoci. Na kraju to niti ne košta više nego putovanje po blagdanskim gužvama u hladnu Hrvatsku.
Druga stvar koja mi je s godinama počela sve više smetati je loša hrvatska blagdanska hrana: ostaci odojka koji se čuvaju danima i jedu hladni, te divovski lonci sarme u kojima od jednog kuhanja bude dovoljno za Božić, Novu godinu i skijanje u siječnju. Ako je to moralo biti tako u doba naših djedova i baka kojima je nakon preživljenih ratova i gladi bilo pitanje prestiža imati jednom godišnje pun stol masne hrane, zašto se ta besmislena tradicija nastavlja? I tako većina to ne bi ni smjela jesti iz zdravstvenih razloga. Uz premasnu i preslanu hranu obavezno ide i loš alkohol, svaki Hrvat ili sam peče rakiju iza garaže ili ima rodbinu na selu od koje nabavlja takvu rakiju.
Treća stvar koja mi smeta je negativna atmosfera. Kukanje, prigovaranje, samosažaljenje, uvijek ih je netko prevario, pokrao i iskoristio, a oni su žrtve. Ne da mi se ni pisati o tome.
Četvrto, razno. U ovu kategoriju skupljam sve sitne razlloge koje ne mogu uključiti u prethodne tri skupine. Ponašanje u prometu, generalna razina bezobraštine, usporenost i inertnost, šalteruše i uhljebi, Narodni ra-a-adio i redoviti gledatelji Dnevnika u 19.30. Upišite u komentarima ako se vi još nečega sjetite.
Uglavnom, vidimo se za mjesec dana. Ali ovo mi je zadnji put. Najozbiljnije!
(blog.dnevnik.hr)
