U Federaciji Bosne i Hercegovine postoji zakon o pravima pacijenata, kvalitetan, kako je rečeno danas na jednom skupu u Sarajevu, ali većina stanovnika ne zna ni da postoji, a kamoli što propisuje.
”Pacijenti, generalno, nisu educirani o njihovim pravima, ali i obvezama jer Zakon i njih propisuje. A svima bi bilo lakše kad bi pred sobom imali educiranog pacijenta”, rekla je Merima Spahić, novinarka i glasnogovornica u Udruženju za razvoj društva „Kap“, tijekom okruglog stola koji je ta asocijacija, uz podršku američkkog veleposlanstva, organizirala uoči Međunarodnog dana ljudskih prava u okviru projekta „Moje pravo“.
Tko treba provoditi edukaciju, pitanje je koje je problematizirala Spahić, a neki od sudionika spontano odgovorili ”sustav”.
Bivši direktor Opće bolnice u Sarajevu Bakir Nakaš kazao je da se u praksi ne poštuje odredba što nalaže da općine formiraju tijela, nazvana zdravstvena vijeća, koja bi trebala raditi na informiranju građana o njihovim pravima iz tog zakona.
Nakon što je Nela Hasić, koja je angažirana u jednom programu što se bavi prevencijom raka dojke, kazala da u ovdašnjem mentalitetu još prevladava ustručavanje, neka vrsta bojazni, od postavljanja pitanja liječniku jer su oni ‘na visokom pijedestalu’, Merima Spahić je uzvratila da je, naprotiv, pravo pacijenata na pitanja jedno od osnovnih u ovom zakonu.
”Ne strahujte da postavite pitanje kako biste mogli donijeti najbolju odluku o svom zdravlju. Imate pravo pitati i dobiti odgovor”, poručili su također građanima implementatori projekta ”Moje pravo” u brošuri podijeljenoj sudionicima okruglog stola.
U daljnjim diskusijama se ispostavilo da Zakonom propisana zdravstvena vijeća, čiji se članovi biraju konkursom, treba da budu formirana ne samo na općinskom već i na županijskom i entitetskom nivou.
Osim zdravstvenih profesionalaca, sudionici ovog skupa bili su članovi više udruženja oboljelih od različitih bolesti, kao i predstavnici zavoda zdravstvenog osiguranja, resornih ministarstava federalnog i županijskog nivoa, pojedinci iz udruženja alternativne medicine.
Neki od njih izrazili su sumnju da bi i zdravstvena vijeća, propisana Zakonom, sve da su i formirana, dala željeni efekt masovnije informiranosti pacijenata o njihovim pravima, dok su drugi kazali da sukrivce za sadašnje stanje vide i u medijima budući da njih “zanimaju samo incidentne situacije”.
Na skupu je, generalno, prevladalo mišljenje pacijenata da su oni strana koja u zdravstvenom lancu trpi razne, administrativne i druge teškoće mada bi ih ponekad ublažio “i obični osmijeh”, dok su zdravstveni profesionalci i predstavnici zavoda zdravstvenih zavoda govorili uglavnom o ograničavajućim novčanim mogućnostima sistema. Između ostalog je u tom kontekstu bilo riječi o nedostatku reagensa.
Bakir Nakaš je povodom toga uzvratio: “Zar se može dogoditi da u zdravstvenoj ustanovi nema dijagnostike? Ne može!”.
Po njegovim riječima, to se događa jer se od novca obveznog zdravstvenog osiguranja, dakle novca građana, izdvaja za “kapitalne projekte”.
”Nema za reagense, a ima za auta, servisere, fasade, ograde…, od novca iz obaveznog zdravstvenog osiguranja”, rekao je ovaj sudionikskupa.
Da ne bi “sve bilo crno”, Spomenka Hadžić iz Udruženja žena liječenih od tumora dojke, kazala je da želi priopćiti lijepu novost koja, po njenim tvrdnjama, glasi – da se u Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu odsad, od prvog pregleda pacijentica s tumorom dojke do početka tretmana, čeka samo 4-5 dana.
