Danas, 13. prosinca, slavimo još jednu miljenicu vjerničkoga puka, svetu Luciju, djevicu i mučenicu iz Sirakuze na Siciliji.
Prema predaji rodila se oko 283. u Sirakuzi. Najstarije legende o njoj potječu iz V. i VI. stoljeća. Zbog ozdravljenja majke zavjetovala se na djevičanstvo, a svoj miraz razdijelila je siromasima. Poganskim vlastima prijavio ju je kao kršćanku njezin nesuđeni muž. Za cara Dioklecijana mučena je kao kršćanka i prema predaji pogubljena 304. u Sirakuzi. Po kasnijim legendama, prije smaknuća su je oslijepili, a po nekima si je sama iskopala oči kako bi od sebe odvratila poganskog zaručnika. Zbog toga se najčešće prikazuje u likovnoj umjetnosti s očima na tanjuru ili pladnju.
Legenda joj stavlja u usta i ove riječi: „Kad čisto živim, tijelo je moje stan Duha Svetoga“. Poganskom mučitelju, koji je prijetio silovanjem, rekla je također: „Ako mi na silu oduzmeš čistoću, moja duša neće biti oskvrnjena, nego ću na nebu imati dvostruku krunu. Grijeh je samo ono što čovjek učini slobodnom voljom“. Krvnik ju je ubio mačem.
Na blagdan svete Lucije sije se pšenica, koja je simbol života, a njezinim se zelenilom prizivala plodnost, blagostanje i obilje u nadolazećoj godini. Mlada pšenica simbolizira život koji je neuništiv jer dolazi od Boga! Na simboličkoj duhovnoj razini mlada pšenica predstavlja Krista – pravi život koji se rađa iz utrobe ljudske majke kao pravi i istinski Život za svakog čovjeka svakog vremena.
Svim Lucijama želimo sretan imendan!
