28. decembra učinjen je poslije rata najkrupniji korak ka desekularizaciji BiH. Senat Univerziteta u Sarajevu je donio preporuku kojom svojim organizacionim jedinicama preporučuje da nastavu i ispite organizuju u skladu sa džumanskim vremenom. Najkrupniji je to korak jer su ga napravili oni koji su najglasniji u zalaganju za BiH. Inicijativu na osnovu koje je donijeta preporuka podnio je predsjednik Studentskog parlamenta u Sarajevu Haris Zahiragić, član SDA. Tu inicijativu je podržao kantonalni ministar obrazovanja Elvir Kazazović, također iz SDA. Preporuku je donio Senat na čijem je čelu rektor Univerziteta Rifat Škrijelj, naravno i on iz SDA. Začuđuje ta SDA kratkovidost, jer BiH može postojati samo kao sekularna zbog toga što se samo u sekularnim društvima pripadnici svih religija mogu osjećati ravnopravnim, kao i svi oni nereligiozni. S obzirom da je rat u BiH bio, između ostalog, i (z)vjerski, to ne bi smjela biti dominantna odrednica mira ako se ne želi raspad te države ili barem vječita njena nefunkcionalnost. Trebali bi to znati navodni borci za cjelovitu BiH. A ako bi došlo do rastakanja BiH, islamska država u Evropi imala bi šanse da preživi taman koliko i krme u Teheranu.
——piše: Amer Tikveša i prometej.ba
No, činjenica je da je Senat svoju odluku pokušao mimikrirati. Pokušali su kroz nju provući ono što u Bosni pogrešno zovu multikulturalizmom, a ustvari se radi o multikonfesionalizmu, pa su rekli da nastave i ispita ne smije biti ni vikendom zbog onih drugih za koje ne znamo da li ih na Univerzitetu uopšte ima i u kojem broju – kršćana i jevreja praktikanata. Kršćanima i Jevrejima je faktički nametnuta ugroženost dosadašnjom politikom Univerziteta jer se nijedan nikad nije tim povodom oglasio. Oni su (zlo)upotrebljeni da bi se opravdala džuma. Osim toga, nastava i ispiti vikendom prava su rijetkost, pogotovo nedjeljom, a ako se takvo što i desi, onda se radi o takvoj vrsti obaveze koja traži kompromis svih onih kojih se tiče. Radi se o nečemu u životnom smislu prioritetnom te samim tim po kršćanskom i jevrejskom učenju prioritetnom i u odnosu na bilo koji vjerski obred.
U islamu je isto. U društvima koja nisu islamski ustrojena, muslimanima preporučuju njihovi vjerski autoriteti, kad je džuma u pitanju, da obrazovanje, posao i sve druge obaveze ostvaruju u onim institucijama koje ne traže njihovo prisustvo u vrijeme džume. To, naravno, često nije moguće, i onda se traži od njih da pokušaju naći kompromis sa svojim nadređenima da im se dopusti odsustvo s posla, iz škole ili slično, u vrijeme trajanja džume. Ako ni to nije moguće, onda se preporučuje klanjanje podne namaza umjesto džume, što se može obaviti individualno. Ako ni to nije moguće, onda se preporučuje naklanjavanje podne namaza.
Muslimani BiH, tačnije onog njenog dijela s bošnjačkom većinom, su u odnosu na druge evropske muslimane, isključujući evropski dio Turske, u tom smislu u višestruko lakšoj situaciji. Kad je riječ o Univerzitetu u Sarajevu, nepoznat je slučaj da neko od njih nije mogao obaviti džumu u dogovoru s profesorom ili da je zbog tog snosio posljedice koje su se negativno odrazile na njegovo obrazovanje. Ako i postoji takav slučaj, niko nije mogao nikome ugroziti alternative ponuđene za džumu, a, osim toga, u pojedinim džamijama u Sarajevu i Tuzli postoji praksa tzv. radničke džume koja se organizuje za sve one koji nisu bili u mogućnosti da džumu na vrijeme obave. Osim (zlo)upotrebe kršćana i Jevreja, ovdje se, dakle, radi i o zloupotrebi islama.
Ima tu još zloupotreba – od zloupotrebe samog SPUS-a do Senata, Statuta Univerziteta i Konvencije o ljudskim pravima za šta je ova preporuka već pretrpjela optužbe od kojih su neke navedene ovdje. Ukratko, kroz nešto za šta nema dokaza, kroz priču o ugroženosti vjerskih prava muslimana, došli smo do desekularizacije. Tipičan primjer nacionalističkog autoviktimološkog diskursa. Ugroženi smo i kad nismo. Pobijediti ugroženost najlakše je onda kad je sam izmisliš i nikakvim trudom postaješ usrećitelj etnije, odnosno konfesije, whatever, za naše nacionalizme to je isto.
I ne samo to, nego postaješ i unesrećitelj svih onih koji nisu kao ti – pripadnika drugih konfesija i ateista. Za nacionalizam nije bitna sreća vlastitih sljedbenika koliko nesreća onih koji to nisu, a tek njihovo podjarmljivanje, prilagođavanje sebi, e to je trijumf. I to se dešava. Takozvano džumansko vrijeme je nametnuto svima onima koji džumu ne obavljaju. Privilegira se jedna grupa ljudi tako što se rad Univerziteta prilagođava njoj na osnovu njenih vjerskih ubjeđenja. Sekularnost Univerziteta u smislu njegove slobode od vjerskih dogmi se briše jer te vjerske dogme izravno utiču na njegov rad.
I otvara se put za daljnju teokratizaciju obrazovanja i društva u cjelini. Međutim, otvara se put i drugima u njihovim teokratskim i nacionalističkim tendencijama. Prije svega srpskom i hrvatskom nacionalizmu kojem više ne trebaju laži o stvaranju islamske države da bi svoje tendencije legitimirali, sad imaju i istine. Oni time ne mogu opravdati vlastita zla, ni ratna ni poratna, ali sigurno mogu pojačati legitimitet vlastitog viđenja budućnosti države u očima onog što zovemo međunarodnom zajednicom.
Na međunarodnom planu također ovaj potez će izbiti iz ruku i posljednje argumente svima onima koji tvrde da je sekularizam moguć u zemljama s muslimanskom većinom. Pod zaštitom vojske, osim u Bosni, bio je moguć i u Turskoj. I u debatama o mogućnosti sekularizma u zemljama s muslimanskom većinom te su zemlje uzimane kao primjeri. Nakon teokratizacije Turske pod vlašću Erdogana, došla je definitivno na red i Bosna. Za razliku od Turske, Bosna je mnogo više ovisna od onoga što u kulturološkom smislu nazivamo „zapadnim svijetom“. Na kraju krajeva jedini njen progres na međunarodnom planu mjeri se njenim koracima napravljenim na putu ka EU. Desekularizirana, pogotovo u pravcu stvaranja islamske države, tom zapadu značit će isto što i Saudijska Arabija, samo bez nafte.
