Repriza reprizirane reprize. Tako se nekako može definirati mantanje BiH u njezinom postratnom vrtlogu koji nikako ne prestaje. Tek što se, pa makar i nategnuto, učini kako se napravio nekakav korak naprijed, dovoljno je da se zamijeni izlistani kalendar novim pa da sve krene ispočetka.
Nagledali smo se zacijeljenih ljubavnih rana iz političkih kreveta, naslušali smo se nebuloza iz usta onih koje smo, umjesto da ih zauvijek precrtamo, zaokružili za nove mandate. Dobili smo jamstva da ništa neće biti isto, da će biti bolje, da nas čeka neki novi politički zamah.
A onda, nakon novogodišnjeg nasilu slavlja, dobijemo iskreni zamah od šake do lakta.
Ili je to stvarno tako, ili je potpisnik ovih redova i sam zamantao u mantanju zemlje ili je jedno i drugo – ali svake godine, počevši od 9. siječnja, kao ucrtane u kalendaru kreću nove nebuloze. I prošle smo godine slušali kako je dan nečije republike nekome smetnja, prevrtali smo kosti, prebrojavali mrtve i zaboravljali žive koje ukopavamo u odlaske zauvijek.
Ove su se godine možda malo glasnije natezali oni što su se jednako glasno mazili u političkom krevetu, nikada dovoljno iskurvani i tolikog obraza da se kurvati mogu do kraja života. A i hoće. U sveopćem kaosu u koji svijet tone (dok veliki gledaju kako da se prebace na Mars i iscrpljuju Veneru) i naš kaos postao je glasniji.
No, mi smo postali sve tiši i tuplji. Neprestano ponavljanje prizora na političkoj sceni ispralo nam je mozak toliko da više ne možemo primijetiti koja je epizoda prepucavanja na ekranu. Jer sva njihova javna prepucavanja su ista, a svi njihovi tajni dogovori čvrsti su.
I niti jedan od iskurvanih likova ne može jedan bez drugoga. Niti jedan od njih ne može bez obraza onog drugog i bez džepa svakoga od nas. A mi bismo mogli bez ijednoga od njih. Samo da se, gladni i žedni, zaostali i tupi, možemo riješiti svog iskurvanog mozga.
Zamorno je i mučno pisati još jednom o proslavljanju u inat. Sve što možemo proslaviti, a da sami sebi navučemo mrak na oči kako ne bismo vidjeli mrak u kojem grcamo, tjeramo u inat, a onda se svijetu, smatrajući ga glupljim od nas, hvalimo kako se samo u nas istinski može živjeti jedni pored drugih. Pa im pokažemo sve što smo morali sazidati jer smo sve, jedno do drugog, porušili.
Ovo je država za inat. Ali ne da opstane u inat nego da nestane u blatu inaćenja jednih prema drugima, trećima.., da se utopi u bljuvotini svoje nakrivo nasađene unutrašnjosti koja ubija svakog ponaosob od nasilu i u inat popisanih do u inat rođenih. Bila bi ova zemlja dobra, da mi nismo gladni i žedni samih sebe, svojih snova i da nije iskurvanih mozgova i izgladnjelog inata. Isto iskurvanog.
Bljesak.info
