Jedan moj stari prijatelj, zajebant svoje vrste, imao je naviku ložiti ljude. I to je radio majstorski, gotovo da nije bilo dana da nismo uživali u njegovim majstorijama loženja. Ako ima tko neupućen među vama, a ne bi mi bilo drago da ima, morao bih ovdje objašnjavati da loženje ljudi u ovom slučaju nema nikakve veze sa, gluho bilo, pravim loženjem, nego je to kolokvijalan izraz za navući nekoga na priču, a da ovaj što duže ne primijeti da ga namjerno navlačiš.
Taj moj prijatelj imao je čudnovat etički kodeks, pa nije htio ložiti svakoga. Jednostavno, ložio je samo one samoproklamirano nedodirljive i one koji su umislili da su neka veličina ili moralna vertikala u našem okruženju.
Mile Ložač i velike gloginje
Također, ložio je s posebnom slašću razne mlade karijeriste koji su svoje ambicije da jednog dana budu neki čimbenik pokazivali još u to naše srednjoškolsko, pa i studentsko vrijeme, degradirajući ih i skidajući riječima do gola, što ove, nažalost, nije uspjelo skrenuti sa zacrtane ambicije da jednom u životu budu „netko“.
Nažalost, na listi za loženje imao je i ufurane djevojke, što ga je dugoročno koštalo uspjeha kod svih žena, jer mu je loženje previše prešlo u naviku, pa više nije znao normalno općiti ni sa “normala” djevojkama, jer ni u jednoj situaciji nije znao zavezati gubicu, pa barem na silu prešutjeti priliku za dobru ložu. Prešlo mu u profesionalnu deformaciju, što bi se ono reklo, baš kao nekima koji nam se ne skidaju s naslovnica.
Iako se već odavno nismo vidjeli, a i ne čujemo se već neko vrijeme, tako da zbilja ne znam gdje ga je sve nemiran duh odveo i je li se u međuvremenu riješio barem malo navike da loži pod svaku cijenu (uz još neke navike koje su ga umalo koštale glave, a kojima ovdje nije ni mesto ni vrijeme da se spominju).
No, kad god u nas nastupi kakva od ovih lako generiranih kriza, ja se sjetim Goge i njegove teorije da jedino dobro što nekim ljudima možeš dobro napraviti u životu je ložiti ih do besvijesti. „Eto, čisto da vidiš dokle granica ljudske gluposti može ići, ali s nadom da će se bar na kraju dozvati pameti“.
Baci mi, nano, dimne bombone
I uvijek tako, kad zagužvaju kod nas, prepucavajući se beskompromisno preko medija, ja se sjetim jedne njegove izjave. Vidim ga kao sad, bješe neko lijeno lipanjsko popodne s kraja devedesetih, kad reče – „Prosto se bojim da neki ljudi jednostavno nemaju granicu, možeš ih ložiti do beskraja, nikad neće skontati, takvih se bojim jer će nam jednog dana baš takvi opet je*at majku! A u drugu ruku, najviše mi idu na živce ovi što samo naizgled skuže da su naloženi, osjete kao nešto, ali foliraju da su skužili, pa uglavnom nakon loženja samo dime, k’o stara balega kad je zahvati vatra.“
I ne znam što bih vam rekao, samo vas gledam kako dimite k’o stara balega, po tko zna koji put naloženi, ali opet niste skontali bit, nego samo dimite bez veze. A da ne pričam o ovima što opet ništa nisu skontali. Dobro je rekao Gogo, njih me je strašno strah, opet bi nam mogli je*at majku. Ovi što idu do kraja, koje možeš jašiti do beskraja, oni su opasna roba.
Ono kad kijamet i nije tolika nepogoda
I eto, plaše nas opet i snijegom. Sjetih se onog iz 2012., ono kad mi se učinilo da nije ipak baš tako strašno i da ćemo se ipak izvući, da ćemo znati ubuduće odvojiti glupost od potrebe i da ćemo se manje dati ložiti. Ali, uzalud sve, i one poplave i požari u međuvremenu, opet mi na istome, ako ne i na gorem. Naložila se i kurta i murta. Dimi sve u šesnaest.
Što da kažem? Padni, zapuši, opet zameti, ne bi li se bar nakratko dozvali pameti…
No, gledajući onako iz perspektive nebesa, vjerujem da smo potrošili sve kredite i već odavno izašli iz bonusa. Tako da…
Bljesak.info
