Nakon ranijeg pisanja portala o Lovrenovom životu, izašao je i dokumentarni film koji najviše govori o ratnom djetinjstvu Dejana Lovrena. Detaljno govori o uvjetima u kojima se našao u rodnoj Kraljevoj Sutjesci u središnjoj Bosni. Dnevnik.ba je provjerio istinitost Lovrenovih riječi: Kakanj je prije rata imao više od 16.500 Hrvata, a prema popisu župljana iz 2017. danas ih je jedva 900.
“LOVREN: MOJ ŽIVOT KAO IZBJEGLICA” naziv je kratkog dokumentarnog filma u produkciji Liverpoola, u kojem se njihov stoper kroz maglu prisjeća početka rata u rodnoj Bosni 1992. jer tada je bio trogodišnjak.
Sjećanja na bijeg iz Zenice godinu dana kasnije nešto su jasnija, dok se Lovren najbolje sjeća izbjegličkih dana u Njemačkoj, gdje je obitelj bila do 1999., kada su deportirani u Hrvatsku. Lovrenovima se i u Karlovcu nastavio težak izbjeglički život, iz kojeg branič Liverpoola posebno pamti neimaštinu i načine kako su je njegovi roditelji nastojali ublažiti.
Lovren koji je iz Bosne bježao ’93. jako dobro zna kako je Sirijcima 2017.
Tema dokumentarca i tajming u kojem je plasiran nisu slučajni jer mučno i dugo iskustvo izbjegličkog života koje je prošao Lovren, danas su opet aktualni zbog izbjegličke krize koja potresa Europu.
Lovrenovo iskreno i intimno svjedočanstvo o teškim godinama koje su proživjeli on i obitelj duboko je dirnulo navijače Liverpoola, ali i brojne druge u Engleskoj koji su ga pogledali.
“Apeliram na vlasti: Dajte izbjeglicama priliku, dajte im priliku. Lako će se prepoznati tko je od njih dobar, a tko ne”
“Sve to što vidimo da prolaze izbjeglice koje dolaze u Europu, prošao sam i sam i znam kako je obiteljima koje sada prolaze to isto. Znam kakav je osjećaj kada te netko ne želi u svojoj državi. Zato apeliram na vlasti: Dajte izbjeglicama priliku, dajte im priliku. Lako će se prepoznati tko je od njih dobar, a tko ne.”
Tetkov brat zaklan je na kućnom pragu
Lovren u filmu opisuje kako je rat u Bosni i Hercegovini, “koji je došao preko noći, odjednom i prekinuo skroman, ali miran život u rodnom selu Kraljeva Sutjeska”, bio brutalan sukob triju zaraćenih strana, odnosno triju BiH naroda. Tetkov brat zaklan je na kućnom pragu, a otac njegova prijatelja poginuo je u borbi.
“Najgori zločini događali su se po selima, pa tako i klanje brata mog tetka kojeg se nikad nisam usudio pitati išta o tome. Zato smo se sa sela prebacili u grad Zenicu koja je uskoro bila granatirana. Sirene za uzbunu i detonacije granata moja su prva sjećanja.”
Granatiranje Putićeva
Iduće godine, 1993. počinje sukob Hrvata i Muslimana u BiH i tada to postaje, kao što je Lovren rekao “rat sviju protiv svih”. Kap koja je prelila čašu i Dejanove roditelje natjerala na bijeg u Njemačku bilo je “granatiranje tržnice u Putićevu, desetak kilometara od Zenice, kada je 15 ljudi poginulo, a 50 ranjeno. Nakon toga smo samo izletjeli iz podruma, potrpali stvari u nekoliko torbi, sjeli u naš mali auto, stari Yugo i krenuli za Njemačku, do koje smo stigli nakon cjelonoćne vožnje i puta koji je trajao 17 sati.”
Bijeg je bio tako brz i neplaniran da nisu uspjeli riješiti “papire” koji bi im jamčili trajni azil u Njemačkoj. “Rekao bih da smo moja obitelj i ja imali sreće. Moj djed radio je u Njemačkoj i imao je papire, pa smo svi mogli doći kod njega. Da nismo, ne znam što bi bilo, možda bi moja cijela obitelj izginula.”
Mama je uvijek plakala, a ja nisam mogao razumjeti zašto
Ovako je krenula borba u Njemačkoj, gdje je otac Saša radio kao kinooperater, a majka Silva u bolnici, ali imali su dozvolu tek jednogodišnjeg boravka koju su svake godine morali produljiti.
Pobjegli su od bosanskih pokolja, ali život u Njemačkoj bio je jako mučan za cijelu obitelj: “Nisam znao jezik i osjećao sam se kao slijepac”, govorio je Lovren prije par godina, a u filmu sada otkriva: “Mama je uvijek plakala, stalno, a ja nisam mogao razumjeti zašto. Ljutila me zbog toga i pitao je zašto plače kada smo sada na sigurnom”.
Nas 11 živjelo je tri godine u drvenoj kućici
A sigurnost je predstavljala djedova kuća: “Bila je to jako mala drvena kućica, ali puna ljubavi. Nas čak 11 živjelo je tamo tri godine. Svake noći oko 22 sata uključili bismo radio i u tišini slušali vijesti iz Bosne.”
Dejan i brat Davor uskoro su se uspješno integrirali u Njemačkoj. Savladali su jezik, podzemnom išli na Bayernove treninge, gdje se današnji Liverpoolov stoper kao sedmogodišnjak fotografirao s Giovaneom Elberom, Mariom Baslerom i Bixenteom Lizarazuom i sanjao da će zaigrati za slavni klub.
Upravo kada se snašao u Munchenu, Njemačka ih deportira u Hrvatsku
Ali snove je prekinula deportacija iz Njemačke. U zimu 1999. potjerani su u Karlovac. Lovren priznaje da mu je nakon čak šest godina u Njemačkoj, zemlji u kojoj je proveo najveći dio života i krenuo u školu, ovo prisilno preseljenje najgore palo.
“Govorio sam hrvatski, ali ne pravilno. Nisam znao prave riječi ni fraze i kada sam s 10 godina došao u zemlju gdje do tada nisam živio, bilo mi je jako teško. Nisam razumio jezik, nisam znao čitati ni pisati i svi su me pitali ‘Zašto je tvoj naglasak drugačiji od našeg?’. Čak i danas govorim hrvatski s njemačkim naglaskom.”
Nikada neću zaboraviti kako je tata prodao moje klizaljke da bismo platili režije
Majka mu je u Hrvatskoj radila u dućanu za plaću od dvije i pol tisuće kuna, dok je otac bio soboslikar, a iz tih teških dana Dejan posebno pamti dan kada je otac za 350 kuna morao prodati sinove klizaljke kako bi platili račune.
Zato se Lovren, čija djeca odrastaju u obilju, pita: “Hoće li moja djeca ikad razumjeti što sam ja prošao? Oni žive u drugom svijetu. Ponekad, kada kćer traži da joj kupim igračku, kažem: Nemam novca’. Zato što djeca moraju shvatiti da ništa u životu ne dolazi lako. Mora shvatiti da joj nije potrebno 20 igračaka, da može biti jednako sretna s jednom.”
Ne mogu zamisliti osjećaj da moram uzeti djecu i pobjeći iz svog doma strahujući za život
Djeca koja iz Europe dolaze iz sirijskog ratnog ili afričkog pakla neimaštine nemaju niti toliko. Svjestan je toga i Lovren koji je sada roditelj, ali “ne mogu ni zamisliti osjećaj da danas, kao otac, moram uzeti djecu i pobjeći iz svog doma strahujući za život. Baš zato treba pomoći izbjeglicama danas jer to su ljudi koji zaslužuju živjeti u miru i slobodi.”
Dnevnik.ba
