Svi znaju ko je Bakir, ali će, bojim se, uskoro znati i ko je Nezim. Riječ je o Nezimu Haliloviću, zvanom Muderis, koji je islamskoj zajednici u BiH poznat još od mnogo ranije. U regionalne medije izbio je tek nedavnom izjavom da će „prokleti svakog bošnjačkog političara koji odustane od revizije procesa protiv Srbije zbog agresije i genocida“, a to se, jasno je, prije svih odnosi na Bakira Izetbegovića.
Piše: Nenad Kecmanović, Nova srpska politička misao
Titula muderis, u doslovnom prevodu sa turskog znači vjeroučitelj u mejtefu, ali i učitelj u smislu uzora svojim sljedbenicima. Nezim Halilović Muderis istakao se tokom rata kao imam koji je bio na frontu i stekao veliku popularnost među borcima i u narodu. Govorilo se: „Svaka čast političkom lideru Izetbegoviću i vjerskom – reisu Ceriću, ali dok Alija rukovodi iz kabineta u Predsjedništvu i spava u trezoru Narodne banke, a reis Cerić klanja njemu uz skute, Muderis se nije sklonio u džamiju, nego je na ratištu“.
Držeći u jednoj ruci Kuran, a u drugoj Kalašnjikov, Muderis je komandovao „ 4. slavnom muslimanskom brigadom“ u okolini Konjica. Tako je stekao autoritet pred kojim su obarali glavu i zloglasni sarajevski paravojni oficiri Juka, Caco, Ćelo i sl., često neposlušni i najvišoj vojnoj i civilnoj vlasti. Nosilac Zlatnog ljiljana i drugih visokih ratnih odlikovanja, Nezim Halilović zatim biva integrisan u vrhove hijerarhije IVZ-a (direktor direkcije za vakufsku imovinu i direkcije za odlazak na hadž) i SDA (član Glavnog i Izvršnog odbora stranke i poslanik u parlamentu BiH).
Istina, te dvije bošnjačke strukture moći nikada nisu ni bile faktički odvojene. SDA i IVZ djeluju kao jedinstvena vjersko-politička organizacija, sa dvije organizacione podjedinice. Objedinio ih je Alija Izetbegović, koji se, prema vlastitom priznanju u medijima, osjećao kao musliman sa malim početnim slovom i pripadnik islamske ume od Maroka do Indonezije, dok mu je nacionalno osjećanje Muslimana sa velikim početnim slovom bilo nepoznato. Njegov cilj je i bio reislamizacija bosanskih muslimana, kao najsekularnijih u svijetu, a ne stvaranje nacionalne države.
Tek kada mu je skrenuta pažnja da je izabran za nacionalnog vođu SDA, a ne za vjerskog poglavara – reisa , prestao je da pominje taj paradoks. Iako je poslije izbora naučio da se lažno predstavlja čak i kao „predsjednik svih Bosanaca i Hercegovaca“, Alija se opredijelio za homeinijevski model jedinstva svjetovne i vjerske vlasti. Da bi postao neka vrsta bosanskog kalifa, poslao je reisa Selimoskog u Makedoniju odakle je i došao i doveo Mustafu Cerića kao svog pomoćnika za vjerska pitanja.
Poslije Alijine smrti, Cerić je pokazao ambicije da nastavi uspostavljeno jedinstvo i da kao reis bude i politički lider. Bile su to godine kada je pobjeda kandidata na bošnjačkim izborima zvisila od podrške reisa Cerića, a ovaj nakon prekoračenja od nekoliko manadata, najavljivao skidanje ahmedije i kandidaturu za člana Predsjedništva BiH. Pošto se ipak povukao, a njemu srodna duša, saveznik i željeni nasljednik, sandžački muftija Muamer Zukorlić nije izabran, na čelo muslimana u BiH došao je temperamentom mirniji i umjerenom bosanskom islamu posvećeniji reis Husnija Kavazović.
Dok su njegovi prethodnici neskriveno tolerisali vehabije, novi reis je pokušao da ih potisne pod neutralnim nazivom paradžematlije – oni koji su izvan sistema džemata IVZ-a, te da ih, ili disciplinuje, ili raspustiti. Doživio je fijasko i „vruć krompir“ sve masovnijih i sve militantnijih vehabija prebacio sekularnoj vlasti, tj. Bakiru Izetbegoviću. A ovaj je problem „bezazlenih hipika sa kapicama, bradicama i trofrtaljkama“ gurnuo pod tepih, i pokazao se kao zaštitnik svih muslimana – džematlija kao i paradžematlija. Bolji musliman i od reisa.
U tom kontekstu otvorio se prostor za Nezima Halilovića Muderisa, ratnog komandanta i pukovnika, te mirnodopskog imama velelepne džamije Kralj Fahd u centru Sarajeva. Kao povod da izađe iz sjene poslužila mu je Bakirova ofrlje bačena grudva koja je izazvala lavinu ujedinjenog negodovanja Srba, ali i Hrvata u BiH, RS i Srbije te međunarodnog faktora Džonatana Mura, i ne samo njega.
Prvi proces pred Haškim sudom pravde protiv Srbije, BiH je izgubila. Za reviziju presude, odnosno obnovu procesa, niko ne vidi neke nove relevantne argumente. Pokretanje nove tužbe, između ostalog, i dosta košta. Zaključak da su Izetbegovićevi motivi politički takođe je sporan sa stanovišta efekta. Ili, naprosto, nije procijenio da će efekat biti kontraproduktivan. Isto kao što je bilo i osporavanje datuma Dana RS, koje je proizvelo prvi referendum u RS.
Njemu u stvari ne odgovara situacija u kojoj je vlast u RS stabilnija i funkcionalnija ne samo od one u BiH nego i od one FBiH, u kojoj Hrvati sve glasnije traže treći entitet. Ne odgovara mu ni jedinstvo vlasti i opozicije u RS u solidarnosti sa „maticom. Takođe mu ne odgovara ni normalizacija odnosa sa Srbijom jer misli da time više dobija Beograd nego Sarajevo. Vidi da nova administracije u SAD neće biti tako bolećiva kao prethodna prema bazama islamskog terorizma u bošnjačkim kantonima BiH. Zato udara na sve strane. Prije desetak dana je pominjao čak i zahtjev Ustavnom sudu BiH da promijeni ime RS.
Sudeći prema nervozi koju pokazuje izrazom lica i govorom tijela, reklo bi se da Izetbegović vidi da se zaletio i da bi se rado povukao. Odluku prebacuje na advokata Softića, a ovaj ponavlja da, obratno, sve zavisi baš od njega. Da lično ne bi preuzeo odgovornost za ovu avanturu, Bakir je sazvao „bošnjačku kolektivnu pamet“, sastavljenu od pravnih eksperata, političara, intelektualaca i vjerskih autoriteta, koji će ga ili podržati u povlačenju odluke ili preuzeti krivicu za nju. To će ga, računa, amnestirati i od Muderisove politički nimalo bezazlene fetve.
Fetva, manje upućene, zloslutno podsjeća na Homeinijevu fetvu Salmanu Ruždiju, koja je značila obavezu svakog muslimana da ga ubije. Fetva, međutim, ni kod šiita ne mora da znači smrtnu presudu, a kod sunita, među koje spadaju i vehabije, inače ima manju težinu. Ipak, Muderisova prijetnja prokletstvom neće ostati bez odjeka u vehabijskim redovima i ko zna kako će biti shvaćena među povratnicima iz borbe za Islamsku državu. On je u najmanju ruku njihov pokrovitelj u Bosni.
Šta Muderisov izlazak na javnu scenu znači za muslimane Bošnjake, ali i za druga dva naroda u BiH? Nezim Halilović nije neki neuki seoski hodža usijane glave. Završio je uglednu Gazihusrefbegovu medresu u Sarajevu i diplomirao na čuvenom Al ahzaru u Kairu, odakle su potekli i Muslimanska braća i Mladi muslimani, kao njihov bosanski izdanak. Ima visoko teološko obrazovanje, iskustvo vjeroučitelja i političara, lidersku ambiciju i autoritet možda i veći, ili bar potencijalno veći nego Izetbegović i Kavazović. Ako ranije nisu htjeli ili su propustili da ga zaustave, danas vjerovatno više ne bi ni mogli ni smjeli.
Muderis je na čelu džamije, odnosno Islamskog centra Kralj Fahd koji su finansirali Saudijci. Saudijski dvor sponzoriše konzervativnu i militantnu vehabijsku frakciju sunita svugdje po svijetu, pa i u Bosni. Nema sumnje i da su sugerisali koga će IVZ postaviti za imama njihove džamije, kao što nema sumnje i da je Muderis vehabija. I više od toga, takođe nema sumnje da lider vehabija u Bosni nije neki smušeni Mevlud Jašarević iz Maoče Gornje, nego upravno Nezim Halilović. A nema sumnje ni da je Islamski centar Kralj Fahd na ogromnom zemljištu i sa ekstarteritorijalnim statusom, postao regionalni centar vehabizma.
Svojim impresivnim gabaritom u bijelom mermeru u novom centru Sarajeva, Muderisova džamija Kralj Fahd baca u duboku sjenu vijekovima najveću – Begovu džamiju na Baščaršiji i simbolički označava trijumf militantnog vehabizma nad umjerenim bosanskim islamom. Treba se prisjetiti već davnog incidenta kada je nevelika grupa vehabija pokušala da zauzme Carevu džamiju u starom centru grada, nakon čega je bila privremeno zatvorena. To je bio samo prvi korak. Finansijski višestruko nadmoćni u odnosu na IVZ , vehabisti su prvih godina poslije rata regrutovali nove pristalice „stipendijom“ od 400 KM mjesečno, uz jedini uslov da se pripravnici kostimiraju kao vehabisti i prate vehabijski vjeronauk.
Vehabizam je ideološki superioran u odnosu na bosanski umjereni islam, bar kada se radi o mlađem naraštaju. Radikalizam ovog učenja, jasna ideja vodilja, neposredna akcija i rizik, pripadnost jednom globalnom pokretu, tajnovitost i strah koji izazivaju kod drugih, medijska pažnja koja ih prati – sve to, prirodno, privlači mlade ljude koji su društveno marginalizovani.
Samo kao ilustracija kako to ide i u bolja vremena: Nijaz Duraković, potonji predsjednik CKSK BiH, sahranjen u džamijskom haremu, i Rusmir Mahmutćehajić, potonji pisac najnovije denuncijacije Andrića kao mrzitelja muslimana, kao tinejdžeri su ilegalno ljetovali na obuci u Palestinskom terorističkom kampu. A, kako je kasnije nezvanično objašnjeno, avantura je bila inspirisana podvizima zemljaka Mustafe Golubića i Titovom podrškom Jaseru Arafatu.
Ako uopšte treba reći, nisu sve vehabije islamski teroristi, ali ispada, barem u Bosni, da su sve dobrovoljce borbe za islamsku državu regrutovali upravo vehabijski centri u bošnjačkim kantonima Federacije BiH. Očito postoji „tajna“ vehabijska veza između monumentalne džamije Kralj Fahd u novom centru prijestonice BiH, u koju nema pristupa bošnjčka vlast, i kampova za terorističku obuku u planinskim zabitima, u koje niko ne zalazi, a otkrila ih je i BND i objelodanila njemačka štampa.
Da li postoji prećutna tolerancija ili čak saradnja između SDA/IVZ i vehabija, kako su tvrdili neki profesori Islamskog teološkog fakulteta, koji su svojeremno lobirali za Kavazovića protiv Cerića? U mogućem dilu, vehabije su se Mudersiovom hutbom na džumi, koja Bakiru prijeti fetvom ako odustane od obnove tužbe protiv Srbije za agresiju i genocid, oglasile kao stariji partner. A poruka je iz džamije krenula u svijet. Govorio je Mudris istom prilikom i o 11 srpskih genocida, o fantastičnom broju pobijenih muslimana i silovanih muslimanski, o tome kako su 75 odsto Bosne okupirali hrišćani, o tome kako ni za 100 godina ne smije biti praštanja i pomirenja. Samo što još nije pozvao na džihad protiv nevjernika.
Politički i medijski fokus zadržao se na obnovi tužbe BiH protiv Srbije. Tužbe za koju se još i ne zna hoće li biti pokrenuta i da li uopšte i može biti pokrenuta bez saglasnosti Ivanića i Čovića. Za koju se unaprijed zna da nema novih dokaza, pa vjerovatno neće ni ući u sudsku proceduru. Međutim, iza brda se valja nešto mnogo ozbiljnije. Uključivanjem imama vehabijske džamije, fetvom na džumi, u bošnjačku visoku politiku, otpočinje nova stranica u istoriji BiH. Treba je što prije pročitati i na vrijeme reagovati.
Dnevnik.ba
