ISTINA JE VODA DUBOKA – HRVATI HERCEG-BOSNE U ŽRVNJU PRLJAVE PROPAGANDE

 

1.dio

„U najtežim vremenima u Bosni i Hercegovini bi

bilo i gore i teže da nije bilo Republike Hrvatske

koja je prihvatila izbjeglice, pomagala im, a i dijelovi

zemlje oslobođeni su na temelju sporazuma

Izetbegović-Tuđman“

 

(Predsjednik SDA SulejmanTihić

U Zagrebu, 23.travnja 2010.)

 

„Uvijek govori istinu, pa nećeš morati pamtiti sve što si rekao“, poznata je izreka književnika Marka Twaina koja nije bogzna kako originalna i nepoznata javnosti, ali ima svoj duboki smisao i potvrdu u našem svagdanjem životu, što god tko o tomu mislio.

Pretpostavljam da je njezin autor htio dati do znanja kako ne postoji tako dobra memorija u koju se u nedogled mogu smještati laži i da se kad-tad i najveći mozgovi – ako često služe lažima – zapetljaju do te mjere da u jednom trenutku više nisu u stanju sve skupa držati pod kontrolom.

Vjerojatno je svatko od nas imao priliku vidjeti kako izgleda kad se nekoga uhvati u laži, a svakako su mnogi to iskusili i na vlastitoj koži, odnosno, barem su jednom u životu bili u situaciji da mucaju, zbunjeno kolutaju očima, preznojavaju se, „umiru“ od srama u trenucima kad su shvatili da su dolijali i da je laž izašla na vidjelo, svjesni da predstoje samo dva puta: ustrajati u obrani izrečene i razotkrivene laži i ukopati se još dublje, ili iskreno i skrušeno priznati što je posrijedi. Moje osobno iskustvo govori mi da su oni prvi u osjetnoj većini u odnosu na potonje.

Na emotivnoj razini, različiti ljudi otkrivanje vlastite laži doživljavaju na posve različite načine i u skladu s time i reagiraju.

Neki to što su uhvaćeni u laži (pogotovu ako je riječ o nečemu ozbiljnom i važnom) doživljavaju tragično i traumatično, gube samopoštovanje, postaju nesigurni, bježe u izolaciju, imaju grižnju savjesti, ponekad padaju u depresiju…dok drugi nastoje negirati očito, novim lažima prikriti već izrečene i daljnjim iskrivljavanjem istine nastavljaju svoju slagalicu, nadomještajući nedostatak argumentacije verbalnom ili kakvom drugom agresivnošću.

Nedavno sam sasvim slučajno na youtube-u zamijetio jednu snimku od prije gotovo četiri godine. Ono što je u svemu fascinantno, jeste lakoća s kojom pojedinci iskrivljuju činjenice, lijepe etikete i javno optužuju za najteža zlodjela čitav jedan narod, a da pri tomu za svoje tvrdnje ne pružaju ni jedan jedini suvisli dokaz.Prosto narodski rečeno, lažu a da pri tomu nemaju potrebu ni trepnuti, a kamo li se zacrveniti!

Danas već izlizana floskula zvana „zločinački poduhvat“, tada je bila pravi „hit“ među bošnjačkim kreatorima novokomponirane povijesti ovih prostora i njihovim mentorima – JER, BOŠNJACI SU SE SJETILI DA JE HRVATSKOG „ZLOČINAČKOG PODUHVATA“ BILO TEK KAD JE TA FORMULACIJA PUTEM MEDIJA LANSIRANA IZ TUŽITELJSTVA ICTY-a!?

Riječ je o emisiji Federalne TV „Odgovorite ljudima“, koja je emitirana 29. svibnja 2013. godine, a tema je bila prvostupanjska presuda šestorici naših uznika (Slobodanu Praljku, Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Milivoju Petkoviću, Berislavu Pušiću i Valentinu Ćoriću) odstrane ICTY-a u Den Haagu.

Gosti u studiju bili su: fra Ivan Šarčević , Sefer Halilović umirovljeni general i bivši zapovjednik Armije BiH, Predrag Kožo zastupnik HDZ-a u parlamentu Federacije, Goran Šimić stručnjak u oblasti kaznenog prava i tranzicijske pravde (ma što to značilo), Nerin Dizdar viši asistent na Fakultetu humanističkih znanosti u Mostaru i Ilija Vincetić brigadir u mirovini i bivši načelnik rodova kopnene vojske Glavnog stožera HVO-a.

Snimka emisije „Odgovorite ljudima“, TV Federacije B i H, od 29. svibnja 2013. godine

 

Sudionici rasprave bošnjačke nacionalnosti očekivano su likovali i još jednom potvrdili tezu o „udruženom zločinačkom poduhvatu“ (u čemu im se pridružio i „stručnjak za tranzicijsku pravdu“ Šimić), što su ga Hrvati iz Bosne i Hercegovine uz pomoć Hrvatske tobože izvršili u namjeri pripajanja prostora BiH Hrvatskoj i stvaranja neke nove „Banovine Hrvatske“, dok je sukladno tim stavovima i HZ HB/HR HB ocijenjena kao glavna karika tog „zločinačkog poduhvata“. Hrvati su se, po njima, organizirali u HZ HB/HR HB upravo zato da bi počinili zločine nad Bošnjacima i etnički ih očistili s prostora na kojima hrvatski narod čini većinu.

Tako se već godinama unatrag, u javnom diskursu koji njeguju i pothranjuju bošnjački propagandisti Hrvate stavlja na optuženičku klupu, dok se Bošnjački narod izuzima od bilo kakve krivnje i promovira u jedinu žrtvu, jer, eto, samo Bošnjaci nisu imali „zločinački poduhvat“, oni nisu vršili etničko čišćenje, oni nisu napadali, nego se samo i isključivo branili i dakako, ni jednom riječju nisu spomenuti mudžahedini i svi oni grozni zločini što su ih počinili uz blagoslov rahmetli Alije, koji im je dolazio u pohode, s njima na fronti klanjao namaz i s oduševljenjem slušao ratne pokliče islamskih fanatika ohrabrujući ih i bodreći.

Nekadašnji zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović (koji je jedva izbjegao smrt u atentatu što su ga na njega u srpnju 1993. godine izvršili pripadnici vlastite države, prema svemu što se do sada zna po naređenju rahmetli Alije Izetbegovića – kako tvrdi i Seferov sin Semir), ponovio je svoje stare teze čim je uzeo riječ i sve što je rekao uglavnom se poklapa sa zaključcima Tužiteljstva ICTY-a. Hrvatska i Hrvati u BiH, jednako su krivi (ako ne i krivlji) od Srbije i Srba za sve što se događalo u ovoj zemlji, a jedan od glavnih uzročnika svih zala je ta famozna „zločinačka tvorevina“ HZ HB/HR HB.

No, Sefer je izrekao i nešto drugo, jako važno, ustvrdivši kako je bošnjačko političko vodstvo zabijalo glave u pijesak, nije imalo konzistentnu politiku i „ponašalo kao slon u staklenoj radnji“ – i ovu je sintagmu ponovio u dva navrata.

Pa da se malo zadržimo na tomu.

Imaju li građani države izložene brutalnoj i krvavoj agresiji, u kojoj ne funkcionira središnja vlast niti bilo koja institucija, a oni koji bi je trebali voditi „zabijaju glave u pijesak“ i „ponašaju se kao slonovi u staklenoj radnji“, pravo na obranu svojih domova i života? Na koji način se oni mogu organizirati za obranu, ako je stanje takvo kakvo jeste, odnosno, ako u zemlji ne postoji nikakva mogućnost da se to ostvari putem institucija vlasti (kojih nema ili ne djeluju)?

Postoje samo dvije mogućnosti: postati žrtva agresije, odnosno, pristati na okupaciju ili se samoorganizirati i braniti.

Može li se nekoga osuđivati i nazivati „zločincem“, zato što se u uvjetima agresije u državi koja to nije, odlučio na obranu?

Mora se dakle, po tisućiti put ponoviti ono što znaju i Sefer i svi koji išta u glavama imaju, koje god nacije i vjere bil i: Hrvati su bili primorani samoorganizirati se i braniti svoje živote i imovinu, te u nedostatku bilo kakvih državnih mehanizama, uspostaviti privremenu administrativno-teritorijalnu upravu u krajevima gdje su bili u većini. Učinili su to iz nužde i slijedom nametnutih okolnosti, a ne iz bilo kakvih „separatističkih“ ili kakvih sličnih pobuda.

Da se središnja vlast nije „ponašala kao slon u staklarskoj radnji“ i uporno „zabijala glave u pijesak“ (kako to lijepo kaže Sefer), Hrvati to ne bi morali činiti, nego bi se u skladu sa zakonima države i putem njezinih institucija oduprli agresoru.

Zastupnik HDZ-a u parlamentu Federacije Kožo istaknuo je apsurdnost teze o „udruženom zločinačkom poduhvatu“, što je novi momenat u presudi i podsjetio da to nije dobro ni za Hrvate, ni za Bosnu i Hercegovinu. Govoreći o uvjetima u kojima je formirana HZ HB, on je podsjetio da je za Hrvate rat počeo napadom na selo Ravno i da je poznato kako je tada državni vrh na čelu s Izetbegovićem reagirao, smatrajući i izjavljujući da to „nije njihov rat“, pa hrvatskom narodu nije preostalo drugo, nego da se samoorganizira i brani. Odbacio je i klevete na račun Hrvatske i dr Tuđmana, navodeći izjašnjavanje Hrvata za cjelovitu B i H (na referendumu), priznanje B i H od strane Hrvatske, kao i oslobodilačku vojno-redarstvenu akciju Oluja kojom je deblokiran Bihać i spriječen pokolj u toj enklavi.

Negirajući tvrdnje o bilo kakvim agresivnim namjerama prema muslimanima i planovima za njihovo etničko čišćenje, brigadir Vincetić, podsjetio je kako je tijekom trajanja hrvatsko-muslimanskog sukoba u B i H, u srcu Zagreba (Ilica 101) cijelo vrijeme nesmetano funkcionirala logistička baza 2. korpusa Armije B i H, te da su pojedinci i skupine pripadnika Armije B i H pokušali izvesti pobunu protiv HVO-a čak i u Orašju, gdje je HVO bio neusporedivo jači, ali Hrvati nisu prihvatili sukob. Iznio je i čitav niz argumenata koji dokazuju da dr Tuđman ne samo da nije poticao hrvatsko-bošnjački sukob, nego je sve činio da se on što prije okonča.

Vincetić: Sefer Halilović je u tri navrata naložio muslimanima u Orašju da pokušaju oružanu pobunu

 

Vincetić i Kožo pokušali su odgovoriti na objede onoliko koliko im je bilo dopušteno u skromnoj minutaži koju su dobili na raspolaganje (što je također jedan od pokazatelja koliko su Hrvati „ravnopravni“ u Federaciji),ali bez nekog većeg učinka, barem što se atmosfere u studiju tiče. No, javnost je i tada (prije gotovo četiri godine) čula istinu i nju zna svatko tko želi sagledati činjenice.

 

Tko i kako je branio Bosnu i Hercegovinu

 

Nakon što su srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli su preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika. Tamo su bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: NijazBatlak). Poslije sukoba, srpsko-crnogorske snage bile su primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, mnoge stanovnike pobili, a dio odveli u Trebinje. Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće do 24. studenoga. Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri osvajanju i uništavanju hrvatskih naselja. Naime u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ ukopani u polju između Zavale i Ravnog. Već prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković. Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio agresor, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“  Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno. Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), započinje razgovor.

Reporter: „Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.“

 

Potpukovnik Komšić: „Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.“

 

Reporter: „Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu…“

 

Potpukovnik Komšić: „Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.“

 

Reporter: „Recite mi šta poslije ovoga slijedi?“

 

Potpukovnik Komšić: „Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.“

 Đuro Komšić potpukovnik JNA priznaje napad na Ravno u BiH a prenosi TV Crne Gore

 

Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego što to historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč tomu i svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, nego su proglasili „neutralnost“, a izjava predsjednika Alije Izetbegovića kako to što se događa „nije naš rat“ potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva.Alija Izetbegović i SDA čak su javnosti uputili proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti BiH u “ratu između Srbije i Hrvatske”. 

 

Sve skupa pokazalo se kao kobna greška, jer su upravo muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – najvećim dijelom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na ratna zbivanja.

 

Hrvati u B i H bili su primorani organizirati se politički, vojno, pa i u administrativno-teritorijalnom smislu iz jednostavnog razloga: zbog vlastite opstojnosti. Kako bi legalizirali svoju oružanu obranu i političko djelovanje (u državi koja se raspala – jer B i H nije funkcionirala ni u jednom segmentu kao država, unatoč proglašenju samostalnosti i međunarodnom priznaju) Hrvati su 18. studenoga 1991. godine utemeljili Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosna, koja je 28. kolovoza 1992. godine prerasla u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i to slijedom Owen-Stoltenbergovog mirovnog plana.Uz Hrvatsku i Republiku B i H, Hrvatska Republika Herceg-Bosna bila je supotpisnica Washingtonskog sporazuma (18. ožujka 1994.) kojim je dogovoreno formiranje Federacije B i H kao ravnopravne zajednice hrvatskog i bošnjačkog naroda, a formalno je postojala sve do donošenja Ustava Federacije B i H (30. ožujka 1994.), odnosno, do samoukinuća (14. kolovoza 1996. godine), kad su ovlasti vlade Herceg-Bosne prenesene na vladu Federacije B i H.

Apsurdnost optužbi za „separatizam“ Hrvata, toliko je očita da je nije ni potrebito posebno dokazivati. No, na ovom mjestu, evo samo nekoliko nepobitnih argumenata:

1. Hrvatski narod prvi se organizirao za obranu i pitanje je bi li B i H uopće opstala da je to u cijelosti bilo prepušteno neodlučnom Aliji Izetbegoviću i njegovim suradnicima;
2. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini na referendumu za samostalnost (29.02/01.03.1992. godine) glasovao je „ZA“, bez čega bi referendum propao, a B i H bi ostala u „krnjoj Jugoslaviji“, odnosno „Velikoj Srbiji“– jer Srbi su u većini bojkotirali referendum; 3. Republika Hrvatska ne samo da nije poticala nikakav separatizam u svome narodu koji živi u B i H, nego je čvrsto stajala uz koncepciju samostalne i cjelovite B i H i u tom smislu apelirala da tamošnji Hrvati u što većem broju izađu na referendum i glasuju za koncept samostalne države;
3. Republika Hrvatska prva je priznala državu B i H (07.04.1992. godine) što samo po sebi sve optužbe za „agresiju“ i poticanje Hrvata iz B i H na „separatizam“ čini bespredmetnim.

 

Braneći svoje prostore, hrvatski narod branio je i Bosnu i Hercegovinu. Hrvatski narod je sa svojom oružanom silom (HVO) prvi ustao u obranu zemlje, nijednoga trenutka nije odustajao od toga i na koncu, na temelju međudržavnog sporazuma Tuđman-Izetbegović, oslobodio je (u ratnim operacijama tijekom 1994/95.) znatan dio teritorija koje je okupirao srpski agresor. Hrvatska država je operacijom Oluja omogućila deblokadu bihaćke enklave i spriječila pokolj, osujetila velikosrpski plan o spajanju okupiranih područja u Hrvatskoj i B i H i njihovo pripajanje Srbiji, te omogućila svršetak rata i početak mirovnih pregovora koji su rezultirali sporazumom u Daytonu.

U svojoj završnoj riječi na suđenju u Den Haagu (u procesu izricanja prvostupanjske presude šestorici Hrvata iz B i H), general SlobodanPraljak u 30 minuta (koliko mu je bilo na raspolaganju), svojom je briljantnom analizom dokazao apsurdnost i neodrživost optužbi na račun Hrvata iz B i H i Republike Hrvatske, kako za „agresiju“ na B i H tako i za „udruženi zločinački poduhvat“. Posebno je naglasio činjenicu da nikad i nigdje u povijesti ratovanja nije zabilježeno da je jedan narod (Hrvati) pomagao drugom narodu (muslimanima – Bošnjacima), čak i u vrijeme kad su bili u međusobnom oružanom sukobu. Otklonio je i svaku odgovornost Republike Hrvatske i njezinog predsjednika dr Franje Tuđmana za podjelu B i H, oružane sukobe, agresiju i hrvatsko-muslimanski sukob.

Iz njegovog izlaganja jasno je vidljivo i očito što je istina o ratu u Bosni i Hercegovini.

 

Dio iz završne riječi generala Praljka

 

U već više puta ovdje spomenutoj knjizi (Lukava strategija), Sefer Halilović piše kako je u srpnju 1993. godine, s predsjednikom Predsjedništva B i H i vrhovnim zapovjednikom Armije B i H, RASPRAVLJAO O USTROJU VOJSKE.

To znači:

1. Da muslimani u ljeto 1993. godine još uvijek nisu imali vojnu silu ustrojenu i organiziranu prema pravilima suvremenih vojski, te da čak nisu imali niti odgovarajuće zakone i propisnike – bez kojih nije moguća djelotvorna obrana
2. To što njihova vojska nije bila ustrojena, nije im smetalo da krenu u osvajanja hrvatskih područja (nakon što ih je srpski agresor potisnuo iz istočne Bosne i Posavine)
3. Ova činjenica svjedoči o tomu da muslimanski vojno-politički vrh još uvijek nije izvukao „glave iz pijeska“ i razradio suvislu strategiju obrane zemlje, dok je u isto vrijeme njihova vojska krenula u otimačinu onoga što su Hrvati do tada obranili
4. Dovoljno je poslušati što su muslimanski politički,vojni i vjerski čelnici i najviđeniji intelektualci, kao i prvaci najuglednijih organizacija muslimana u B i H govorili na „Prvom bošnjačkom saboru“ u izravnom prijenosu TV Sarajevo (u više od 7 sati zasjedanja), pa da se shvati sva tragedija B i H i njihove zločinačke nakane.

Sarajevo: PRVI BOŠNJAČKI SABOR, 27-28 august 1993 godine

 

Tom skupu nazočili su i „predstavnici diplomatskog kora koji su u Sarajevu“ – kako je najavila spikerica na početku izravnog prijenosa, naglasivši i to da skupu „prisustvuje i veliki broj stranih novinara“

 

Kad je izgubljeno 70% B i H i izvršen pokolj u Srebrenici, tek onda je Alija pristao na sporazum s Hrvatskom o cjelovitoj zajedničkoj obrani (21. srpnja u Splitu).

Kad je konačno uspostavljena strateška ravnoteža i potpisan sporazum u Daytonu, s muslimanske strane krenule su najprije sporadične, pa potom sve učestalije optužbe na račun Hrvata koje se izjednačavalo sa srpskim agresorom, a ne rijetko proglašavalo i glavnim krivcem za sva zla koja su se u njoj dogodila.

Tako je najmalobrojniji narod teško i nepravedno optužen za „separatizam“, „agresiju“ i „udruženi zločinački poduhvat“ – iako je on jedini cijelo vrijeme branio zemlju od agresije i bez kojega B i H kao država ne bi opstala. Da su se Hrvati ponašali poput Bošnjaka, „velika srbija“ bi bila uspostavljena već u jesen 1993. godine, ako ne i prije. Da Hrvati nisu izašli na referendum o samostalnosti B i H i glasovali „ZA“, da nisu uzeli oružje i organizirani branili i sebe, svoje domove, živote i svoju zemlju (a time i državu) i da Republika Hrvatska nije učinila sve što je mogla u istom smislu, srpski agresor bi svoje nakane ostvario, a muslimani NESTALI – baš onako kako im je uoči rata u B i H s govornice Skupštine poručio ratni zločinac Radovan Karadžić.

To su činjenice, a sve ostalo tlapnje i propagandne floskule koje imaju za cilj PRISVAJANJE FEDERACIJE I NJEZINO PRETVARANJE U MUSLIMANSKU DRŽAVU UZ BRISANJE HRVATA S NJIHOVIH POVIJESNIH ETNIČKIH PROSTORA.

 

Tko i kako je dijelio i podijelio B i H

  Kad je u pitanju teza o podjeli, Sefer Halilović jako dobro zna (a o tomu je pisao i u svojoj knjizi – Lukava strategija, Sarajevo, 1997.), tko je pokušavao dijeliti Bosnu i Hercegovinu, ali ipak nastavlja podmetati kukavičja jaja!

Kako piše nekadašnji zapovjednik Armije B i H u spomenutoj knjizi, Izetbegović je pred njim nudio predstavnicima Sandžaka da se istočna Hercegovina razmjeni za Sandžak (tako da Sandžak pripadne B i H, a istočna Hercegovina Srbima).Istočnu su Hercegovinu oduvijek (pa i tada) čvrsto držali Srbi iz B i H, a Sandžak Milošević, dakle, tu bi trampu Alija dogovarao u trilaterali – s Karadžićem i Miloševićem!? Dok je na stol stavio konkretnu ponudu za sandžaklije, znači imao je kontakte s ovom dvojicom već ranije. Halilović piše da je to bilo u 11. mjesecu 1992. godine, a Alija je njega htio iskoristiti kao jednoga od najutjecajnijih ljudi s područja Sandžaka za ostvarenje ovoga nauma.  

VIDI : LUKAVA STRATEGIJA str. 18-19.

Dokaza o ponudama Alije predsjedniku Republike Hrvatske da „uzme“ zapadnu Hercegovinu, također ima, a o tomu se čak i službeno razgovaralo na sjednicama Predsjedništva BiH.

To je prije nekoliko godina u jednoj od popodnevnih emisija HTV-a dokazao dr. Miroslav Tuđman koji je sjedio kao gost u zagrebačkom studiju, dok su na satelitskoj vezi, u Sarajevu bili Ejup Ganić i Stjepan Kljujić. Tema je bila: Tko i kako je dijelio Bosnu i Hercegovinu?

Nakon što su gospoda iz Sarajeva nekoliko puta ponovila svoje stare teze o krivnji dr Tuđmana i njegovim „nečasnim namjerama“ vezano za BiH, dr Miroslav Tuđman, otvorio je knjigu u kojoj su bili sadržani transkripti sa sjednica Predsjedništva BiH i pročitao dva ulomka, od kojih svaki govori kako se NA SJEDNICI PREDSJEDNIŠTVA B i H RASPRAVLJALO O TOM PRIJEDLOGU, ODNOSNO O PONUDI DA HRVATSKA PRIPOJI ZAPADNU HERCEGOVINU.O tomu se, dakle na ovom tijelu raspravljalo u dva navrata!

Evo što o istoj stvari kaže drugi izvor:

„Predsjednik RBiH Alija Izetbegović izravno je predlagao predsjedniku RH Franji Tuđmanu priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj, kazao je na početku drugog dana svjedočenja u Haagu Miomir Žužul, nekadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika RH i ministar vanjskih poslova, a danas svjedok obrane optuženog Jadranka Prlića u predmetu ‘Prlić i ostali’. 

On je potvrdio da je bio nazočan kada je predsjednik BiH nudio teritorij svoje države hrvatskom predsjedniku.

 To je bilo u proljeće 1993. godine u Ženevi u pauzi pregovora, a predsjednik Tuđman nije prihvatio taj razgovor ni poslije na ručku, kada je gospodin Izetbegović nastavio govoriti o tome. Predsjednik Tuđman tada je kazao da to ne može biti solucija niti rješenje za krize u BiH niti za status hrvatskog naroda u BiH  posvjedočio je Žužul u Haagu. 

Za tu ponudu predsjednika Izetbegovića, odgovarajući na pitanje Michaela Carnavasa, odvjetnika optuženog Jadranka Prlića, znao je i Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova RH. Upravo Granić je, kako Žužul kaže, kazao da je bio nazočan sastanku na kojem je predsjednik Izetbegović iznio sličan prijedlog.

Taj prijedlog je uključivao i konkretna teritorijalna određenja. Spominjale su se i općine koje bi ušle u sastav Hrvatske. Predsjednik Tuđman i tada je imao sličan odgovor  posvjedočio je Miomir Žužul.“

Izetbegović je Tuđmanu nudio zapadnu Hercegovinu

Autor: Vera Soldo

HAAG  Predsjednik RBiH Alija Izetbegović izravno je predlagao predsjedniku RH Franji Tuđmanu priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj, kazao je na početku drugog dana svjedočenja u Haagu Miomir Žužul, nekadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika RH i ministar vanjskih poslova, a danas svjedok obrane optuženog Jadranka Prlića u predmetu “Prlić i ostali”.

On je potvrdio da je bio nazočan kada je predsjednik BiH nudio teritorij svoje države hrvatskom predsjedniku.
To je bilo u proljeće 1993. godine u Ženevi u pauzi pregovora, a predsjednik Tuđman nije prihvatio taj razgovor ni poslije na ručku, kada je gospodin Izetbegović nastavio govoriti o tome. Predsjednik Tuđman tada je kazao da to ne može biti solucija niti rješenje za krize u BiH niti za status hrvatskog naroda u BiH  posvjedočio je Žužul u Haagu.

Za tu ponudu predsjednika Izetbegovića, odgovarajući na pitanje Michaela Carnavasa, odvjetnika optuženog Jadranka Prlića, znao je i Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova RH. Upravo Granić je, kako Žužul kaže, kazao da je bio nazočan sastanku na kojem je predsjednik Izetbegović iznio sličan prijedlog.

Taj prijedlog je uključivao i konkretna teritorijalna određenja. Spominjale su se i općine koje bi ušle u sastav Hrvatske. Predsjednik Tuđman i tada je imao sličan odgovor  posvjedočio je Miomir Žužul.

On je kazao da su pojedini Hrvati tih godina držali da bi se dio BiH trebao pripojiti Hrvatskoj, no da se njihovo mišljenje razilazilo od mišljenja pojedinih bh Hrvata. Inače, Žužul je samo jedan od hrvatskih političara koji će svjedočiti kao svjedoci obrane optužene bh hrvatske šestorke – Jadrankom Prlićem, Brunom Stojićem, Slobodanom Praljkom, Milivojem Petkovićem, Valentinom Ćorićem i Berislavom Pušićem.

6. travnja 2006. godine, izvođenjem svjedoka optužnice, pred Međunarodnim sudom u Haagu počelo je suđenje hrvatskoj šestorki koje ovih dana, izvođenjem svjedoka obrane, pobuđuje veliko zanimanje među bh Hrvatima.

Večernji list/http://www.vecernji.hr/svijet/

Usprkos svim dokazima, oni koji patološki mrze dr Tuđmana i nikako mu ne mogu oprostiti to što je stvorio hrvatsku državu i stao iza legitimne obrane svoga naroda u Bosni i Hercegovini, jedini „dokaz“ za tvrdnju kako je on „dijelio B i H“, pronalaze u famoznoj salveti Paddyja Ashdowna, na kojoj je navodno predsjednik Republike Hrvatske nacrtao zemljovid buduće „podijeljene“ susjedne države i to 14 mjeseci nakon prestanka hrvatsko-muslimanskog  sukoba (6. svibnja 1995.), i 3 godine poslije priznanja B i H od strane zemlje „agresora“ (Hrvatske), što je ravno apsurdu i rječito govori do koje granice seže beskrupulozna i bezočna propaganda.

U takvu glupost, da bi bilo koji ozbiljan državnik (a dr Tuđmanje sasvim sigurno, za razliku od mnogih drugih bio i ozbiljan i odgovoran), najprije nagovorio Hrvate u B i H da glasuju na referendumu za samostalnost te države, prvi je priznao, pomagao vojno, humanitarno i na sve druge načine njezinu obranu, primao izbjeglice s tih područja, zalagao se za prekid hrvatsko-muslimanskog sukoba, sklapao sporazume o zajedničkoj obrani i oslobađanju bosansko-hercegovačkih prostora – a potom istu tu državu planirao napasti i podijeliti uz sve rizike koje bi takav plan imao sa stanovišta međunarodnog prava, doista mogu povjerovati samo budale.

Evo što o tomu kaže sam dr Franjo Tuđman:

„Nikakvu crtu podjele Bosne ja nisam crtao, a veoma je zanimljivo da, znači, ima ljudi koji će to što je već bilo, večera ili ručak, u kraljevskom dvoru zlorabiti. Kad je taj gospodin spominjao probleme, onda sam ja podsjetio na crtu koja je nastala u okviru NATO-a u Bruxellesu i koja je objavljena na službenoj mapi, tiskanoj 1993., o razgraničenju Istočne i Zapadne Europe, i to istočne zone na čelu s Rusijom, koja ostaje euroazijska sila i koja se oslanja na pravoslavne zemlje, bez obzira na to je li u Rusiji Petar Veliki, Ivan Grozni, Staljin ili Jeljcin, i na to da zapravo svi prijedlozi do kojih je došla međunarodna zajednica idu za tim da se u okviru Unije Bosne i Hercegovine najprije stvore tri republike, unija triju republika, a zatim nakon Washingtonskih sporazuma o bošnjačko-muslimansko-hrvatskoj federaciji, unija dviju republika, i da je problem zapravo o razgraničenju koje vjerojatno treba tražiti u okviru toga strategijskog razmišljanja u okviru NATO-a, znači, ne o podjeli kao takvoj Bosne i Hercegovine, negoli o traženju rješenja razgraničenja između ta dva entiteta, muslimansko-hrvatske federacije i srpskog dijela u okviru unije Bosne i Hercegovine. Zanimljivo je da je čak i jedan filozof poput Finkielkrauta imao potrebu da se na to osvrne i napomene kako je to pokušaj pripisivanja predsjedniku Tuđmanu onog što predlaže međunarodna zajednica, svi oni koji se bave rješenjem krize u Bosni i Hercegovini. Moji ljudi Vam mogu pokazati tu mapu.“

 VIDI : F. Tuđman, Hrvatska riječ svijetu, Zagreb, 1999., str. 374/5;

Tako je Tuđman (ali samo u glavama nekih) „dijelio B i H“ na salveti i „u dogovoru s Miloševićem“, a u stvarnosti ju je podijelila međunarodna zajednica, dajući Srbima ekskluzivno pravo na etnički čist nacionalni entitet i tako ih nagrađujući ih za genocid koji su počinili.

Dovoljno je vidjeti kako se danas ponaša Milorad Dodik i četnička kamarila iz Beograda, pa da i slijepcu bude jasno što se dogodilo i tko je za sve to odgovoran.

 

–nastavlja se

 

 Zlatko Pinter/ HercegBosna-Hrvatsko nebo