Prvi predsjednik HDZ-a BiH Davorin Perinović, inače ugledni sarajevski liječnik, na toj je dužnosti bio samo 19 dana. Iako nije dugo bio na čelu te stranke, njegova je politička avantura jedna od najzanimljivijih na ovim prostorima. Po Tuđmanovu je savjetu i inzistiranju u rukovodstvo HDZ-a BiH nastojao uključiti što više muslimana jer je Tuđman tvrdio da “nema Bosne i bosanske politike bez muslimana”. Također je, po nalogu Tuđmana, pomogao i pri osnivanju Stranke demokratske akcije. U intervjuu za Večernji list govori o tim vremenima, zatim kako su ga etiketirali kao Srbina, a otkriva i nepoznate detalje lobiranja kod američkih kongresnika i senatora, što je rezultiralo usvajanjem Rezolucije 290 u Kongresu o napadu JNA na BiH i Hrvatsku. Iako se danas o njoj malo govori, ta je rezolucija bila početak američkog angažmana u BiH i Hrvatskoj.
S Perinovićem smo se sastali u njegovoj kući u sarajevskoj Kalemovoj ulici u kojoj je početkom devedesetih održavao sastanke i osnivao HDZ BiH. Odmah naglašava kako kuća nije poznata samo po tomu što je u njoj osnovan HDZ BiH već i što je proglašena nacionalnim spomenikom.
– Projektirao ju je glasoviti zagrebački arhitekt Stjepan Planić. Kuća je unikatna s obzirom na to da ju je Planić prilagodio bosanskoj arhitekturi pa je projektirao krov na četiri vode. On je to projektirao mom djedu, a kada je čuo da je riječ o kući u Sarajevu, tada je osobno napravio dopunu plana i prilagodio je ovdašnjoj arhitekturi.
Rođeni ste Zagrepčanin i za taj vas grad veže rano djetinjstvo. Čega se sjećate iz tog vremena?
Rodio sam se u Bečićevim stubama na broju 2 gdje sam živio s roditeljima. Otac je tada živio na relaciji Sarajevo – Zagreb i nadao se da će se vratiti na službu u glavni grad Hrvatske. Zanimljivo, na toj će adresi poslije biti središnjica HDZ-a Hrvatske i ured Franje Tuđmana. Njegova radna soba je bila upravo u sobi u kojoj sam proveo rano djetinjstvo. Kad sam osnivao HDZ na otoku Rabu, na kojem imam i obiteljsku kuću, vraćajući se u Zagreb, Tuđman me je primio s obitelji. Tada sam mu kazao da sam tu proveo djetinjstvo. On je bio iznenađen tom pričom i samo je uzviknuo: “Nevjerojatno, nevjerojatno.” Počastio nas je sokom i dugo je razgovarao s mojom majkom.
Zašto je vaš otac morao napustiti Zagreb i kao liječnik otići na službu u Sarajevo?
Moj je otac tijekom 2. svjetskog rata specijalizirao kirurgiju u Zagrebu, a nakon rata htio je nastaviti s tom specijalizacijom. No nije bilo mjesta za njega i onda se opredijelio za internu medicinu. U to vrijeme osobni liječnik Josipa Broza bio je dr. Hann. On je mom pokojnom ocu kazao da za njega nema mjesta u Zagrebu i da mora otići. I na preporuku dr. Hanna došao je, po kazni, u Sarajevo. Mog oca spominje i Josip Manolić u knjizi “Špijuni i domovina“. Naime, on je kao šef tadašnje OZNA-e u svibnju 1945. godine dobio izvješće o stanju u logoru Velika Pisanica, iako taj logor nije bio u nadležnosti OZNA-e. Čitajući imena logoraša, Manolić je njih nekoliko uspio izvući, znajući da su nevini, a među njima je bio i moj otac koji je zarobljen kao liječnik ustaške bolnice u Bjelovaru. Nakon toga je neko vrijeme radio na Šalati i prešao u Sarajevo.
Manolić i vas na nekoliko mjesta spominje u toj knjizi. Je li vas to iznenadilo?
Mene osobno ne, ali čini mi se da Manolića jest. Naime, prezime Perinović u fokus mu se vratilo nakon punih 45 godina. U središnjicu HDZ-a pristizale su vijesti o Hrvatima u BiH, a na mene se odnosilo jedno anonimno pismo da potječem iz ustaške obitelji jer je moj otac prijateljevao s Budakom i Pavelićem. Uz to, za mene je napisano da sam povezan s HOP-om Srećka Pšeničnika. No, nakon duge provjere koju su obavili Manolićevi suradnici, i nakon što se sjetio čiji sam sin, definitivno je prevagnulo da me podrži za predsjednika HDZ-a BiH. Odluku da me se izabere za prvog predsjednika stranke donio je Franjo Tuđman jer sam se svojim osobnim zalaganjem nametnuo kao lider, a već sam i obnašao dužnost predsjednika Inicijativnog odbora. U međuvremenu su i dalje stizale anonimne poruke iz BiH kako sam kršten u pravoslavnoj crkvi u Zagrebu, da mi je otac Srbin… Međutim, ono na što sam i danas ponosan jest da Tuđmana anonimne poruke i objede na moj račun nisu pokolebale. Vjerojatno zato što sam ga i prije izbora upozorio na moguće manipulacije. Danas kada razmišljam, možda je problem to što je moj djed bio jedan od pokretača Hrvatske pravoslavne crkve. Mene uistinu ništa nije razočaralo u politici u kojoj sam bio kratko, iako je to bilo jedno doista teško vrijeme.
Što vas je zapravo potaknulo da se politički aktivirate?
Najveće zasluge za to ima don Ante Jelić, tadašnji župnik na Marijin dvoru u Sarajevu, kojoj je pripadala moja obitelj. Jedne smo večeri razgovarali o političkom ozračju, o raspadu Jugoslavije i budućem položaju Hrvata u novim političkim okolnostima. Tom prigodom donio mi je Glasnik HDZ-a iz Zagreba. U to su se vrijeme kod mene pojavile dvojbe gdje se angažirati. Dvojio sam između Veselice i Tuđmana. Nakon duljeg razgovora don Ante Jelić mi je preporučio – pokušaj se javiti u HDZ u Zagrebu. Poslao sam pismo u kojem sam naveo da sam impresioniran idejama njihova pokreta te da želim surađivati. Nakon desetak dana nazvao me Ivan Bobetko, sin Janka Bobetka, nakon čega smo dogovorili susret u Zagrebu. Već u drugom broju Glasnika HDZ-a u cijelosti je objavljeno moje pismo. Tom prigodom upoznao sam se i s Jankom Bobetkom i tada je dogovoren susret s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Sastanak je dogovoren u 23 sata u noći, s obzirom na to da je UDBA još uvijek sve pratila i bilježila, a održao se u Nazorovoj 59. Vrata nam je osobno otvorio Tuđman i srdačno nas primio. On je tada govorio da će, ako se što ne poduzme, stanje za Hrvate biti katastrofalno. Nakon tog susreta počele su pripreme u organiziranju HDZ-a u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.
U kakvom ozračju je stvaran HDZ BiH i tko su bili ljudi koji s kojima ste surađivali?
Mi smo tada djelovali u ilegali. Prvi koji su mi počeli pomagati oko osnivanja HDZ-a u Sarajevu bili su moji prijatelji iz župe koji danas žive u Zagrebu, Zdenko i Mario Milošević. Nakon toga u osnivanje HDZ-a uključio se Pavao Ilić iz sarajevskog naselja Stup, zatim profesorica Branka Balvanović, Vid Milošević, otac Zdenka i Marija, Branimir Huterer… To su bili ljudi koji su činili jezgru HDZ-a Sarajeva. Ako sam nekoga izostavio, unaprijed se ispričavam, od tada je proteklo dosta vremena, a neki i nisu među živima. Sastajali smo se kod meme u Kalemovoj, obično u večernjim satima, a kroz prozor se uvijek mogao vidjeti policajac u civilu koji je šetao ispred kuće. Jasno da je kuća bila pod prismotrom pa smo neke sastanke održavali i na tavanu. Sastanke i koordinaciju pripremala je moja supruga Ljubica. Znali smo da se telefoni prisluškuju, pa smo imali šifrirane poruke koje su ponekad bile doista smiješne. Rijetko smo se sastajali tijekom dana. Bilo je tada i šikaniranja, kako na poslu, tako i putem anonimnih telefonskih poziva. Takvo ozračje vladalo je sve do konvencije stranke koja je održana 18. kolovoza 1990. u Skenderiji. I tada je bilo onih koji su iz straha ostali na desnoj strani Miljacke i promatrali što se događa.
Je li bilo pokušaja miniranja osnivačkog skupa HDZ-a BiH u Skenderiji?
Dakako da je bilo, do zadnje minute. Posebno su bile dramatične dvije noći uoči održavanja skupa. U Sarajevo su tada doputovali Dalibor Brozović, Gojko Šušak i Josip Manolić. Oni su bili mišljenja da to ne bude osnivački sabor HDZ-a BiH, već tribina na kojoj se neće birati nijedno tijelo. No, ja sam po cijenu svog života odlučio da će se skup održati. Noć uoči skupa nazvao me Tuđman i kazao da što kasnije napišem svoj referat. Naime, imali smo informaciju da je UDBA preko svojih doušnika tražila sadržaj referata. Negdje iza pola noći sjeo sam i pisao svoj govor sve do pet ujutro. Nakon toga sam odspavao dva sata i s referatom u rukopisu krenuo put Skenderije, gdje se već oko 10 sati okupilo mnoštvo Hrvata. Također, noć uoči održavanja skupa kući mi je došao don Ante Jelić i kazao da moram imati blažu retoriku jer mi je glava u torbi, da mi prijeti likvidacija. Već tada se šuškalo o mojoj smjeni, ali ja sam rekao – ako to naredi predsjednik Tuđman, ja ću se bez riječi povući. To se nije dogodilo jer je i sam predsjednik želio da se konvencija održi.
Kada uspoređujete vrijeme od prije 25 godina i ovo danas, kako ocjenjujete odnose između Hrvata i Bošnjaka?
Izvan sam politike već dugo vremena, ali za mene je i dalje pokojni Tuđman jedini političar koji je imao viziju stvaranja moderne hrvatske države, ali i realnu sliku stanja u BiH. Ili, bolje kazano, kakva će ta zemlja biti za dvadeset godina. Tuđman je tada bio svjestan kakav će danas biti položaj Hrvata u BiH. Mi to danas živimo i nema dana kada se ne sjetim njegovih predviđanja. Jer ovo što se danas događa u BiH, on je to meni govorio prije dvadeset i pet godina. Dakako, govorim o odnosima između Hrvata i Bošnjaka na prostoru Federacije i u Sarajevu, točnije o majorizaciji i nejednakopravnosti Hrvata. Često se zaboravlja da su Hrvati svojim glasovima na referendumu dali doprinos priznavanju neovisnosti BiH. A danas, nakon toliko godina, još uvijek se nisu izborili za jednakopravnost s ostala dva konstitutivna naroda, zahvaljujući prije svega intervencijama međunarodne zajednice. Nadam se da će ta nepravda biti ispravljena.
Pogodilo me brisanje moje obitelji i mene iz prebivališta u kojem je naša obiteljska kuća na otoku Rabu. To je učinila lokalna policija
Nakon smjene s čela HDZ-a BiH niste se aktivno bavili politikom, ali ste lobirali u Americi?
Da, a temelj mom odlasku u Ameriku bio je višegodišnji rad na funkciji šefa ortopedske službe u Američkoj vojnoj bolnici u tadašnjem Zapadnom Berlinu. No, da bih dobio tu poziciju, morao sam proći brojne sigurnosne provjere. Prema propisima Američke vojske, na tu poziciju nije mogao doći nitko tko je iz komunističke države, a da se pri tome još bavio i politikom u jednopartijskom sustavu. Kako sam imao njemačku liječničku diplomu i radno iskustvo u njemačkim bolnicama, prihvatili su moju aplikaciju, a onda su krenule provjere koje su trajale nekoliko mjeseci. Na kraju sam od Ministarstva obrane iz Washingtona dobio certifikat koji oni nazivaju – Izuzetak od politike. Drugim riječima, to je značilo da nisam imao nikakav komunistički ili udbaški background. Kako sam uživao povjerenje Amerikanaca, prvenstveno zbog svog angažmana u njihovoj vojnoj bolnici u kojoj sam liječio i visoke vojne dužnosnike, ostvarivao sam prijateljske kontakte.
I tako ste dospjeli u poziciju u hrvatskog lobista?
Dobio sam je kad mi je stigao poziv od američkog Kongresa i Senata da posjetim Washington. To je bila prilika da se upoznam s brojnim važnim američkim političarima. U vrijeme kad sam stigao u Washington započela je počela agresija na BiH. Iako se nisam više aktivno bavio politikom, ostala su poznanstva s velikim brojem ljudi iz tadašnjeg HDZ-a Hrvatske. Osjećao sam potrebu da pokušam pomoći lobiranjem i širenjem istine o agresiji na obje međunarodno priznate zemlje. Kada sam stigao u Washington, javio sam se prvo svom nekadašnjem pretpostavljenom, sanitetskom generalu američke vojske Johnu Parkeru. Još 1986., kada smo izvan bolnice postali dobri prijatelji, govorio sam mu o položaju Hrvata u bivšoj državi te o mogućem krvavom raspadu države. Parker me je prilikom susreta i razgovora u Washingtonu podsjetio na tu priču i prva stvar koju mi je sugerirao bila je da razgovaram s najmoćnijim senatorom iz tog razdoblja, Stromom Thurmondom iz Južne Karoline. Kad sam dobio termin za razgovor, bio sam prilično uzbuđen. Susret je trajao četrdeset pet minuta, a tijekom razgovora zanimao se za situaciju u BiH, za položaj Hrvata, pa čak i za moju obitelj jer su u opkoljenom Sarajevu ostali moja majka i supruga s djecom. Kazao sam mu da bez utjecaja i pomoći SAD-a neće biti mira ni slobode. Pažljivo me je saslušao i kazao da će prenijeti sadržaj razgovora tadašnjem američkom predsjedniku Georgeu Bushu starijem, kojeg je Parker već ranije informirao. Razgovor sa senatorom Thurmondom na mene je ostavio dubok trag pa se i dan-danas s posebnim pijetetom sjećam tog susreta.
Što se događalo nakon toga?
Nakon razgovora s Thurmondom imao sam niz susreta i s drugim senatorima, među ostalima sa senatorom Robertom Doleom i njegovim savjetnicima za Balkan. Prilikom tih susreta veliku sam pomoć imao od Mire Radielović-Ricardel koja je bila savjetnica u Doleovu kabinetu, a koja je danas savjetnica za obranu i sigurnost u kabinetu Donalda Trumpa. Njezini su korijeni iz BiH, a naše poznanstvo datira još iz vremena kad sam bio u posjetu Kongresu u vrijeme prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj. Tada sam s Gojkom Šuškom, Antom Babićem i Josipom Manolićem posjetio Washington. Tuđman je inzistirao da tada idem i ja s obzirom na to da je bio upoznat s mojim poznanstvima koja sam stekao radeći u američkoj vojnoj bolnici. Tada smo lobirali za osamostaljenje Hrvatske i tom prilikom sam upoznao Miru Radielović-Ricardel koja mi je u više navrata pomogla i pri kasnijim susretima. Fokus razgovora nije bila samo politička i gospodarska već i vojna pomoć. Ipak, prvi rezultat svih razgovora i kontakta bilo je usvajanje Rezolucije 290 američkog Senata o napadu JNA na BiH i Hrvatsku. To je prva rezolucija u kojoj Amerika osuđuje agresiju i promjenu granicu nasilnim putem uz pomoć JNA. To je praktički bio početak američkog angažmana. Tu je važno naglasiti da su zemlje Europske zajednice i SAD priznale Bosnu i Hercegovinu 6. travnja 1992., međutim ona je napadnuta još u rujnu 1991., kada su srpsko-crnogorske naoružane formacije sa zemljom sravnile hrvatsko selo Ravno na jugu Hercegovine.
Upravo zbog svega što se događalo žalosno je da danas o toj Rezoluciji u BiH malo tko govori, a mislim i da se malo zna. Jedini koji mi je zahvalio na mom angažmanu bio je dr. Nedžib Šaćirbegović.
On je došao u Hrvatsku katoličku misiju u Washington gdje sam bio smješten i osobno mi se zahvalio na svemu što sam tada učinio za BiH. Mene su tada još uvijek gledali kroz naočale prvog predsjednika HDZ-a BiH. No, to mi nije smetalo. Hrvati su svojim glasom na referendumu dali puni doprinos u priznavanju neovisnosti BiH, a danas, nakon toliko godina, još uvijek se nisu izborili za jednakopravnost s ostala dva konstitutivna naroda, zahvaljujući prvenstveno intervencijama međunarodne zajednice.
Što vas danas najviše tišti?
Pogodilo me brisanje moje obitelji i mene iz prebivališta u kojem je naša obiteljska kuća na otoku Rabu. To je učinila lokalna policija pozivajući se na Zakon o prebivalištu. Uvjeren sam da je taj Zakon izravno uperen protiv Hrvata u BiH jer njegova dosljedna primjena znatno otežava naš ionako težak položaj. U javnosti se spominje brojka od oko 200 tisuća Hrvata iz BiH koji su primjenom ovog zakona izgubili svoja građanska prava. Zanimljivo je da se taj zakon u blažoj mjeri primjenjuje na one koji su izvršili agresiju na Hrvatsku.
Autor:
Zlatko Tulić
Večernji list
