Povodom višemjesečnih provala gosp. Reufa Bajrovića, nekadašnjeg, na svu sreću kratkoročnog ministra energetike, rudarstva i industrije u Vladi Federacije BiH, o tome, kako „HVO nije vojna formacija nego zajednički zločinački poduhvat“, nadalje, kako je znanstveni skup u Neumu isti nazvao „ustaškim jednoumljem“, samo neobrazovan čovjek može ostati muk na ovakve besmislene ispade i višemjesečne provale istog, koji skuplja jeftine političke bodove bacajući putem medija nacionalističke gafove, lupajući na taj način k’o „maksim po diviziji“, sijući opetovano stanje međusobne nesnošljivosti i mržnje između Bošnjaka i Hrvata.
____piše : Josip Šimić l revolucija.org
Polovinom ožujka 2017. godine, mogli smo „ekskluzivno“ pročitati na mnogim medijima, kako je Građanski savez na čelu sa Reufom Bajrovićem i Emirom Suljagićem izjavio, da je znanstveni skup u Neumu „neoustaško jednoumlje“! Po Reufu Bajroviću i njegovom asistentu Emiru Suljagiću, „dolazak i sudjelovanje predsjednice i ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, Kolinde Grabar-Kitarović i Davora Ive Stiera u Neum, na, kako kažu, političkoj manifestaciji koju organiziraju politička stranka u BiH predstavlja nasrtaj na njen suverenitet i integritet” i nadalje, GS-a smatra da je, kako kažu, “politička manifestacija u Neumu čin ponovnog proglašavanja Herceg-Bosne i prisustvo hrvatske predsjednice po njima, znači da Dragan Čović ima podršku službenog Zagreba za komadanje BiH, kao što je svojevremeno imao i Mate Boban od Franje Tuđmana“… Na ovakve besmislene višemjesečne izjave i ispade GS-a čovjek sebi može postaviti samo jedno pitanje: „Bože, da li je zaista broj budala neograničen“?! Ovakve političke jednostrane kvazi analize GS-a i Reufa Bajrovića, koje svu krivicu vide u drugoj strani, ali nikad u svojoj, počivaju na mržnji i huškačko-nacionalističkom govoru, svojstven Vojislavu Šešelju.
Ovakvo pravno – političko ne znanje Reufa Bajrovića i ne čudi, obzirom, da su mu već duže vremena zbog „šmrkanja bijelog“ i njemu i njegovom asistentu Suljagiću otišli i mozak i stranka. Nešto najgore što se može dogoditi jednoj državi, jest da ima političare, koji ne znaju jesu’l došli il’ pošli. To vam je isto, kad u sudskom vijeću imate suca koji ne zna pravično suditi i rasuđivati zbog svoje pristranosti prema jednoj od strana. I moral i pravo nas uči, da u životu uvijek trebamo biti objektivni, jer „pravda je dati svakom ono što mu pripada“ – ističe Sv. Toma Akvinski! Pa tako i hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini nesumnjivo pripada nepovredivo pravo i podrška Republike Hrvatske i službenog Zagreba, kao jednoj od supotpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma, te je RH po tom sporazumu obavezna voditi brigu o Hrvatima u BiH, surađujući najprije sa vladajućim hrvatskim strankama u BiH. Iako nisam ljubitelj Dragana Čovića i njegove politike, no, na ovakve besmislene ispade Reufa Bajrovića ne mogu šutjeti, zapravo, ne bi trebao šutjeti niti jedan Hrvat u BiH. Zaista bi upravu Ivo Andrić kad kaza: „Dolazi vrijeme kad pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“! Bajrović kroz svoje višemjesečne medijske provale, koje obiluju mržnjama, ne razlikuje osnovne termine: osobu od političke stranke, osobu od institucije. Pa tako nije kriva „stranka kao stranka“ što predsjednik te stranke ne valja, nije kriva institucija ako u njoj rade idioti…
Danas u „Oslobođenju“ na portalu, mogli smo opet čitati jednostrane izjave GS-a i njezinog predsjednika Reufa Bajrovića, kad izjavi, kako „HVO nije vojna formacija nego zajednički zločinački poduhvat“! U današnjoj izjavi, Reuf Bajrović podsjeća, kako su u „udruženom zločinačkom poduhvatu Franjo Tuđman, Mate Boban i dr…, učestvovali u istrebljenju bosanskih muslimana i drugih nehrvata, koji su živjeli tada na teritorijama R BiH“! Nasuprot njemu, nisu se oglasili ni Nermin Nikšić ni Željko Komšić. Ali zato „Ljevica“, pa i svaka „Desnica“ uvijek ima psa na dugom lancu koji laje, ali ne ujeda, jer lajanje je psu posao. Pas ništa drugo i ne zna, osim da jede, laje i bijesni, ali pas je bez ikakve koristi ako ne zna ujesti onoga na koga laje, uprotivnom je kukavica, koja se skriva iza naroda. Nije heroj onaj koji kaže „naprijed“, nego onaj koji kaže „za mnom“! Naime, Sveto Pismo kaže: „Čega je srce puno, usne stalno zbore“! Pa tako je i Reufu Bajroviću srce stalno puno ustaštva i četništva, skupljajući na taj način političke poene kod bošnjačkog korpusa. Da li je isti ikada javno progovorio i osudio zločine Armije BiH nad Hrvatima?! Naravno nije!!! E pa idemo ponoviti šta kažu dokumenti Tužiteljstva BiH o zločinima Armije BiH nad Hrvatima:
Sukobi između Hrvata i Bošnjaka počeli su u jesen 1992 godine. Do tada su se i hrvatski i muslimansko-bošnjački narod skupa borili protiv zajedničkog srpskog agresora. Tijekom muslimansko-hrvatskih sukoba više od 1600 Hrvata izgubilo je život u ratnim zločinima (onako kako međunarodna zajednica definira ratni zločin). Među onima koji su život izgubili u masovnim zločinima bilo je i 1088 civila. Za vrijeme sukoba Armije BiH i HVO-a s područja Federacije, a iz općina u kojima se ratovalo, izbjeglo ili prognano 144.000 Hrvata. U tom broju nisu obuhvaćeni Hrvati izbjegli iz Sarajeva i nekih drugih mjesta, u kojima nije bilo izravnog ratnog sukoba. Opće je prihvaćeno da je iz Lašvanske doline izbjeglo ili prognano preko 66.000 Hrvata.
12. siječnja 1993.: Lužani (Uskoplje) – Muslimanske snage su napale hrvatsko selo Lužani i učinili pokolj nad Hrvatima (ubijeno i masakrirano više civila) . Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO -a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno.
19.siječnja 1993.: Gusti Grab (Busovača) – pripadnici ABiH masakrirali 5 staraca u dobi između 70-80 godina.
26. siječnja 1993.: Dusina (Lašvanska dolina), otet je zapovjednik HVO-a, a 4 od 5 njegovih pratilaca je ubijeno. Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnički očišćeno, prognano je više od 3.000, a dio civila je korišten kao živi vojni štit.
23. ožujka 1993.: Orlište (Konjic) – ubijena su 4 civila u dobi između 70-80 godina.
5. travnja 1993.: Sušanj (Zenica) – ubijeno 17 civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i dočekali ABiH nakon povlačenja HVO.
8. travnja 1993.: Maljine (Travnik) – na lokalitetu Bikose strijeljano 30 zarobljenih ranjenika HVO i civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici rađeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina.
16. travnja 1993.: Trusina (Konjic) – između 8 i 9 sati ujutro, u napadu na selo Trusina u sat vremena ubijeno je 16 hrvatskih civila i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Pripadnici ABIH su išli od kuće do kuće i ubijali civile koje bi tamo zatekli, a od djela civila su napravili tzv. živi štit te krenuli na brdo Križ gdje su uz prijetnje da će civile ubiti, natjerali pripadnike HVO-a (seljaci koji su branili selo) na predaju te ih strijeljali.
18. travnja 1993.: Grm (Zenica) – ubijeno je 6 hrvatskih civila. Tri starca su živa zapaljena.
24. travnja 1993.: Pokolj u Miletićima – Tog dana, bh. muslimanske postrojbe, tj. Armija BiH, ušla je u hrvatsko selo Gornje Miletiće, koje se nalazilo u potpunom muslimanskom okruženju, pa i nije predstavljalo nikakvu opasnost ni za svoje susjede Muslimane, a pogotovo ne za postrojbe Armije BiH. Ubrzo nakon ulaska u selo, ubili su petero seljana hrvatske nacionalnosti: Stipu Pavlovića (rođen 1933.), Antu Petrovića (r. 1937.), Franju Pavlovića (r. 1960.), te devetnaestogodišnje Tihomira i Vladu Pavlovića. U vrijeme zločina u selu je živjelo šezdesetak Hrvata, a oni koji nisu bili ubijeni protjerani su iz sela. I prije samog zločina, 20. Listopada 1992. u Travniku je ubijen hrvatski zapovjednik Ivica Stojak, a dogodila su se i četiri pojedinačna ubojstva Hrvata u Travniku prije samog pokolja u Gornjim Miletićima. Za zločin još nitko nije procesuiran kako bi odgovarao, a Armija BiH više puta je pokušala negirati organiziranje i provođenje pokolja u Miletićima lipnja 1993.:Čukle (Travnik) – ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO.
8. lipnja 1993.: Krpeljici (Travnik) – ubijeno 7 civila. Unprofor je tijela našao u selu, prebacio ih u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu.
10. lipnja 1993.: Vitez – od granate ispaljene s položaja ABiH na dječje igralište u Vitezu, poginulo je 8 djece dobi od 9 do 15 godina.
13. lipnja 1993.: Kraljeva sutjeska (Kakanj) – ubijena 4 civila i spaljene kuće.
13. lipnja 1993.: Drenovik (Kakanj) – ubijeno 17 civila žena djece i staraca.
13. lipnja 1993.: Slapnica (Kakanj) – ubijeno 9 civila.
16. lipnja 1993.: Busovačke Staje (Busovača) – ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 pripadnika HVO, pratilaca konvoja kroz područje Busovačke planine).
28. srpnja 1993.: Doljani – pri upadu pripadnika ABiH u selo, u jeku žetvenih radova pokupljeno je i ubijeno 37 osoba – 8 civila i 29 vojnih obveznika, od kojih je najveći broj u trenutku upada u selo bio zatečen nenaoružan na žetvenim radovima. Oko 180 civila, mahom žena i djece korišteno je pri izvlačenju kao živi zid, da bi potom bili odvedeni i internirani u logoru u Jablanici.
Srpanj / kolovoz 1993. (točan datum nepoznat): Bugojno – u obredima inicijacije, u svojevrsnom dance macabre (Triumfalno vitlanje sjekirom nakon upravo izvršena dekapitacije žrtava), uz mentorstvo arapskih dobrovoljaca, pripadnici ABiH masakrirali su i ubili tzv. bugojansku skupinu koju je činio 21 zatočeni pripadnik HVO, bez obzira što su svi prethodno kao ratni zarobljenici evidentirani od strane Međunarodnog crvenog križa. Primjer pravog etničkog čišćenja je općina Bugojno. Tu je prema popisu iz 1991. živjelo 15993 Hrvata (34,2%) a nakon ratnih sukoba ostalo je 1374. Ukupno je ubijeno 119 Hrvata, a ostali su pobjegli. Na stadionu NK Iskre je bilo 292 zatočenika, gdje su bili mučeni, a o 21 logorašu se ništa ne zna. Opljačkano je preko 3000 hrvatskih kuća, minirano ih je 1480 a 1070 oštećeno. U gradu su uništena sva katolička groblja.
16. kolovoza 1993.: Kiseljak (Žepče) – prilikom upada u selo ubijeno 15 civila, medju kojima je bilo i djece. Nedugo potom, nakon što su bili opkoljeni od strane HVO, pripadnici ABiH su zarobili 23 civila koja su koristili kao živi štit pri izvlačenju iz obruča HVO. 23 zarobljena civila, medju kojima ponajviše žena i djece, bili su kasnije predmetom razmjene zarobljenika izmedju 303. slavne brdske brigade ABiH i lokalnog HVO.
5. rujna 1993.: Zabilje (Vitez) – ubijeno 13 zarobljenih osoba (4 civila i vojnika HVO).
9. rujna 1993.: Grabovica (Mostar) – u dubini teritorija kojeg je kontrolirala ABiH ubijena je 32 hrvatska civila, uglavnom starci, žene i djeca koji su ostali u selu i nakon što su pripadnici ABiH zauzeli selo. Šire područje sela Grabovica se nalazilo pod kontrolom pripadnika Armije BiH od 10. svibnja 1993. i u vrijeme počinjenog masakra bilo je udaljeno od svih linija dodira ili sukoba više od 35 km.
14. rujna 1993.: Uzdol (Prozor) – prilikom upada ABiH u selo ubijena 41 osoba – svi Hrvati (29 civila i 12 pripadnika HVO).
30. listopada 1993.: Vareš – prilikom osvajanja Vareša u samom je gradu ubijeno 17 civila koji se nisu htjeli povući s pripadnicima HVO-a, vjerujući da im se ne može dogoditi ništa ukoliko dođe ABiH. Istodobno u selu Borovica zapaljeno do temelja 320 obiteljskih kuća. Općina u kojoj su Hrvati bili većina etnički je gotovo potpunoma očišćena od Hrvata.
13. studenog 1993.: Fojnica – Predsjednik predsjedništva BiH, Alija Izetbegović je nakon Bugojna posjetio pripadnike Armije BiH stacionirane u Fojnici. Tog dana su u Fojnici, u prostorijama franjevačkog samostana Svetog Duha hicima iz vatrenog oružja pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava ABIH (316.brigada) ubili: fra Nikica Miličević – župnik i gvardijan samostana te njegov zamjenik i samostanski vikar fra Leon Mato Migić. Samostan se nalazi na prostoru kojeg je kontrolira Armija BiH.
22. prosinca 1993.: Križančevo selo (Vitez) – prilikom upada u selo ubijene 74 osobe (vojnici i civili). Za dio vojnika se pouzdano znade da su bili živi zarobljeni.
9. siječnja 1994.: Buhine Kuće (Vitez) – prilikom upada u selo ubijeno 26 osoba – civila i pripadnika HVO.
Da li je po Reufu Bajroviću „HVO zločinačka organizacija“ – kako isti izjavi, sami prosudite imajući prije svega u vidu, da je A BiH počinila dvostruko više zločina nad Hrvatima, nego HVO nad Bošnjacima. Možda nije ni bitno, da li je više stradalo Bošnjaka, Hrvata ili Srba?! Bitno je da su stradavali ljudi „stvoreni na sliku i priliku Božju“! Ne može se opravdati ubojstvo niti jednog čovjeka nekom nakanom, jer „svrha ne opravdava sredstvo“. Ljudsko društvo ne može biti dobro uređeno ni plodno, ako u njemu nije prisutna zakonita i legitimna vlast svakog od tri konstituivna naroda, koja će osiguravati red i pridonositi stvaranju općeg dobra. U skladu s čovjekovom društvenom naravi, dobro svakog nužno je u svezi sa općim dobrom. Opće dobro je uvijek usmjereno prema napredovanju osoba: Red stvari treba podrediti redu osoba, a ne obratno! Taj se red temelji na istini, izgrađuje se u pravdi, a oživljava u ljubavi moj dobri Reufe Bajroviću, a ne vraćanjem konstantno u prošlost, jer tko se stalno sjeća i vraća prošlost uvijek je jednom nogom u muzeju!
Naime, Građanski savez i njezin predsjednik Reuf Bajrović, te njegov asistent Emir Suljagić su nakon zaslužene dobijene noge u stražnjicu od DF-a osnovali minornu radikalno – bošnjačku stranku, čiji je program sasvim razumljiv: „što više nacionalističkog orgijanja, basanja i laganja, te prizivanja bolne ratne prošlosti, kako bi na tome dobili jeftine političke poene“! U svojim medijskim nastupima vrlo su drski, sa izrazito visokim koeficijentom nepoštivanja sugovornika dok govori. Obojica bi rado provodili „sultanske odluke“ stvarajući na taj način društevni ambijent za erdoganizaciju društva. Koja korist više od ponavljanja moj Reufe ‘ko je ustaša, ‘ko je balija, ‘ko četnik, ‘ko partizan?! Budi Reufe najprije čovjek pa sve onda tek ostalo. Bajrovićev asistent Emir Suljagić je klevetnik, koji nema hrabrosti stati ni iza svoje riječi na Sudu, a kamo li iza naroda. To potvrđuje i činjenica kako je istog 15. ožujka 2017. godine Općinski sud u Širokom Brijegu oglasio krivim za klevetu iznijevši putem društvene mreže Twitter neistinit sadržaj protiv Ivana Šušnjara.
Obzirom da će nakon ovog pisma na mene vjerojatno biti „drvlje i kamenje“, završavam s ovim: Kad prozivam bošnjačku političku i islamsku vjersku komponentu, zbog organizovanog kriminala i korupcije, kaže mi ta ista strana, da sam ustaša i hrvatski obavještajac, a hrvatska strana mi aplaudira. Kad prozivam hrvatsku političku i katoličku vjersku komponentu, zbog organizovanog kriminala i korupcije, kaže mi ta ista strana, da sam bošnjački plaćenik i AID-ovac, a bošnjačka strana mi aplaudira. Kad prozivam srpsku političku i pravoslavnu vjersku komponentu, zbog organizovanog kriminala i korupcije, kaže mi ta ista strana, da sam bošnjački i hrvatski plaćenik i obavještajac, a hrvatska i bošnjačka strana mi aplaudira. Kad prozivam i jedne i druge i treće – zajedno – u svojim člancima, kažu mi, da radim za Amerikance i CIA-u! Nije točno, ni jedno, ni drugo, ni treće, ni četvrto, jer ja sam šef mafije!
