Ustavni sud je vrhovna pravosudna institucija. Tako je govorilo Sarajevo netom prije Januara devetog. Iliti siječnja. Ako uzmemo da Sarajevo još uvijek tako misli o Ustavnom sudu, i da u međuvremenu nije promijenilo stav, logično je zaključiti da će Izborni zakon morati biti donesen. Budući da je stari srušen.Kao protuustavan. Srušila ga je vrhovna pravosudna institucija. Ustavni sud.
Inače bi negiranjem odluke Ustavnog suda Sarajevo moglo obezvrijediti , do jučer, toliko mu dragi Ustavni sud. A to OHR ne želi. Ni najdraže ambasade. Budući da su oni jasno kazali kako sankcije sliljede onima koji budu neprovodili odluke ustavnog suda.
Očekivati je stoga kaznene prijave. I privođenje političara iz Sarajeva, koji budu stopirali provođenje te odluke. Baš onako kako su ih oni pisali drugima. Neće biti čudno i ako sama Banja Luka kazneno prijavi niz sarajevskih političara. I to baš onih koji su prijavljivali politički vrh Banja Luke.
I Banja Luci je u interesu da se ovaj zakon donese. Jer on jamči i Srbima u FBIH da imaju svoje legitimne predstavnike u tijelima vlasti FBIH.
Do sada Srbi to nisu odlučivali. Postojao je naime skup građana koji se ponudio da to čini umjesto Srba. Što bi se Srbi, pored ionako teškog života zamarali time. Jelte.
I odlazili na glasačke kutije, kada vikendom mogu odmarati, uz Nikšićko, i narodnjake, poslje napornog krampanja po Glamočkom polju.
No Ustavni sud je kazao, da volonteri iz tih građanskih organizacija više nemaju to pravo činiti. Te su naredili da baš eto Srbi, moraju birati svoje predstavnike u federalni dom naroda. Isto kao i Hrvati. Kojima su se također nudili drugi da im biraju. Teško breme pade na serbski narod u FBIH. Od sada će morati biti politčki narod. A ne samo vlasi i nomadi.
No najvažnija stvar oko Ustavnog suda je tek u dolasku.
Uspostavom legitimnih domova naroda u FBIH dolazimo do nove mogućnosti. Izbora člana Predsjedništva BIH bez crtanja izbornih jedinica.
I to na način da izbor člana Predsjedništva bude simetričan kao u Srpskoj, točnije da ga se bira građanskom voljom, na način da svatko može glasovati za svakoga a provjera legitimnosti nekog člana Predsjedništva po prvi put, ukoliko Domovi naroda u FBIH budu popunjeni u skladu s Ustavom BIH, mogla bi se uraditi u Domu naroda FBIH.
Netko će reći čemu izbor članova predsjedništva onda uopće direktnim izborom?
A čemu ne?
Nije li uvjet nekih stranaka bio da izbor mora biti simetričan?
Nije li takav izbor davanje šanse i kandidatu van neke partije da se probije?
Potvrdom u Domu naroda, kandidat za člana predsjedništva potvrdio bi da ima legitimnost i potporu u nekom od domova naroda, što če reći i legitimnu potporu nekog od konstitutivnih naroda. Ako uz to sve ima i ruke nekih drugih, u nekim drugim domovima, onda super. Imali bi doslovno pravog člana predsjedništva, koji uz apsolutnu većinu u nekom od domova naroda, uživa dodatnu potporu jednog dijela srpskog doma naroda i jednog dijela ostalih.
Na taj način točno bi znali kako kotira koji kandidat. I koliko su mu snažne poruke. Recimo što mislite koliko bi politički vrijedio Komšić, da ima natpolovičnu većinu u hrvatskom domu naroda, gotovo polovicu glasova u bošnjačkom domu naroda, sve glasove u domu ostlaih i pola glasova u domu Srba? I zašto hvalisavac poput Komšića u suštini jest, tako nadmen i “samouvjeren” ne bi dokazao da mu glasovi nisu upumpani većinskim nacionalizmom vengo da je on s trojnim legitimitetom i naprosto ispred vremena čoek, budući da se, izmešu dvije pauze dok ništa ne radi, hvali kako je nadnacionalan. Što šepurist poput njega to ne bi i javno prezentirao? Pa da mi koji sumnjamo, zauvijek zašutimo.
Snažan političar se takvog mehanizma ne bi bojao. Prema našoj procjeni tek ovakvim modelom pokazalo bi se koliko je tko vrijedan član Predsjedništva. Poprilično smo uvjereni da bi Radončić, bio vjerojatno političar, i mogući član Predsjedništva s najjačom disperzijom glasova. Njegova riječ bi bila daleko jača ako bi osim apsolutne potpore u bošnjačkom domu naroda imao i značajnu potporu u srpskom ili domu naroda ostalih. Nije isključeno ni da bi Izetbegović i Čović imali određeni dio potpore u drugim domovina naroda. A možda i ne bi. U svakom slučaju kroz legitimaciju u Domovina naroda, točno bi znali koji profil političara je član Predsjedništva. I njegova riječ bi bila jača u svakodvnevnim istupima. U nekoj budućoj normalnijoj BIH koja bi imala tri republike, i građansku programsku vladu, a ne tronarodnu , postojao bi umjesto kolektivnog jedan Predsjednik, i on bi bio biran upravo ovim principom. Širinom legitimiteta umjesto apsolutnom većinom građana dominantno jednog naroda. Bilo bi zanimljivo vidjeti tko bi u takvoj BIH uspio biti pobjednik i kakvu bi izbornu reotriku koristio. Jednonacioalnu sigurno ne.
Sam Ustav BIH usko vezuje člana Predsjedništva i Dom naroda iz kojeg dolazi, tj naroda kojeg predstavlja. Komšić se tako, prema Ustavu morao obraćati za svaku važniju odluku, ili veto, hrvatskom domu naroda. Naravno da potporu nikad nije dobio. Jer nije izabran voljom tog naroda.
Da skratimo. Kako bi izgledao izbor dva člana predsjedništva iz FBIH bez crtanja izbornih jedinica i “trećeg entitea”. Budući da neki u BIH ne žele Treći, iako zapravo ne znamo zašto, pošto je to super rješenje, evo jednostavnog rješenja za izbor dva člana Predsjedništva iz FBIH, koji ne traži nikakve krucijalne izmjene, osim izmjene Izbornog zakona koje se ionako moraju odraditi kako bi se osigurala legitimnost domova naroda u FBIH , a što je Ustavni sud već ozakonio.
Ukratko zamislimo da su rezultati izbora ovakvi: Prvi po broju glasova je Sejdić, drugi Komšić,, treći Finzi. četvrti Izetbegović, peti Martin Raguž. Nevažno je gdje su dobili i koliki broj glasova. Svatko je imao pravo glasovati za kog je želio.
Svi oni odlaze u federalne domove naroda nakon pobjede. Onaj tko želi postati član predsjedništva, mora skupiti natpolovičnu većinu u hrvatskom ili bošnjačkom domu naroda. Kandidat koji ne skupi natpolovičnu većinu niti u jednom od dva doma naroda ne može bit član predsjedništva iz FBIH, ma kojem narodu pripadao.
Recimo da je ovaj zakon vrijedio 2006-e ili 2002-e, Željko Komšić nikakao ne bi mogao biti hrvatski član predsjedništva, jer čak niti u neustavnom i narušenom hrvatskom domu naroda, ne bi mogao dobiti natpolovičnu većinu. Što je jasan dokaz njegove nelegitimnosti i neustavnosti, budući da Dom naroda, predstavlja uzorak nekog BH narod-a svedenog na 17 zastupnika. Nema logike, da bi isti narod, glasovao istovremeno za Komšića, i političare koji ne bi podržali Komšića. Ukoliko nema natpolovične, ili čak trećinske potpore u Domu naroda, ne može se govoriti niti o kakvoj legitimnosti.
Time bi se zadovoljila formula da svatko može birati svakoga, da glas vrijedi isto na cijelom teritoriju FBIH ali i formula da manjima veći ne mogu nametati člana Predsjedništva.
Vratimo se u 2006-u godinu. Da je vrijedilo ovo pravilo, Komšić ne bi dobio potporu u hrvatskom domu naroda, no bilo bi zanimljivo vidjeti bi li je dobio u bošnjačkom domu naroda. I bi li tada bošnjački dom naroda, odvagnuo za Komšića, ili za 100.000 lošije plasiranog Izetbegovića. Ukoliko bi pobijedio Komšić. u bošnjačkom domu naroda, onda bi to doista predstavljalo iskren princip, “građanski orijentiranih” Bošnjaka da imaju “građanina” za predsjednika. No mi smo nešto skloniji vjerovanju da bi tu maske pale, i da bi bošnjački dom naroda, radije za člana Predsjedništva potvrdio Bakira, premda sa 100.000 glasova manje plasiranog.
Ovo je zgodan način, izbora člana predsjedništva, koji kroz jednostavan pravni mehanizam, članu predsjedništva iabranom direktnim izborom, u demokratskoj proceduri, dodjeluje legitimitet od strane jednog konstitutivnog naroda BIH. Taj mehanizam već je u Ustavu BIH kao što rekosmo. Dakle napor za način izbora Člana Predsjedništva uopće nije potreban.
Jedino što je potrebno jeste poslušati odluku Ustavnog suda BIH. Dakle biti legalist. I patriot. Problem je što patrioti BIH već par mjeseci ne žele poštivati odluke Ustavnog suda BIH. Ilitiga maske su pale. Samo se svi nekako pravimo glupi jelte.
Poskok.info
