Dana 23. travnja 1992. srpska ofenziva prema Neretvi doživjela je konačni slom.
Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split, Makarsku i Sinjsku krajinu. Narod.hr donosi izuzetno zanimljiv opis te bitke iz pera sudionika hrvatskog vojnika iz čuvene ratne postrojbe Crne mamabe.
Posebna pomoć obrani Livna i prodora srpske vojske prema Neretvi bio je dolazak 200-ak pripadnika 2. brigade – čuvenih Crnih mambi. Intenziviranjem borbi u BiH, unutar postrojbe sve više pripadnika koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo je što prije krenuti u pomoć, braniti domove. U nekoliko dana formirana je Taktička grupa od dragovoljaca iz Prve bojne kojoj se pridružilo i 40-ak momaka iz Treće bojne i 20-ak pripadnika PZO-a iz Podsuseda.
Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, prekaljeni i s iskustvom nekoliko briljantno dobivenih bitaka iza sebe, Taktička grupa od 222 dragovoljca krenula je za Livno. Snagu mambi i pridruženih dragovoljaca možda najbolje dočaravaju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: ”Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu!”.
Prvotni je plan bio krenuti napadnutom Kupresu u pomoć, no kako je Kupres 10. 4. pao, 16. 4. kolona od 56 vozila iz Dugoselske vojarne (gdje je bila smještena 2. brigada) krenula je put Livna i u ranojutarnjim satima 17. 4. ušla u Livno. Obranom grada u samom početku zapovijedaju ljudi bez ratnog iskustva, a nakon pada Kupresa obrani Livna stavljaju se na raspolaganje generali Rosso i Gotovina.
U samom početku svog djelovanja Taktička grupa dragovoljaca 2.A brigade ZNG-a sudjeluje u neutraliziranju dizanja srpske pobune unutar samog Livna u Zastinju i Guberu gdje su pronađene velike količine naoružanja bunkeri i ratna bolnica. Da su Srbi uspjeli u svom naumu zauzeli bi glavne prometne komunikacije i u Livno niti bi se moglo ući niti bi se iz njega moglo izaći.
Napad na Rujane I Čelebiće – slom Srba
Tog 23. travnja 1992. uslijedio je napad na Rujane i Čelebić i započela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova, i to istodobno na Donje Rujane na jugu i na Čelebić, na sjeveru. U rano jutro započeo je vatreni udar po livanjskom polju haubicama 152, 130 i 122 mm. Bila je to strašna vatrena kanonada i u artiljerijskoj pripremi napada Livanjsko je polje doslovno preorano. Stotine granata padale su izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, a nije se imalo čime ni uzvratiti. Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu daha smrti našavši se u gotovo bezizlaznoj situaciji.
Strah i panika uvukli su se u kosti slabo naoružanih branitelja pogotovo kada se pojaviše tenkovi, a za njima oko 1200 pješaka. Nešto iza 10 sati Jurić iz zapovjedništva livanjske obrane dolazi Jacoviću u Zastinje s viješću da je nekoliko tenkova probilo prvu crtu obrane na Glavici. Zapovijed je da Donji Rujani ne smiju pasti četnicima u ruke ni po koju cijenu.
Iako se još oko podne činilo da je bitka izgubljena i da je na redu još samo konačna egzekucija, do kraja dana neprijatelj je natjeran na povlačenje i gonjen sve do iza Čaprazlija. Zbog noći i nepreglednosti terena da bi izbjegli moguće eventualne gubitke Jacović povlači mambe u Rujane na fortifikacijski uređenu liniju. Tijekom sljedećeg dana linija je predana domaćim snagama, a mambe odlaze na zasluženi odmor.
S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske.
Jedinstvena taktička hrvatska i bosanko-hercegovačka bojišnica
Treba jasno naglasiti da je okršaj bio krajnje neizvjestan, ali mambe su uz pomoć domaćih ljudi, i kasnije pridošlih boraca, polučile veličanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zapamtiti zauvijek! Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju.
Ukupno 325 hrvatskih vitezova svoje živote je položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici. Sve sljedeće oslobađajuće operacije HV-a i HVO-a nazvane: Cincar, Južni potez, Maestral, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95 i Oluja, pokrenute su upravo s Livanjskog polja. To su operacije koje su išle s livanjskih bojišnica, a rezultat su obrane Livna 1992. S pravom možemo reći, kad se gledaju povijesna događanja da je zapravo Oluja započela u Livnu. Livanjska bojišnica bila je zadnja linija obrane hrvatske i prva linija oslobađajućih operacija.
Memoari Slavka Lisice – „naši (Srbi) stoje goli kao od majke rođeni bez ponosa, bez gaća“
Slavko Lisica, pisanjem autobiografskog romana ”Komandant po potrebi” ostavio je hvalevrijedne podatke o ovom napadu. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube. Lisica smatra kako su bili ”samo jedan korak do cilja”, ali se pojavom mambi i pomagača sve raspalo: ”Zbog pojave straha, zavladala je panika”. ”Jedna tenkovska jedinica” pobjegla je iz borbe ”ne zaustavljajući se […] Štaviše, čuda Božjeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad”, što je rezultiralo ”haosom” Glamočana koji se počeše pripremati za ”veliku bježaniju”.
S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište. Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ”krnji bataljun” (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ”O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!” i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio!
U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ”časne uniforme”. Na njegov šok, ”oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze”, a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: ”stoje onako goli kao od majke rođeni […] bez ponosa, bez gaća”, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.
Tako je neslavno propao srpski san o izlasku na Neretvu i srednji Jadran.
> Heroji Domovinskog rata
