„Bili su to tužni dani iz kojih nosim teška sjećanja, ali sam sretan jer sam mogao pomoći ljudima koji su proživljavali noćnu moru“, kaže danas Andy Meiklejohn
Postoji razlog, odnosno više njih, zbog kojih se bivši pripadnici UNPROFOR-a (United Nations Protection Force: Zaštitna snaga UN-a) sjećaju Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH. Ratne strahote koje su devedesetih godina gledali nikad neće zaboraviti. Mnogi od njih i danas prepričavaju suze majki i krikove djece prije tek dva desetljeća. No, sjećaju se i osmijeha djece koju bi razveselili tek ponekim slatkišem, jednom čokoladicom.
Teška sjećanja i tužni dani
Škot, Andy Meiklejohn je bivši Unproforac. Rođen je u Singapuru, a danas živi u Liverpoolu. Imao je samo 19 godina kad je pošao stopama svog oca – vojnika priključivši se vojsci. Bilo je to 1985. godine. Devedesetih godina Domovinski rat ga je doveo u Ramu, Tomislavgrad i Gornji Vakuf. „Bili su to tužni dani iz kojih nosim teška sjećanja, ali sam sretan jer sam mogao pomoći ljudima koji su proživljavali noćnu moru“, kaže danas Andy.
Sjeća se Andy i oštrih zima, napornog rada, ali i jedne djevojčice iz Rame čije bi se lice uvijek iznova ozarilo, a pogled u očima zaiskrio zbog samo jedne čokoladice koju bi dobila od nepoznatog joj Unproforca. U cijelom tom ratnom užasu, radost djeteta zbog jedne čokoladice i danas mu izazove osmijeh na lice, ali i suze.
„Sjećam se kako smo svakodnevno prolazili pored jedne obiteljske kuće u Rami gdje smo bili smješteni i djevojčice koja bi svaki put kad bi čula naše kamione istrčala ispred kuće. Mahala bi nam i pozdravljala nas. Imala je tek pet godina. Bio sam dirnut tim djetetom u tom užasu“, prisjeća se Andy.
Božić uz ramsku obitelj
Bila je to Anđelka Pavličević, danas Sindik, iz Sela Vlake u Rami. I ona se sjeća tih dana, Andya koji se sprijateljio s njenom obitelji i s njima proveo Božić 1994. godine. „U kući nitko nije znao engleski jezik pa se komunikacija svela na nešto njemačkog jezika, onoliko koliko je govorio Andy i djed Mato. Ali, uz domaću hranu i ramsku šljivu i govorne prepreke su obojici tad bile lakše premostive“, smije se Anđelka.
Andya se posebno dojmila Anđelkina baka Kata koja mu je na odlasku darovala nekoliko pari pletenih čarapa, ali i sati razgovora s djedom Matom na tom njihovom lošem njemačkom jeziku.
Ubrzo je Andy dobio premještaj, rat je završio, UN-ove mirovne snage otišle, a djevojčicu Andy nikad više nije vidio. I to sve do prošle godine kad je njega i njegovu obitelj pozvala na svoje vjenčanje u Ramu.
mn: Pronašli se nakon više od dvadeset godina
Anđelkin brat Ivan je 21 godinu kasnije u obiteljskim albumima pronašao fotografiju s te božićne večere. Odlučio je pronaći Andya te je sliku postavio na Facebook. I uspio je! „Javila mi se njegova supruga. Prepoznala ga je na slici pa smo ubrzo stupili u kontakt i dogovorili njihov posjet k nama u Rami”, priča Ivan.
Doznao je da je Andy napustio vojsku 2007. godine i da sad radi u jednoj tvrtki za izgradnju autocesta.
Susret se dogodio u ljeto prošle godine. Andy je sa suprugom i kćerkom došao k djevojčici iz Rame, danas odrasloj djevojci Anđelki, koja priznaje kako je osjećala zbunjenost pri ponovnom susretu. „Ja nisam više bila ona mala djevojčica koja se radovala slatkišima u tom ratu, a ni Andy nije bio onakav kakav je bio“, smije se.
Ipak, susret s obitelji je prošao u prijateljskom ozračju, prisjećali su se tih dana, svega lošeg i dobrog što se događalo, a obitelj je Andya pozvala na Anđelkino vjenčanje što je on i prihvatio.
Anđelka se udavala u listopadu te godine, a Andy je sa svojom obitelji bio poseban gost. „ I, naravno, uočljiv jer sam došao u svom škotskom kiltu“, smije se, ne skrivajući ponos ovim obnovljenim prijateljstvom s obitelji Pavličević.
„Bio sam i iznenađen gostoljubivošću koju su mi nakon 22 godine pokazali. Osjećao sam se kao da sam dio obitelji“, priznao je, ističući kako je često razmišljao o obitelji Pavličević proteklih godina.
Fenix Magazin/Daniel Bošnjak
