Budući je sutra 24 godišnjica od famoznog “sporazuma” Karadžić-Boban koji zapravo nije nikakav sporazum već zajednička izjava odnosno priopćenje za javnost s tog sastanka (kojeg teoratičari urote zovu “tajnim” iako je s njega odaslano priopćenje za javnost, kojeg onda oni proglasiše “sporazumom”), dat ćemo kratki kontekst o tome kako je uopće došlo do tog sastanka, a ostatak će vam objasniti general Praljak čitanjem isječka iz knjige jednog od sudionika tog sastanka.
Dakle, 5. i 6. listopada 1991. četnici napadaju Ravno u BiH. Izetbegović koji je predsjednik predsjedništva BiH izjavljuje “to nije naš rat” iako je očito napadnut teritorij BiH. Hrvati kao odgovor na Izetbegovićevo “to nije naš rat” i “u slučaju rata nas će JNA braniti od četnika” osnivaju Herceg-Bosnu u studenom 1991. U ožujku 1992. predastavljen je plan međunarodne zajednice za BiH o ustavnim načelima koji se formalno naziva “Cutilleirov plan” gdje u točki 1. tog plana stoji da će BiH biti uređena kao zajednica triju konstitutivnih naroda s konstitutivnim jedinicama zasnovanim na etničkim načelima. Sva tri predstavnika naroda, Izetbegović, Karadžić i Boban parafiraju taj plan, a paraf na taj plan bio je jedan od dva uvjeta za međunarodno priznanje BiH (drugi je bio referemdum). U travnju 1992. međunarodna zajednica priznaje BiH, Izetbegović povlačći svoj paraf s Cutilleirovog plana i Srbi dobijaju izliku za napad, čine igrokaz s nekakavim ubojstvom na svadbi i počinju opći napad na BiH. Muslimani, koji su po Izetbegovićevim izjavama čekali da ih “JNA obrani od četnika” naravno to nisu dočekali jer JNA i četnici su jedno te isto. Zato u travnju 1992. samo HVO brani BiH, i zato u HVO ulazi velik broj Muslimana. Taj HVO koji je 1992. obranio BiH (ali i RH) je bo jedina multi-etnička vojska u čitavom ratu u BiH. Nakon toga, nakon travanjskih borbi, supredsjedatelji MKBJ su odlučili vratiti zaraćene strane za pregovarački stol. Kako je u travnju 1992. najintenzivniji bio rat Hrvata i Srba, dok se Muslimani gotovo uopće nisu branili (osim časnih iznimki poput Murata Šabanovića i Višegradu ili Juke Prazine u Sarajevu), pa su im mnogi gradovi pali bez ispaljenog metka, pogotovo u Podrinju, jasno da je supredsjedatelji mirovne konferencije odlučili sjesti za stol one koji se bore, a ne one poput Izetbegovića koji čak i nakon što je 2. svibnja 1992. otet i držan kao talac od strane te iste tzv. JNA i dalje brani JNA i govori da “po Sarajevu pucaju paravojne formacije SDS-a”. A sam Alija Izetbegović je u jednom intervjuu priznao da je već sredinom 1991. znao za plan RAM, i znao je do je to plan za napad na djelove Hrvatske kao okvir oko BiH koje treba priključiti velikoj srbiji.
Dakle, ovo su činjenice
