„Dođu tako ponekad vremena kada pametan zašuti…“ kultna je rečenica koja se u javnosti već godinama pripisuje srednjobosanskom nobelovcu Ivi Andriću, iako on nikada ništa slično nije izrekao niti napisao. Bez obzira na to, danas s optimizmom možemo reći kako dođu ponekad vremena kad i ona najpametnija (čitaj: međunarodna zajednica) zašuti. Taj gejzir mudrosti, tolerancije, sveopćeg i istančanog ukusa za istinu, ona međunarodna zajednica čije se stavove i postupke ne smije ni propitkivati, ušutila je. I to u zemlji gdje je najviše bučila, u Bosni i Hercegovini.
______piše: Marijan Knezović
Velikobošnjački nacionalizam u šarenom balonu lažnog građanstva i tobožnjeg antifašizma odjednom se, nakon bezbroj neuspjelih pokušaja predvođenih raznim Lagumdžijama i Komšićima ispuhao. Više ne svjedočimo gotovo manijakalnim istupima dužnosnika međunarodne zajednice u kojima se podržavaju velikobošnjački naumi o diskreditaciji ustavnih prava hrvatskog naroda. Ipak, krivo je pomisliti kako je međunarodna zajednica najedanput shvatila kako je svojim nepreciznim interveniranjem pogriješila i od Bosne i Hercegovine napravila protektorat koji postaje uteg Europi i njezinim (bez)vrijednostima.
Splet okolnosti postavio je europske farizeje i arbitre morala i pravednosti u poziciju gdje ni sami ne znaju što smiju, mogu ili žele. Inicijative koje su se dvadeset godina preko leđa gotovo politički izoliranih Hrvata plasirale u državu koja to nažalost nije, odjednom su postale suvišne. Čak i oni europski dužnosnici koji su pjevali bosanskohercegovačku himnu, iako ista nema tekst, spavali umotani u BiH zastavu i na svojim službenim stranicama u ime tolerancije pozirali kraj zastava nerijetko i nažalost zločinačke Armije RBiH, shvatili su kako se BiH neće raspasti.
Jer, ona se već odavno raspala, barem u obliku u kojem je trebala postojati. Povijest se ponavlja, pa je Europa opet dokazala da ne zna, ne može i neće riješavati škakljiva pitanja. Tako je bilo i s početkom srpske agresije na Hrvatsku devedesetih, pa je Amerika neskromno dočekala priliku da pokazuje zube. Danas, čak i visoki dužnosnici kao što su Hoyt Brian Yee i niz veleposlanika SAD-a otvoreno inzistiraju na osiguravanju izborne ravnopravnosti Hrvata, mijenjaju ustava i konačno, na daljnjoj federalizaciji u svrhu opstanka Bosne i Hercegovine. Europa, po običaju, tapka u mjestu i bavi se minornim i partikularnim sferama pokušavajući ubiti kravu radi jednog odreska.
U nešto razumnijem svijetu, Europska unija ne bi pasivno promatrala kako pola milijuna njezinih građana živi u strahu od preglasavanja, dekonstituiranja, kako im se niječu prava na informiranje, jezik i ostalo. No, bošnjačko inzistiranje na vitalnom nacionalnom interesu kada god Hrvati požele djelić onog što im pripada, mač je s dvije oštrice. Kopajući rupu Hrvatima, velikobošnjački politički establishment bi mogao sam u nju upasti. Zastrašujuće je kako Bošnjaci ne shvaćaju da više ne živimo u 2001., 2008., ili 2010. U Hrvatskoj više ne vlada Mesić koji će im pljeskati na odstranjivanje Hrvata iz tijela vlasti, Europska unija je na ivici izdržljivosti, federalistički pokreti diljem Europe jačaju i gotovo svakodnevno se u mnogim državama ingerencije prenose s makro na mikrorazinu.
U Americi više na vlasti nemamo dokazano nerazumne demokrate, a „odhladnjivanje hladnog rata s Rusima“ možda nekima šteti, ali BiH pomaže, jer više nitko relevantan nema interes u kreiranju dosadašnjeg lažnograđanskog, a zapravo sunitskog političkog pamfleta, osim možda Turske koja je i sama gotovo pa odbačena zbog diktatorskih ispada svog sultana, kakvi bi se sigurno danas događali i u BiH da Hrvatska Republika Herceg Bosna i Hrvatsko vijeće obrane nisu zaustavili kreiranje islamske države, zbog čega se danas pojedincima sudi u Haagu umjesto da im se zahvaljuje.
Ipak, prilika koju su spletom geopolitičkih okolnosti Hrvati dobili, ne smije se prokockati. Nije ohrabrujući trud hrvatskih diplomatskih krugova iz BiH kao ni iz RH. Kada bi Hrvati iz BiH u diplomaciju uložili barem polovicu napora koji su uloženi pri stvaranju Hrvatske, hrvatsko pitanje u BiH bi bilo rješeno i prije nego se opet postavi.
Kao što Sartre kaže: „Ako su Sparta i Rim nestali, koja se država može nadati da će trajati za sva vremena?“ Bosni i Hercegovini, bez obzira na to, trebamo željeti da, za razliku od Sparte i Rima, opstane i traje. Ali samo kao zajednica tri ravnopravna naroda koji će zajedno graditi nešto što može trajati duže od mandata dužnosnika već izlizane europske vrhuške. U prijevodu, troentitetska ili nikakva. To je ono što hrvatski političari u BiH ne žele reći, iako ih vjerojatno po prvi put svijet želi čuti.
I na kraju napomena: U tekstu sam koristio termin velikobošnjačka politika. Duboko sam uvjeren da značajan dio Bošnjaka ne podržava politiku šovinizma nad manjim narodima u FBIH. Na njih se ovaj termin ne odnosi. Stoga molim da ga se ne shvaća općenito i generalizirano.
Dnevnik.ba
