Pogibija desetero ljudi, među kojima troje djece, u samo nekoliko dana i bez ičije odgovornosti, pokazuje da ako je ikada postojala makar iluzija nade nekog normalnog života u ovom i ovakvom društvu, danas ni ona ne postoji. Prošlost nas ničemu ne uči. Počeli smo ubijati najbolje među nama. Deset ljudi za vikend. Naprijed, tko je sljedeći.
dnevnik.ba
POVEZANO
TUGA SE NADVILA NAD MOSTAR: Mostarci se oprostili od svojih sugrađana stradalih u padu zrakoplova
Crno bijela fotografija djece kako s ponosom i onom iskonskom, od nas odraslih nekontaminiranom, srećom stoje kraj svoga trenera. Ne zna se tko je ponosniji, trener Tiki, ili djeca. Svi u sivim nijansama, samo mali Luka u boji. Stoji kraj svoga trenera, zagrljen s klupskom rajom, sretan što preko svojih prsa nosi lentu, pogleda punog radosti i snova. Jednoga dana taj dres će nositi kad naraste, Ultrasi će grmiti njegovo ime, poput kapetana Pere Stojkića, te iste kobne subote, potegnuti će sprint sa svoje pole igrališta, pretrčati s loptom u nogama sve protivnike, zabiti gol za sveti dres, dotrčati kod svojih Ultrasa. Sve u jednom pogledu i jednoj fotografiji koja proganja.
Svi smo mi suučesnici u masovnom zločinu
Proganja jer su to snovi i mog sina, naših sinova koji su trenirali s Lukom, njegove raje, kolega sa lopte i belaja, predmetom smijeha i galame svoga trenera. Proganja jer u jednom trenu su svi ti snovi uništeni. Mi smo ih uništili. Ja sam ih uništio, zajedno s tobom i svima.
Proganjaju i slike Ivana, Muhameda, Lane, Armana, Luke. Slike dvojice mladića poginulih u prometnoj na izlazu iz Mostara. Slika mladića poginulog u Pologu. Slika mladića poginulog u Trebinju. Slika poginulog u tunelu kod Maglaja. Deset života u samo nekoliko dana. Masovni zločin čiji smo počinitelji svi mi redom. Ne treba misliti da ako nismo bili prisutni u trenutku nezgode, da ne nosimo glavni dio odgovornosti. Mi smo masovne ubojice.
Sjećaš li se onda kad si šutke dao novac liječniku da „pripazi malo“? Ono kad si švercao na ispitima, davao kuvertu profesorima? Kad si šutke gledao kako tatini sinovi prolaze ispite bez ispitivanja? Sjećaš li se kad si ostao šutke kad si čuo da se sin/kćerka/kumče/stranačko/tajkunsko potrčkalo uposlilo preko noći u državnu firmu, iako si bez posla godinama, ali tko zna, možda kad se svi oni izredaju, negdje iskrsne i mjesto za tebe?
Sjećaš li se kad si gledao podrumske miševe kako se bogate, ti im se ulizivao, dodvoravao, dok ti prvi susjed branitelj s obitelji ne zna kako dočekati sutrašnje jutro? Sjećaš li se kad si ostao šutke kad ti je djetetu u školi došao/la predavati učitelj-ica sa preko noći stečenom diplomom stranačkog fakulteta? Kad si ostao šutke na vijest da takve diplome imaju i ministri, zastupnici, ravnatelji,…? Sjećaš li se svih situacija kada ne samo da se nisi htio zamjeriti, nego si upirao prstom, pljuvao, bacao blato na onoga tko se usudio?
Nisu političari i tajkuni stvorili ovakvo društvo. Mi smo. Sva ova i mnoga druga pojedinačna sjećanja, svakodnevno nezamjeranje, život linije manjeg otpora ga je stvorio. Naš kukavičluk. Sa svakim „jeb’ga, takav vakat došao“, postali smo suučesnici u krvoproliću.
Tragedije kao zarez u statistici
Dijete poginulo u Tomislavgradu, na prometnici gdje i dandanas nema ležećih policajaca. Baka, majka i dijete poginuli na istom mjestu na izlazu iz Mostara gdje je poginulo i četvero studenata.
Ni dandanas nije taj dio prometnice propisno ograđen. Troje mladića poginulih sletjevši u rijeku Lašvu. Još uvijek nije propisno osiguran ni taj dio dionice. Je li se itko danas upitao je li ikada nađeno tijelo trećeg mladića?
Ljudi ginu kao neka sasvim normalna stvar. Na stotine milijuna KM koje dajemo za sigurnost na cestama, idu za plaće i administraciju, a sigurnost na prometnicama se rješava postavljanjem radara. Zašto bi se renovirale i propisno osiguravale prometnice, kada se može dodatno zaraditi na njima, a usput i štogod ušićariti, namještanjem tendera za nabavku.
A da sve to prođe, u svakoj značajnijoj pori društva moraju se imati svoji ljudi. Ljudi od stranke, ne od struke. Bitno je šta si po stranci, ne po struci. Umjesto da se usprotivimo, nama je uvijek draže prikloniti se i čekati red, neće li pasti koja mrvica s tog stranačkog stola. Zato nema odgovornosti i zato nam životima cijenu plaćaju najbolji među nama.
Profesionalni perači ruku
Dana 3. srpnja 2012. neovisno stručno povjerenstvo je objavilo izvješće o rezultatima istrage zrakoplovne nezgode koja se dogodila 20.05. iste godine, a u kojoj je živote izgubilo 5 mladih ljudi blizu Banja Luke.
Izvješće je navelo sljedeće kao uzroke nezgode:
„Loše gorivo, tehnička neispravnost aviona, greška pilota, nepoštivanje elementarnih propisa u civilnom zrakoplovstvu, preopterećenost zrakoplova, kao i katastrofalni propusti Direkcije za civilno zrakoplovstvo BiH“.
Direkcija, kao i aeroklub, žalili su se na odluku povjerenstva, Tužiteljstvo je preuzelo slučaj, pa odustalo od njega, pa ga ponovno preuzelo, pa se donijela odluka o formiranju novog povjerenstva… Pet godina pepanja s jedne adrese na drugu, niti dandanas se ne znaju službeni uzroci tragedije.
U prošlu subotu se dogodila po mnogim elementima slična tragedija. Je li se mogla izbjeći? Ne da je mogla, nego morala, no, kasno je sada govoriti. Ono što boli jeste da je jedno sigurno: kakvo god izvješće istrage bude, uzrok tragedije je nemar. Onaj tipično naš: „neće ništa“, „ma nema veze“, „pusti bola, neće ni’ko vidit/znat’“ nemar.
Nije se požar na zrakoplovu ni ugasio, iz BHDCA su dali do znanja kako nije do njih. Dok je, primjerice, Igor Pejić iz Ministarstva prometa vrlo stručno i nepristrano, biranim riječima u cilju neometanja istrage, govorio na FTV-u (emisija „Pošteno“), na BHT-u („Tema dana“ 15.05.) je zamjenik generalnog direktora BHDCA (Direkcija za civilno zrakoplovstvo BiH) Marinko Šimunović govorio kako je uzrok nesreće „ljudski faktor“, implicirajući na odgovornost pilota.
U više navrata je ponovio, čitajući sa unaprijed pripremljenih papira, kako je BHDCA izdala sve valjane potvrde, certificirala zrakoplov koji „nije bilo registriran za javni promet, pa su kontrole bile nešto blaže“, te je iznio vrlo teške optužbe prema samim organizatorima „Dana otvorenih vrata“ u Mostaru govoreći kako „BHDCA nije zaprimila nikakvu najavu za manifestaciju, tako da nisu slali svoje inspektore u nadzor. Da je manifestacija prijavljena, inspektori BHDCA bi bili prisutni“, implicirajući kako se tragedija ne bi dogodila da su inspektori bili prisutni.
Šimunović završava govoreći kako „u BiH ne postoji stručna jedinica za istrage zrakoplovnih nesreća, nego ministarstvo formira ad hoc istražnu jedinicu“. BHDCA postoji od 1997. godine, zar 20 godina nije dovoljan period za formiranje „istražne jedinice“? Znači li to kako će i za mostarski slučaj biti potrebno više od 5 godina da se saznaju službeni razlozi tragedije? Pranja ruku stranački imenovanih po raznim agencijama su evo već krenula.
Jesmo li ljudi?
Vraćam se na početak. Svojim nemarom i linijom manjeg otpora u životu mi smo kreirali ovakvo društvo. Društvo stranački imenovanih direktora, profesionalnih perača ruku, višedesetljetnih sisača proračunske krvi koji ne poznaju pojam moralne odgovornosti. Zar ćemo biti toliki neljudi, bez imalo karaktera i dostojanstva i dopustiti da ove i sve žrtve našega nemara budu uzaludne? Da budu statistika? Da postavimo samo pitanje tko je sljedeći?
Ako nastavimo šutke promatrati kako najbolji od nas životima plaćaju društvo nemara, onda nismo ljudi. Moramo početi postavljati pitanja. Tražiti odgovore. Zahtijevati od stranačkih parazita da rade posao za koji su plaćeni i za koga su imenovani, a ne od koga su imenovani i prozivati ih bez straha od boljševičke čizme. Smrt Ivana, Muhameda, Lane, Armana i Luke ne smije biti uzaludna. Za početak, hajdemo tražiti da se mostarska zračna luka nazove u njihovu spomen. Zračna luka „Pet mostarskih anđela čuvara“, ili kakogod netko inventivniji osmisli. Neka se postavi spomen obilježje ispred zračne luke kao opomena na naš nemar, kao poziv njima u Nebo da nam oproste, jer nije da nismo znali što činimo. I da čuvaju oni nas odozgo, kad već mi nismo mogli njih ovdje dolje.
Dnevnik.ba
