Jedna od najvećih tragedija u Središnjoj Bosni, ona nad nedužnom djecom, i ove godine protječe u ignoriranju “državnih” medija. Jedini grijeh djece je što su bila Hrvati, a jedini razlog ignoriranja je što nacionalnost počinitelja nije poželjna. Ipak, ovo je priča o roditeljima.
Taj dan se u Vitezu nije pucalo. Milko Garić se vratio posla. Naporno je radio na pripremi obrane skučene viteške enklave, u ratu kojem se nazirao novi početak.
Po dolasku, sjeo je ispred kuće. Kćerka Sanja prišla ga je nešto priupitati i onda otrčala natrag na improvizirano igralište, 20 metara od doma Garićevih.
U tom trenutku čula se snažna eksplozija s igrališta. Milko, i ostali roditelji panično su dotrčali na igralište.
Na mjestu gdje se prije koju minutu igralo 15-tak djece, vladao je muk. Mrtva tijela djece razbacana po travi, ostaci vise s drveća…
Granata je pala pored stola za kojim su sjedila djeca. I Milkino troje djece, Sanja, Milan i Ivan. Milan je na mjestu poginuo.
Osim Milana, na licu mjesta poginulo je još četvero djece.
Dječje igralište u sekundi je postalo dječje stratište.
Izbezumljenim roditeljima pritrčali su susjedi. Tragedija kakva se ne pamti. Tragedija kakvu Vitez nije zaslužio. Djeca ponajmanje.
Dok su još kupili tijela djece, iz Mahale, udaljene tek koju desetinu metara, pod kontrolom takozvane Armije BiH, čuli su se povici veselja i odobravanja: „Spremili smo vam salate Ustaše, eto vam Herceg Bosne“.
Dojučerašnji susjedi znali su točno što se dogodilo. Bila je to jedna jedina granata taj dan.
Milko Šarić nije imao vremena oplakivati 11-godišnjeg sina. Kćerka Sanja i sin Ivan bili su teško ranjeni. Odmah su ih odveli u improviziranu bolnicu u Novoj Biloj. S obzirom na težinu ozljeda, ranjenu djecu su odmah poslali za Split.
I takve ranjene ih je na punktu maltretirala tzv. Armija BiH.
Ivan je preživio, kao 70 postotni invalid. Sanja je preminula nakon nekoliko dana. Mir nije našla ni u smrti, jer je greškom pokopana u Požegu, pa je shrvana obitelj godinama pokušavala naći tijelo i prebaciti je u Vitez.
Taj dan je na igralištu bila i Marina Garić, prva rodica Sanje, Milana i Ivana. I ona je teško ranjena. Imala je jedva devet godina:
„Taj dan je bio različit od drugih jer se ranije oglasila sirena za prestanak opasnosti. Izašli smo se igrati na mjesto gdje nije bilo prijetnje snajperom. Taj dan je bio lijep, a nama je već dosadio podrum. Neki su igrali košarke, neki su sjedili za stolom. I samo je u jednom trenutku eksplodiralo. Ne sjećam se mnogo poslije toga…“
Od te granate, „made in Holland“ i poslane od „nevine“ Armije, poginulo je ukupno osmero djece.
Kao ni za ostale zločine nad Hrvatima lašvanske doline, nitko nikad nije odgovara.
Dok smo obilazili mjesto tragedije, improvizirani (kako drugačije) spomenik. I dok su se Mira i Milko Garić prepirali gdje je granata točno pala, prilazi nam Marinko Antičević. Vidio je da se netko zanima za spomenik pa je prišao da vidi tko je.
Marinko je otac dječaka Borisa, koji je također poginuo taj dan. Uključuje se u razgovor.
„Lako je saznati tko je bacio granatu. Zna se lokalitet odakle je došla, nisu oni imali toliko artiljerije… uzmu se topnički dnevnici, zna se tko je bio na smjeni taj dan i eto ga“
Milko dodaje: „Prošle su se godine ovdje vrtjela dvojica iz SIPE. Ko fol oni nešto istražuju. Ništa nije bilo. I neće.“
Rezignirani su roditelji.
Ne samo činjenicom da su njihova djeca pobijena na takav način. Ljuti su jer jedino njihov spomenik nije „službeno“ spomenik. Općina nije izdala dozvolu. U papirima spomenik ne postoji. Zemljište je državno. Sutra ako netko uništi spomenik, neće biti zabilježeno ni kao prekršaj.
A spomenik je tužan.
Djeca poginula 10 lipnja 1993. u Vitezu
Sanja Garić, Milan Garić, Dragan Ramljak, Dražen Čečura, Boris Antičević, Sanja Križanović, Augustina Grebenar, Velimir Grebenar.
Pored betonskog broja osam, i ploče s imenima ubijene djece, tu je i stol za kojim su sjedila stradala djeca. Tu je i koš, zaustavljen u vremenu. Simbol prekinute dječje igre.
Svake godine roditelji djece slušaju o sarajevskoj, tuzlanskoj, srebreničkoj, prijedorskoj i kojoj sve ne djeci. Njihove nema. Kao da svi mediji imaju sjedište u Mahali…
Mira Garić, majka, prisjeća se odnosa medija te 1993. godine. Mjesto stradanja djece je snimljeno kamerom, a za nekoliko dana, na švicarskoj televiziji gledaju snimke sa objašnjenjem da se radi o mjestu gdje su „Hrvati pobili muslimansku djecu“.
To je ta propaganda koja je od Vitežana „načinila“ ubojice, a od ubojica žrtve.
Kasnije je Mira svjedočila u Haagu. Objašnjavala da u Vitezu uopće žive Hrvati, i da su Hrvati stradali. Mirina obitelj posebno je stradala u Buhinim Kućama, još jednom selu gdje je tzv. Armija BiH počinila pokolj nad civilima.
I suprug Milko je u ratu osim djece izgubio i brata.
„U to vrijeme nisi mogao normalno hodati Vitezom. Sa svih strana vrebali su snajperi. Ljude su masovno ubijali snajperima“.
Na žalost i frustraciju, stradanje od snajpera je ekskluzivno pravo Sarajeva.
Garići ne vjeruju u floskulu da pravda pobjeđuje. Na spomen kažnjavanja zločinaca smije se i Marinko Antičević. Pravda je upravo to – smiješna.
Ipak, Garići nisu lažno veseli. Imaju razloga za sreću. Sin Ivan se uspješno oporavio, oženio, i ima četiri prekrasne curice. Petra, Kjara, Gabrijela i mala Barbara. Smijeh ponovo odzvanja kućom Garićevih. Curice već dostižu uzrast pokojnog strica.
Milko i Mira su prihvatili gubitak, ali i dobitak.
Pise: Tvrtko Milović
Dneevnik,ba
