Ta bi izgradnja prema dr. Genjcu bila potpuno nelegalna, protivna međunarodnom pravu, osobito Konvenciji o pravu mora, jer most bi prolazio međunarodnim koridorom BiH prema otvorenom moru.
U očekivanom valu susjedskih provokacija, na graničnim, trgovinskim i drugim pitanjima, u ovo vrijeme kad se očekuje otvaranje nove etape balkanske državno-političke slagalice, javio je ovih dana i dr. Halid Genjac, predsjednik Glavnog odbora vodeće bošnjačke stranke SDA. Poručio je dr. Genjac da BiH neće dopustiti Hrvatskoj izgradnju pelješkog mosta jer nikada na nju nije dala suglasnost.
Mala svinja
Gledam i slušam dr. Genjca kako suvereno tumači Hrvatskoj međunarodno pravo mora i pitam se hoće li ga itko barem podsjetiti na događaje iz Travnika i mudžahedinskog kampa Orašac ujesen 1993. godine. Naravno da nije.
Što se to ujesen 1993. godine dogodilo u Travniku, jednom od središta islamske radikalizacije u BiH, u čijoj su okolici podignuti prvi džihadistički logori za vojnu obuku u Europi? U samom Travniku u to vrijeme nema rata. Travnički Hrvati (i malobrojni Srbi koji su u tome dijelu BiH u sukobu uvijek bili uz Hrvate) uglavnom su napustili grad još u vrijeme proljetnog muslimansko-hrvatskog sukoba. U gradu je ostalo tek nešto gradske, reklo bi se i projugoslavenske elite, koji su se oslanjali na onu uobičajenu – nikome nisu ništa učinili, pa ni njima nitko ništa neće učiniti.
Srušena je prijeratna legalna vlast i Alija Izetbegović je upravljao gradom preko stranke SDA i svojih bliskih suradnika. Među najbližim mu je suradnicima u Travniku bio dr. Halid Genjac, ginekolog u travničkoj bolnici, bliski prijatelj Abdulahima Maktoufa, Iračanina koji se još prije rata nastanio u Travniku. I dr. Genjac i dr. Maktouf bili su u to vrijeme glavna veza za prihvaćanje i daljnji raspored stranih mudžahedina.
Navečer 19. listopada 1993. godine strani mudžahedini upadaju u stanove trojice travničkih Hrvata: profesora Ive Rajkovića, predratnog direktora Ive Fišića i arhitekta Kazimira Pobrića i odvode ih u nepoznato. Policijskog dužnosnika Dragan Popovića kidnapirali su na putu do stana. Do danas nije presudom utvrđeno tko im je dao popis ljudi koje treba oteti, tko im je pokazao gdje su njihovi stanovi. Kao motiv otmice bošnjačka strana nastoji nametnuti – razmjenu za četvoricu mudžahedina koje je uhitio HVO.
Motiv ne djeluje uvjerljivo, jer su logori Armije BiH u Bugojnu, Konjicu, Jablanici, Istočnom Mostaru tada bili puni hrvatskih uglednika koje se moglo ponuditi u razmjenu. A i ono što se događalo u mudžahedinskom logoru u Orašcu nimalo nije podsjećalo na pripremu za razmjenu.
Dopremljeni u logor povezanih očiju, tijela zavezanih u vreće, četvorica otetih Travničana, kojima su pridružili i tada jedva punoljetnog D.A. kojeg su oteli usput na cesti, bili su podvrgnuti batinama i poduci o islamu kao jedinoj pravoj vjeri. Morali su se nazivati novim imenima. Svi su bili svinje: velika svinja, stara svinja, mala svinja… Dragan Popović je bio “srpska svinja”. Baš kao i njegova supruga Ljiljana, i Dragan je potjecao iz tzv. mješovitog, hrvatsko-srpskog braka.
Sljedećeg jutra u logoru je izvršena obredna dekapitacija. Pred stroj za egzekuciju izvedeno je sve četvero otetih Travničana i mali D.A. Odabrali su Dragana Popovića. Uz povike “Tekbir! Allahu Ekber” mudžahedin mu je odrubio glavu, koju su potom ostali Hrvati morali ljubiti. Nakon toga su odvedeni natrag u zgradu, gdje su sljedećih desetak dana uz torturu imali i vjersku nastavu. Lokalni hodža ih je pokušao prevesti na islam. Oslobođeni su zahvaljujući upornosti obitelji i posredovanju europskih promatrača i UN-ovih mirovnjaka.
Heroina cijelog slučaja je Ljiljana Popović, koja je tada alarmirala sve adrese do kojih je mogla doći ne bi li pronašla muža. Uključujući i svojeg susjeda dr. Halida Genjca. Poslije rata je činila sve kako bi pronašla njegovo tijelo, a počinitelje i nalogodavce dovela pred sud. Kad sam prije desetak godina razgovarala s gospođom Ljiljanom, sudovi BiH još uvijek su bili zatvoreni za ovaj slučaj, muževo tijelo nije pronašla, nego je na mjestu gdje je bio prvi put pokopan zakopana konjska glava.
Velika svinja
Njezina istraga je pokazivala ono što je tada već “cijeli Travnik” pričao – da su iza otmice stajali visoki dužnosnici SDA, dr. Halid Genjac i Salih Beba. U međuvremenu su sudovi BiH, kako to oni znaju, zamutili slučaj podižući za isti zločin tri optužnice pred tri različita suda. Iračanin Maktouf osuđen je za pomaganje u otmici civila i nakon odslužene kazne napustio je BiH.
Do dr. Halida Genjca nikad nisu stigli, iako je jedan od otmičara, Egipćanin Abu Džafer, koji je u međuvremenu postao Bošnjak Mirsad Hodžić, pred sudom priznao da su popis za otmice dobili upravo od – dr. Halida Genjca.
Tužiteljstvo je to jednostavno zanemarilo. Politička karijera dr. Genjca ostala je stabilna, njegova politička platforma ista kao i ujesen 1993. godine, osigurati izlaz muslimanske republike – države na more. Danas to nastoji učiniti političkim sredstvima, između ostalog i zaustavljanjem gradnje pelješkog mosta. Pritom je dr. Genjac samo dosljedan. A s hrvatske strane – šutnja.
Zato dr. Genjac može do svojeg cilja poučavajući Hrvatsku međunarodnom pravu. Jer, hrvatska je politika već sama od sebe napravila – veliku svinju.
