Sve nas vodi rijeka življenja kroz mnogolike krajolike našeg vijeka na ovome svijetu. I svi smo mi ponešeni brzacima životnih prilika, propusta, grešaka, ponekad završavali negdje u svojim ponorima, daleko od ostalih. Bar jednom smo u življenju, duboko u sebi, bili onaj sv. Franjo Asiški koji u sebi budi želju za drugačijim tokovima svoje rijeke, te žudnju za čistoćom iste. Gdje smo završili nakon te misli? Koliko puta smo primili za ruku nekoga nepoznatog, možda prljavog i bolesnog? Koliko puta okrenuli glavu od nekog tko zaista nema ništa u životu? A znamo li što je siromaštvo življenja? Vjerojatno je to život koji prođe, eto tako, samo da je prošao, a na njegovom kraju, ostaju ljudi koji ne znaju što su to učinili za svojeg vijeka. Ljudi potroše godine lutajući za diplomom, novcem, poslom, nekim “ispravnim kodeksom” po kojem se mora živjeti. Živjeti onako kako nalažu pravila. Jer tako, eto, treba. Što radimo između pustih pravila? Naravno, prezentiramo se kao vjernici, iako često u sebi zaboravimo svetoga Franju. Okrećemo glavu na mnogo toga, na ljude kojima trebamo, nepravdu i nemoral. Vjera, bilo koja, nalaže moralan život i pravila po kojima bi svi trebali biti ljudi. No, pomažete li zbog nade da će vam se to nekada vratiti ili zbog dobrobiti drugome? Gdje smo zapeli, kad smo zagubili širok pogled i otvoren razum ka ljepšem i kvalitetnijem životu, kakav je na zemaljskoj barijeri provodio on. Kada smo izgubili razumijevanje za druge, za drugačija mišljenja i različita djelovanja. Odavno smo potonuli u dubine nerazmišljanja i prihvaćanja onog što nam nameću i nalažu. Možda zato i ne živimo u normalnom svijetu, nego smo navikli da je loše, ondosno “tako je, kako je”. Na današnji dan, spomenite u sebi život našega Franje, sagledajte segmente po kojima je on u svoje vrijeme živio, a onda se preispitajte, što to nas ljude koči da u današnjici djelujemo na isti, ili bar sličan način. Jer se u smrti rađamo u život vječni!
Natalija Glavaš
