Kada razmišljamo o ženama koje su obilježile povijest shvatimo kako se malo vijesti sačuvalo o našim hrvatskim ženama, a o bosanskim još i manje. Jedna od rijetkih žena iz BiH, kojoj uspomenu nije sačuvala samo povijest, nego i narodna predaja je kraljica srednjovjekovne bosanske države Katarina Kosača – Kotromanić
Često je zovu i posljednjom bosanskom kraljicom, iako je to bila Mara, supruga Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja. Kraljica Katarina je žena koja je ostala bez muža, bez djece, bez domovine… Doživjela je sudbinu svog naroda i svoje obitelji i za spas tog istog naroda krenula je u izbjeglištvo. U srednjem vijeku nije bilo lako biti žena, pogotovu ne na dvoru. Koliko god nam se činilo da su živjele u sjaju i blagostanju, da su cijenjene i uvažavane, žene s kraljevskog dvora rijetko su znale što su to ljubav i sloboda. Stupale su u brak iz političkih, društvenih ili gospodarskih razloga, a za ljubav ih nitko nije ni pitao.
Tako je bilo i s Katarinom. Katarina je bila kćerka Stjepana Kosače i Jelene iz roda Balšića. Po naredbi svog oca, kojeg često opisuju kao častohlepnog i bezobzirnog čovjeka, udaje se za Stjepana Tomaša. Za ondašnje prilike udala se prilično kasno, u 22. godini jer je otac odbijao prosce dok se nije javio dovoljno ugledan za njegove interese – bosanski kralj. Njezin otac bio je nećak čuvenih velikaša Sandalja Hranića i Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Područje kojim je upravljao nazvano je Hercegovina po tituli „herzog“ što na njemačkom znači vojvoda, a tu titulu je počeo koristiti od 1448. godine.
Koje je vjere bila Katarina?
Je li kod oca bila odgojena po nauku crkve bosanske? Ne može se reći. Ona se bez ikakvog prosvjeda ili otpusta sa strane pape vjenčala i za čitavog života bila gorljiva katolkinja.
Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu 26. svibnja 1446. na polju Milodraž (danas župa Brestovsko, općina Kiseljak).
Kad je postala ženom Stjepana Tomaša i bosanskom kraljicom pratila je svog muža na njegovim putovanjima i boravištima: Bobovac, Kraljeva Sutjeska, Jajce… Podizala je crkve među kojima su: Vrile, danas Otinovci kod Kupresa, Crkva presvetog Trojstva, te Crkva sv. Katarine u Jajcu. U braku je dobila dvoje djece Sigismunda i Katarinu, a njen muž je iz veze s Vojačom, koja nije bila plemkinja, imao sina Stjepana Tomaševića.
U jeku najvećih opsanosti od turskih provala, 10. lipnja 1461. godine umire kralj Stjepan Tomaš. Katarinu će njen pastorak, a nakon smrti svog oca kralj Stjepan Tomašević ostaviti na dvoru i poštivati kao kraljicu majku. Godine 1463. Bosna će pasti pod vlast Turaka, kraljica se slučajno zadesila izvan Bosne, po nekima najvjerojatnije kod svog brata Vladislava, a oboje njene djece palo je u tursko ropstvo i s vremenom su privedeni na islam. Sin će postati Ishak-beg Kraloglu – tj. Kraljević, a o Katarini povijesna vrela nisu zabilježena. Gdje je živjela, je li se udala, gdje je i kada umrla, ništa se ne zna. Navodno se njezino turbe sačuvalo u Skopju.
Naša kraljica je u tim nemirnim vremenima došla do Dubrovnika, gdje se nadala pomoći. Međutim Dubrovčanima, kao vještim diplomatima, nije odgovaralo da kraljica propalog kraljevstva boravi kod njih. Stoga odlazi u Rim, postaje članica III. reda sv. Franje. Petnaest godina provedenih u Rimu bilo je ispunjeno žalošću za djecom. Bile su to i godine tuge zbog stradanja njenog naroda i godine čežnje za domovinom. Jedino svjetlo u toj tami pružala joj je vjera, svijest kako je Bog s njom. Uz pobožnost trudila se pomagati bolesnima pa je postala članica Društva blažene djevice Marije koje se brinulo za bolnicu sv. Alberta u Rimu. Inače, imala je tri dvorske gospođe i trojicu dvorjanika. Bio je to mali dvor emigranata.
Pred smrt napisala je oporuku u kojoj kao predstavnica bosanskog kraljevstva imenuju papu Siksta IV. i njegove nasljednike vladarima Bosne uz napomenu da vlast predaju njenom sinu ili kćeri, ako se povrate na krščanstvo.
Umrla je pet dana nakon oporuke, 25. listopada 1478. godine. Po vlastitoj želji pokopana je u franjevačkoj crkvi Blažene djevice Marije Ara Coeli. Na njenom grobu prikazan je stasiti lik s kraljevskom krunom s grbovima bosanske države i obitelji Kosača, a pri dnu je natpis pisan bosančicom. Kad je pisala oporuku mislila je na sve pa je ostavila određenu svotu i za pokop i za nadgrobnu ploču, a nije zaboravila ni svoje vjerne pratitelje. S vremenom, odnosno nakon 112. godina odlučili su pregraditi svetište u kojem se nalazio njezin grob, postavili su nadgrobnu ploču uz stup do svetišta i natpis preveli na latinski.
Zahvaljujući franjevcima, bosanski katolici štuju je kao ženu sveta života. Svake godine na dan 25. listopada obilježava se dan blažene Katarine Kosače – Kotromanić. Kao pobožna kršćanka, umna žena i dobra vezilja izrađivala je crkveno ruho koje se i dandanas čuva u samostanu u Kraljevoj Sutjeski.
Njoj u čast i danas žene u tom kraju na svojoj narodnoj nošnji imaju crne rupce „katarinke“, ruše se za svojom kraljicom, kaže predaja. Lik kraljice Katarine ocrtava nam i sudbinu Bosne na njenom putovanju kroz povijest. I tada su se, kao i danas, gubili muževi, djeca i domovina. U svijesti našeg naroda ostaje nada u bolju budućnost i prisjećanje kako je narod bez svoje povijesti kao putnik bez putne isprave. Izvor: Župa Svetog Ilije Zenica.
Dnevnik.ba
