ZAGREB – Sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske Mato Arlović komentirao je na N1 skoru presudu bh. Hrvatima u Haagu.
Komentirajući presudu Ratku Mladiću, rekao je kako za Republiku Hrvatsku ovakva presuda nije i ne može biti satisfakcija.
– Nisu procesuirana i osuđena zlodjela na području Hrvatske. Tužiteljstvo nije uzelo u obzir dokumente koji su im dostavljeni i u Hrvatskoj ne može biti prevelikog zadovoljstva, a što se tiče kazne, dobio je najveću moguću kaznu i to je donekle satisfakcija žrtvama i njihovim bližnjima, rekao je Arlović u Točki na tjedan.
Na upit bi li potvrda udruženog zločinačkog poduhvata u drugostupanjskoj presudi bh. šestorci bila pečat na tezu da je Hrvatska bila agresor u BiH, Arlović kaže kako pitanje te presude ima više mogućih učinaka.
– Neki od naših pravnika smatraju da se ne može odnositi na Hrvatsku jer se ne sudi Hrvatskoj. Mislim da to nije točna teza. Ne sudi se Hrvatskoj, ali se u optužnim prijedlozima iznose dokazi o tome što se i kako su se države preko svojih legitimnih tijela ponašale u tom odnosu prema BiH i sukobe u njoj. Ako bi opstala prvostupanjska presuda i obrazloženje u kojemu piše da je Republika Hrvatska putem svog vodstva, konkretno Tuđmana, Šuška i Bobetka, zajedno s predstavnicima Herceg-Bosne, bila agresor, onda bi imali presuđenu stvar u čijem obrazloženju se to nalazi kao činjenica i tko god bi htio tužiti Hrvatsku, on bi to mogao učiniti i to obrazloženje koristiti kao dokaz da je Republika Hrvatska bila agresor s ciljem podjele teritorija i stvaranja velike Hrvatske ili stvaranja nove državne jedinice na teritoriju BiH koja bi bila u vezi s Hrvatskom, istaknuo je Arlović.
Prvostupanjska presuda bh. šestorci motivirala je Matu Arlovića da napiše knjigu o Herceg-Bosni u kojoj negira udruženi zločinački poduhvat na čelu s hrvatskim državnim i vojnim vrhom, na upit je li ta knjiga pokušaj rušenja prvostupanjske presude, on ističe kako je to njegov pokušaj traženja istine.
– Knjigu sam pisao s ustavno-pravnog aspekta i nisam ulazio u interpretacije činjenica i političke odnose. Htio sam čitatelju predočiti odnose koji su vladali s ustavno-pravnog pogleda na to pitanje. Jednostanvno mi je bilo čudno da se zauzimaju stajališta na temelju rekla-kazala. Istovremeno, u medijima ne možete naići na dokumente o tome ili odluke koje se mogu pročitati, a koje podržavaju to, kaže Arlović.
Na upit negira li razgovor o podjeli Bosne u Karađorđevu, kaže kako ne negira. Ali, pojašnjava da, ako su takvi razgovori i bili, iza njih nije ostao dokument koji bi posvjedočio da je Hrvatska vodila politiku podjele Bosne i stvaranja velike Hrvatske, u granicama Banovine Hrvatske.
– Drugo, ako bi Tuđman i želio to činiti, nije to uputio prema jedinom nadležnom da donese takvu odluku. A samo je Sabor nadležan donositi odluke o promjeni granice. Treće, Sabor od 90. naovamo nije imao ni jedninstvenu dvotrećinsku većinu da bi mogao donijeti takvu odluku. Naša oporba u to vrijme ne bi prihvatila takvu odluku. Četvrto, da bi se to predložilo Saboru, dogodilo bi se nešto nevjerojatno: a to je da konstitutivne akte Hrvatska mora mijenjati da bi mogla donijeti takvu odluku. Sabor je donoseći odluku o suverenstosti jasno se odredio da sve republlike mogu biti samostalne i suverene. Hrvatska se jasno odredila da želi samo teritorij koji joj pripada i ništa drugo. Bez političke podrške Hrvatske, HDZ-a i Tuđmana, Bosne i Hercegovine ne bi bilo, istaknuo je Arlović za N1.
