Kroničar kraljevskog grada u srcu Bosne

Objavio/la Josip Križanović dana siječnja 11, 2018

Nakon Viteških mušketira i jedne malo dulje pauze ponovno smo pronašli inspiraciju u gradu u kojem je uistinu teško odabrati samo jednu temu o kojoj bi se pisalo. Jajce je srce Bosne, njena povijest u malom i, doista, teško je pojmiti važnost ovoga grada u kontekstu svih događanja koja su se odvijala ne samo na području Bosne i Hercegovine nego i puno šire, na području gotovo čitave regije.

Tko nije posjetio Jajce, obišao stoljetnu tvrđavu koja odiše velebnošću i duhom prošlih vremena, vidio jezero, upijao moć vodopada, istražio muzeje i niz drugih nevjerojatnih spomenika kulture teško da može upoznati ove turbulentne krajeve na kojima su se odigrale kako lijepe i značajne tako i strašne stvari. Dakako, jedna činjenica ne smije se zanemariti; i spomenike, i tvrđave, i vjerske objekte, i dobre, i loše stvari uvijek je ljudska ruka stvarala i tako ostavljala generacijama poslije u naslijeđe, a na tim generacijama je bilo da sačuvaju ono što je dobro, a ne ponove ono loše.

Ovaj grad je kroz epohe stekao mnoge nazive. Onaj najuvriježeniji je do dana današnjega ostao kraljevski grad, grad u kojemu su stolovali bosanski kraljevi, a u kojemu je stolovao i život okončao bosanski kralj Stjepan Tomašević.

Naravno, vrlo često se susreće i naziv Plivski grad. Doista, upravo je vodopad na Plivi prirodni fenomen te pored kraljevske tvrđave i zaštitni znak Jajca.

Mnogi će za Jajce reći da je to jedan opčinjavajući muzej pod vedrim nebom– grad muzej, što je uistinu prikladan naziv s obzirom na broj kulturnih spomenika u samom gradu i okolici ( 29 nacionalnih spomenika), kao i na činjenicu da je kompletan grad bio kandidat za proglašenje svjetske baštine UNESCO-a, ali nažalost još uvijek to nije.

No, isto tako, Jajce je i grad AVNOJ-a, grad u kojem je nastajala bivša SFR Jugoslavija što definitivno mnogo pridonosi u shvaćanju povijesne vrijednosti ovoga grada.

Jajce je jednako poznato i po svetištu svetog Ivana Krstitelja, u narodu poznatijeg kao sv.Ivo, u Podmilačju. Moćna predaja o iscjeliteljskim moćima sv. Ive Podmilačkoga pribavila je, još krajem prošloga stoljeća, ovomu svetištu i epitet bosanskoga Lourdesa. Samo u razdoblju od 1959. do 1973. zabilježena su 42 slučaja ozdravljenja. Ipak, mnoga izlječenja nisu zabilježena iako se o njima u narodu govori.

Na kraju, posebnu milinu izaziva naziv koji se Jajcu pridodao u periodu iza 1945.godine, a prof. Dubravko Lovrenović ga u Fotomonografiji Jajca iz 2007. spominje, a to je kontinentalni Dubrovnik. Naravno, paralela ide sa gradom koji je također grad muzej, nažalost ne i s brojem turista koji pohode zbog toga Dubrovnik, mada kažu da broj posjetitelja raste jako brzo iz godine u godinu, ali opet na kome je krivica što ovakav jedan grad nije pretvoren u svjetsko turističko odredište.

Uvesti temu je uvijek najzahtjevniji zadatak, a kada pišete o Jajcu, jer toliko je toga za vidjeti i pročitati o ovom predivnom srednjobosanskom gradu koji se nalazi u srcu Bosne, to je još zahtjevnije.

Kada se želi zabilježiti povijest grada onda uvijek postoje i osobe koje su na poseban način vezane uz grad, koje životni vijek nesebično posvete promatranju, zapisivanju, na koncu i očuvanju uspomena na svakodnevnicu mjesta te na taj način ostave vrijednu kroniku budućim naraštajima. Takva osoba, koja je više od polovice svoga života posvetila istraživanju, sakupljanju i očuvanju prebogate povijesti svoga grada, je i Tvrtko Zrile- hodajuća enciklopedija: možda ga možemo nazvati i jajačka Wikipedia.

O Tvrtku Zriletu već su pisali mnogi mediji, ali ruku na srce, teško je zamisliti blog o središnjoj Bosni, a ne napisati priču o ovome kroničaru kraljevskog grada u srcu Bosne. Budući da dosada nisam imao čast gospodina osobno poznavati, netko je morao biti joker zovi- posrednik. Tu su uskočili Miro i Jozo i ovim putem im zahvaljujem.

Ugodna kava u hotelu Turist u Jajcu počela je ranim jutrom. Dočekao me je Miro, a Tvrtko nam se ubrzo pridružio. Pristupio mi je riječima: Sve se vrtka oko Tvrtka!, a u Jajcu to je zaista tako.

Tvrtko, rođeni Jajčanin; rođen je 1943.godine, višu pedagošku školu-  smjer kemija-OTO-fizika, završio je u Beogradu. Jedno kratko vrijeme stjecao je iskustvo kao nastavnik, međutim, svoj poziv je pronašao u drugoj branši- turizmu i kulturi. Još kao srednjoškolac počeo je uranjati u ponekada nedokučivi svijet povijesti. Proučavanjem povijesti Jajca uspio je prikupiti mnogo etnografskih predmeta, knjiga, dokumenata, članaka, razglednica, fotografija, numizmatičkih izložaka koji se nalaze u njegovom posjedu. No i velik dio prikupljenih predmeta, čak 1000 njih, se nalazi u Etnografskom muzeju grada Jajca.

Bio je dopisnik Večernjeg lista oko 15 godina, povremeno je pisao za tabloid AS i Oslobođenje, dok posljednjih godina piše za Župni Vjesnik i Glas Jajca. U mnoštvu izložbi fotografija, koje je postavljao od Mostara, Sarajeva, Palsboda, Zagreba; izdvaja onu Jajce u doba Nikole Šopa koja je trajno izložena u kući velikog pjesnika te izložbu pod nazivom Kulturno-povijesno naslijeđe Jajca. Povodom kandidature Jajca a listu UNESCO-a postavio je i izložbu fotografija Jajca u Parizu 2007.godine. Doprinio je i izradi mnogih monografija Jajca, bilo tekstom bilo fotografijom, a i sam je autor monografije Jajca, mnogih razglednica (snimio je i izdao prve razglednice Jajca i Dobretića poslije rata u razdoblju od 1992.-1995.), turističkih vodiča i karata grada te održao predavanja na teme turističkih mogućnosti i potencijala grada Jajca.

Zapravo, teško je bilo izdvojiti sve ono što mi je Tvrtko ispričao. Tu je materijala za desetke teksova, no, dvije stvari su posebno zaokupile moju pažnju: Njegov prvi aparat-jer Tvrtko fotografira duže od 50 godina i u tom periodu je napravio preko 100 000 fotografija. Razlog je što danas u vrijeme digitalne tehnologije to je relativno brz i jeftin proces, međutim, kao što znamo Tvrtko je još kao gimnazijalac krenuo fotografirati kada su uvjeti bili zahtjevniji nego danas. Prve detalje je zamrzavao sa SMENOM, cijenom pristupačnim fotoaparatom ruske proizvodnje u razdoblju od 1953.-1991. godine, što je vjerojatno teško zamislivo današnjoj generaciji zaljubljenika u fotografiju, a ta ista SMENA se i dan danas nalazi u Tvrtkovom vlasništvu. Nametnulo se pitanje: Što je potrebno za dobru fotografiju? A odgovor je bio sljedeći:

Fotografiranje je, prije svega, strast,a u ovom vremenu i svakodnevna potreba. Za kvalitetno fotografiranje, pored dobre opreme, potrebno je zanatsko (tehničko) umijeće i određena umjetnička sklonost. Potrebna je i fizička kondicija jer treba doći na vrlo nepristupačna (opasna) mjesta. Laičko  je mišljenje da je najbolje fotografirati kad je sunčan dan, međutim, ako hoćete napraviti dobru fotografijiu to se radi ujutro, poslije podne, kad je kiša, snijeg, magla.

 

A drugo, jedan od motiva njegovih fotografija i legenda koja se veže uz isti,  su plivske vodenice ili plivski mlinčići kako ih od milja vole zvati.

Nedaleko od grada Jajca, između Velikog i Malog Plivskog jezera, na sedrenoj barijeri izgrađene su plivske vodenice ili popularni mlinčići.  Vodenice – sojenice pokrivene šindrom izgrađene od hrastova drveta prije više stotina godina su pravljene bez tavana, prozora i dimnjaka. Tu su stoljećima ljudi iz okolnih sela na konjima donosili pune vreće žita i pšenice koje su mljeli u vodenicama koje se spominju i za vrijeme osmanskog i austro-ugarskog carstva. Ranije ih je bilo nekoliko desetina, a danas ih je ostalo oko 20.  Bile su u vlasništu obitelji te se u njima prerađivalo po 100 kg kukuruza. Zanimljivo je da ova usluga nije plaćana novcem nego se uzimala 1/10 dobivenog brašna koju su zvali ušur.

Tvrtko je ispričao i jako zanimljivu legendu vezanu uz vodenice, koja je nadahnula i velikog Nikolu Šopa u njegovom stvaralaštvu- još jednog velikana ovoga grada.

Legenda govori o vilama jezerkinjama i kaže da su u bistroj vodi Plive obitavale vile jezerkinje: prekrasne i razdragane su bile. Spazio ih tada jedan mlinar, zaljubio se u jednu od njih i jednoga dana skočio u bistru Plivu kako bi se pridružio vili koja ga je opčinila. Tog mlinara ne pronađoše nikada, ali nit su mu pravili sprovoda nit su mu pravili osmrtnice, znali su da je on negdje sa svojom vilom i da će zauvijek biti sretan dok god teče Pliva čista i bistra. Lijepo je prenositi ovakvu legendu s koljena na koljeno, koja kao da je izašla iz pera H.C.Andersena.

Uistinu, pogled na mlinčiće, kao i na svaki djelić ovoga nevjerojatnog grada ostavit će svakog bez daha, pogotovo one koji bolje upoznaju i svu bogatu povijest mjesta. Tako je i sa glavnim junakom naše priče, Tvrtkom. Njegovo bogato životno iskustvo, ogromno znanje i doprinos nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Svoj životni vijek provodi slikajući i pišući o rodnome gradu, s ljubavlju i žarom dokumentirao je mnoge događaje, krajolike, spomenike, ljude. Vidjevši svu strast Tvrtkovu prema povijesti želio sam saznati nešto više o stećcima koje je istraživao sa suprugom Šeherzadom. Stoga je Tvrtko rado mi udovoljio davši izdašan odgovor:

Stećci su srednjovjekovni kameni nadgrobni spomenici naših predaka, godinama neistraživani i  obavijeni velom tajni. Godine 1988. na području Općine Jajce registrirano je 9 nekropola sa 146  stećaka. Zahvaljujući pokojnom prof.dr. Dubravku Lovrenoviću godine 2013. pokrenut je Pilot projekt evidentiranja stećaka za područje Jajca, Zenice i Ključa. Rezultati su pokazali da na području općina Zenica i Ključ ima znatno manje stećaka nego što ih je evidentirano, dok je na području Općine Jajce evidentirano 36 nekropola sa oko 500 stećaka, što je znatno veći broj nego 1988. godine. Najpoznatiji stećak u Jajcu je grob posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, koji se nalazi na padinama Huma, nekoliko stotina metara od čuvenog vodopada u Jajcu.

Ja sam u tom projektu imao zadatak  da evidentiram sve nekropole na području Jajca .Zajedno sa suprugom Šeherzadom, koja mi je pomogla u evidentiranju podataka, obišao sam 61 naseljeno mjesto, raspoređeno u 27 mjesnih zajednica Općine Jajce.

Nakon toga, arheolog mr.Edin Bujak sa studentima obišao je identificirane nekropole i stećke i srtučno ih obradio.

Mještani smatraju da stećci imaju ljekovita svojstva i za ljude i za životinje. Ukorijenjeno je mišljenje da stećke ne treba dirati jer svakog tko oskrnavi stećak čeka neko zlo: prijete mu vremenske nepogode, neće mu roditi ljetina, neće mu se raznmožavati stoka, neće imati muškog potomka, umrijet će mu netko od obitelji i sl.

 

Čovjek je to i osoba koja zaslužuje da se  malo više priča i piše o njegovom neiscrpnom i vrijednom radu koji će ostaviti budućim generacijama.

Kada se osvrnem na samu ideju bloga, upravo je Tvrtko Zrile osoba koja daje pečat samom konceptu bloga; jer toliko pozitivnih i dobrih stvari je uradio i uradit će za svoj grad, a tako malo toga se zna o njemu. Do neke nove priče, pokušajmo učinit samo dio onoga što Tvrtko svakodnevno čini za svoj grad.

Naposljetku,  kažu da slika govori više od tisuću riječi; zbilja, ponekada je iznimno teško u moru riječi iznaći onu pravu kako bismo opisali doživljaj ljepote viđenoga. Zato su ljudi pronašli drugi način- hvatanje trenutka, detalja. Jedan trenutak uhvaćen na kameri priča cijelu jednu priču, svakome suptilnom promatraču pojedinačno. Zašto je tomu tako? Zato što dubina plivske vode u nekome budi melankoliju, u drugome pobuđuje poriv za mističnim, u nekome vodenice bude smiraj, u drugome pak želju da otputuje u povijest. Kako god, taj užitak mnogim naraštajima i ljubiteljima dobre fotografije, a posebno svima koji kraljevski grad nose u srcu, pruža Tvrtko Zrile, član Eko Plive, Skupštine Turističke zajednice KSB, Jajačkog akademskog kluba i niza drugih udruga, koji je aktivan turistički vodič,  velikan Jajca u modernom vremenu. Vjerujem kako je jedan od njegovih ponajvećih uspjeha i hvalevrijedan čin prikupljanje raznih predmeta ogromne povijesne važnosti te davanje istih Etnografskom muzeju. Trenutno završava Kroniku Jajca u kojoj će biti ni više ni manje nego zavidnih 3 000 podataka o tome gradu, a želja mu je nabavka novog fotoaparata u čiju je svrhu teška srca stavio oglas za prodaju starih i novih knjiga s tematikom Jajca.