HRVATI BOSNE I HERCEGOVINE IZMEĐU „ČEKIĆA I NAKOVNJA“
Kao i mnogo puta u dosadašnjoj povijesti ovih prostora, koplja se lome na pitanju Bosne i Hercegovine. Uzroci nestabilnosti ove zemlje ne leže samo u miješanju tutora sa strane koji umjesto da stanje smiruju uglavnom dolijevaju ulje na vatru, već, nažalost i u očitoj nemogućnosti da političke elite unutar nje postignu bilo kakav dogovor koji bi bio zadovoljavajući za sve tri strane (Srbe, Bošnjake, Hrvate).
Kako to obično na Balkanu biva, u najtežoj i najnezahvalnijoj poziciji je najmalobrojniji narod (u ovom slučaju Hrvati), jer brojnost svakog pojedinog naroda – htjeli mi to priznati ili ne – još uvijek je mjera prava i položaja uopće. Po onoj narodnoj: „Tko je jači, taj tlači“. Dakako da to nema nikakve veze sa stvarnim univerzalnim načelima, prema kojima bi svaki od konstitutivnih naroda morao imati punu suverenost na cijelom području BiH, ali je tako.
Srbi se vezuju za Ruse, muslimani za Turke i islamske zemlje, Hrvatima ostaje jedino Hrvatska. Sramno haško sudište pokazalo je kakav je stav Zapada prema njima.
Bez previše mudrovanja, svatko tko se malo dublje upusti u analizu ustavnog uređenja BiH (nametnuto u Daytonu 1995.), prije ili poslije mora izvući jedini mogući i logičan zaključak: Bosna i Hercegovina je „skrojena“ s namjerom da ne bude funkcionalna država, odnosno, tako da nikad ne profunkcionira.
Tri naroda, dva entiteta, „jedinstvena“ država – IMA LI TOGA IGDJE? Zna li tko za sličan primjer bilo gdje u svijetu?
Nadalje, BiH je ustavno i zakonski utemeljena na etničkom načelu, odnosno, na konceptu vladavine triju konstitutivnih naroda, koji bi putem vrlo komplicirane procedure trebali birati, biti birani i putem svojih legitimnih predstavnika upravljati zemljom. I kako se onda u tako „skrojenom“ okviru može zagovarati bilo kakva „građanska opcija“ uz očuvanje postojećeg stanja?
To je ravno patentiranju drvenog željeza i jednako toliko moguće.
Svi smo svjedoci i znamo kako ova zemlja funkcionira od 1995. do danas i vidimo da su u pravu oni koji ustroj današnje BiH uspoređuju s „luđačkom košuljom“. Budući da ništa nije slučajno i ma koliko mi bježali od teorija urote, moramo sami sebi priznati da su vodeće zapadne sile (SAD, Velika Britanija, Francuska) to učinile itekako namjerno i u skladu sa svojim dugoročnim interesima. Njima nije trebala funkcionalna BiH, niti im je stalo do mira na ovim prostorima. Da su htjeli mir, zaustavili bi srpskog agresora na samome početku i ne bi dopustili krvarenje Hrvatske, BiH i Kosova čitavo jedno desetljeće.
Da su pak imali dobru volju stvari dovesti u red poslije rata, najprije bi poštivali univerzalna načela pravde i pravednosti u koja se na sva usta kunu. A nisu ih ni poštivali ni primijenili!
Umjesto toga, tzv. međunarodna zajednica stvorila je „Apsurdistan“ i narode u BiH (prije svega Hrvate i Bošnjake) dovela u poziciju da se u jednoj nemogućoj situaciji glože oko onoga što je odavno moralo i moglo biti riješeno.
Mislim da je potpuno bjelodano zašto je BiH danas neodrživa. Korijeni, naravno, leže u ratu koji je vođen (1992-95.), ali u još većoj mjeri u svemu što se od strane „velikih“ nije činilo ili se poduzimalo na pogrešan način i protivno interesima naroda koji tamo žive. Ono što oni nisu dovršili, nastavlja muslimanska politička vrhuška na čelu s Bakirom Izetbegovićem koji je u Erdoganu i radikalnim islamskim krugovima pronašao uporište za pretvaranje Federacije u islamsku tvorevinu, pa i po cijenu rata.
Pa da kratko analiziramo neke od važnih momenata zbog kojih je BiH pretvorena u „Apsurdistan“:
Međunarodna zajednica je nagradila agresora, odnosno srpsku stranu, koja je dobila gotovo polovicu (49%) teritorija BiH, nakon što je na njemu izvršila genocid i etničko čišćenje i time je nepovratno narušen princip jednakopravnosti, pa Bošnjaci i Hrvati s pravom mogu postaviti pitanje: GDJE JE NAŠ NACIONALNI TERITORIJ? Nakon Daytona, neukusno je i tragikomično uopće govoriti o krivnji dr Franje Tuđmana i Republike Hrvatske vezano za podjelu ove države.
Budući da spomenute „velike sile“ imaju faktičku moć u zapadnoj hemisferi, pa stoga i odlučujući utjecaj na UN, EU i cijelu Europu i njezine mehanizme, one su znale i morale znati da bez kantonalnog (ili kakvog sličnog) unutarnjeg teritorijalnog uređenja u kojemu će svaki od tri naroda imati svoju vlast i visoki stupanj autonomije u odlučivanju o svojim vitalnim interesima na prostorima na kojima čini natpolovičnu ili relativnu većinu nikakva stabilna cjelovita država nije moguća. I takvo su rješenje morale nametnuti.
Stvoriti državu koja je podijeljena tako da je jedan od tri naroda dobio svoj etnički entitet koji čak i u nazivu ima odrednicu suverenosti („Republika“) i uz to prefiks nacije kojoj pripada („Srpska“), a druga dva naroda „strpati“ u lonac nazvan „Federacija BiH“ i sada od nje pokušavati napraviti „građansku“ državu s muslimanskom supremacijom, vrhunski je cinizam i kršenje svih elementarnih normi pravde, pravednosti, pa i važećeg Ustava BiH.
Zar nije ravno apsurdu i danas, poslije svega, optuživati Republiku Hrvatsku i predsjednika dr Franju Tuđmana za „podjelu“ BiH a ne uzeti u obzir notorne činjenice:
da je Hrvatska od početka velikosrpske agresije sve činila za obranu ove zemlje i prva je priznala u cjelovitim granicama;
da su je Hrvati iz BiH branili svojim životima;
da se hrvatski narod u BiH (po naputku političkog vodstva Republike Hrvatske) na referendumu izjasnio za cjelovitu i samostalnu državu (bez čega BiH ne bi bilo, jer su Srbi bojkotirali referendum o samostalnosti);
da su Hrvati iz BiH JEDINI prihvatili sve mirovne sporazume međunarodne zajednice o unutarnjem ustrojstvu itd., itd?
Hrvatska i dr Franjo Tuđman „dijelili“ su BiH (crtajući tobože granice podjele na salvetama) a stvarno ju je podijelila upravo međunarodna zajednica! Treba biti zlonamjeran ili poprilično neobaviješten ili glup pa prihvatiti teze o „krivnji“ koje se u tom smislu izriču na račun Hrvata i Republike Hrvatske.
Hrvati u BiH, spravom se osjećaju građanima trećeg reda, jer su najprije zadovoljeni interesi Srba (kojima su priznati rezultati agresije, genocida i etničkog čišćenja), a sad se na račun Hrvata islamizira Federacija u kojoj se uz pomoć islamskih zemalja i Turske nastoji stvoriti prva etnički čista muslimanska država u Europi.
Otrovne strelice što ih Bakir Izetbegović i njegova radikalna islamistička vrhuška iz Sarajeva upućuju na račun Hrvata iz BiH (optužujući ih za „separatizam“ i svaljujući krivnju za „agresiju“ na Republiku Hrvatsku, proglašavajući hrvatski narod „nepostojećim“, lupetajući o tomu kako je Alija BiH „ostavio Erdoganu u amanet“, nazivajući Hrvate „ustašama“, „nacistima“, „fašistima“, blebećući o „zločinačkoj tvorevini Herceg Bosni“ i „udruženom zločinačkom poduhvatu“ i sl.), imaju za cilj upravo SVOĐENJE HRVATA U FEDERACIJI NA NACIONALNU MANJINU i u konačnici stvaranje uvjeta za njihov nestanak u budućnosti.
Jedan u nizu apsurda jesu i optužbe kako se „Hrvatska miješa u unutarnje stvari BiH“ koje se javljaju čim neki naš političar (pogotovu predsjednica države, predsjednik vlade ili tko od ministara) zine i izgovori kako se odnosi u BiH moraju urediti tako da sva tri naroda budu konstitutivna, suverena i ravnopravna na cijelom teritoriju BiH. Da je Bakiru i društvu doista stalo do cjelovite BiH, oni bi se također (ne samo verbalno, nego i djelima) zalagali za isto načelo, a ne bi prosipali žuč o klevetali nakon svakog izricanja ovog logičkog i ispravnog stava koji je uostalom sadržan i Ustavu BiH.
Genocidna tvorevina „Republika Srpska“ svako malo najavljuje odcjepljenje od BiH i služi se metodom ucjene uz pomoć Srbije. Pa tako, bivši predsjednik Srbije (četnički vojvoda i bivši Šešeljev pulen i potrčko) Tomislav Nikolić u svojstvu čelnika ove zemlje, prigodom posjeta „Republici Srpskoj“ u vrijeme obilježavanja „Dana državnosti“ srpskog entiteta (9. siječnja 2017. u Banja Luci), na riječi Milorada Dodika: „Sanjamo o ujedinjenju sa Srbijom“, osvrćući se na ove njegove „najintimnije i najskrivenije želje i ideje“ odgovara: „O njima brat Mile govori otvoreno”, a ja razmišljam da možda može i kao zmija uz drvo čovek da se popne. Drago mi je što sam sve vreme dolazio u RS. Drago mi je što sam svedok i ako bude trebao svedok na Međunarodnom sudu uzdaj se u moje svedočenje koliko god budem star.“ (Vidi: http://pescanik.net/kao-zmija-uz-drvo/; istaknuo: Z.P.)
Je li ovo miješanje u unutarnje stvari BiH? Može li itko navesti barem jednu jedinu sličnu ikad izrečenu izjavu nekog od hrvatskih političara iz državnog vrha u bilo kojem razdoblju i bilo kojim povodom? I kad su Hrvati iz BiH i kojom gestom izrazili težnju ka odcjepljenju?
Herceg Bosna je bila legitimna i privremena administrativno-teritorijalna jedinica ustrojena u ratnim uvjetima nepostojanja bilo kakve središnje vlasti u BiH (što je svojom pravnom ekspertizom u knjizi Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre) ustroj Bosne i Hercegovine, Zagreb, 2017. nepobitno dokazao sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske dr sc Mato Arlović) koja je u uvjetima agresije omogućila obranu i opstojnost hrvatskoga naroda. Uostalom, ako su Herceg Bosna i HVO bili „zločinački projekti“, kako to da su ušli u Federaciju BiH kao legalne i legitimne sastavnice političkog-teritorijalnog i vojnog ustroja?
Kad je u pitanju hrvatsko-muslimanski sukob u BiH, na ovom mjestu bi bilo važno navesti samo neke osnovne podatke, budući da detaljnija razrada zahtijeva mnogo širi prostor i elaboraciju.
U tom sukobu, 97% ratnih operacija vodilo se na prostorima s hrvatskom većinom (koji su po Vance-Owenovom planu iz siječnja 1993. pripadali hrvatskim provincijama), odnosno, samo 3% teritorija s muslimanskom većinom bilo je zahvaćeno ratom.
Broj žrtava na muslimanskoj strani nepoznat je (jer ga oni ne žele objelodaniti, dijelom i zbog „šehida“ – mudžahedina, jer bi time otkrili kako su se u osvajanju hrvatskih enklava borili i islamisti iz Sirije, Irana, Saudijske Arabije i drugih islamskih zemalja). Hrvata je pobijeno 1.606, od čega 518 vojnika HVO-a i čak 1.088 civila (!). Hrvata je s njihovih područja protjerano preko 150.000, muslimana 3 puta manje (dakle, oko 50.000).
I tko je onda koga etnički čistio, tko je imao „UZP“ i tko je razbijao BiH?
I još nešto: Prije nego Bakir Izetbegović ponovno bude označio Hrvate kao „naciste“, „fašiste“, „ustaše“ i „sljedbenike NDH“, nek najprije odgovori Miloradu Dodiku na optužbe da mu je rahmetli babo Alija Izetbegović bio pripadnik zloglasne „Handžar SS divizije“ u vrijeme Drugoga svjetskog rata, nek prebroji koliko je među najbližim suradnicima poglavnika NDH dr Ante Pavelića bilo njihovih (muslimanskih) intelektualaca i vjerskih autoriteta i objavi podatak koliko je tisuća muslimana kao „hrvatsko cvijeće“ ratovalo za NDH (i počinilo zločine koji su pripisani Hrvatima).
Kad te analize napravi, nek se onda javi. To bi mu bilo mnogo bolje i produktivnije nego potpaljivati svoje islamske radikale u cilju nastavka etničkog čišćenja Federacije i njezina pretvaranja u islamsku-šerijatsku džamahiriju ili kalifat.
Svoje otvorene namjere islamizacije BiH i okupacije hrvatskih domicilnih područja, muslimani su jasno iskazali i u rujnu 1993. godine na „Prvom bošnjačkom saboru“ (gdje je i donesena odluka o tomu da dotadašnji „Muslimani“ postanu „Bošnjaci“). Na spomenutom skupu, njihovi politički, vjerski, intelektualni i vojni autoriteti najavili su prodor na more (preko Gruda i Neuma!) i borbu za prvu muslimansku državu na europskom kontinentu. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=Fox-AiKtGyA). Ovaj skup i njegove ekstremne stavove koji vode razbijanju BiH i njezinoj islamizaciji na štetu drugih naroda, javno je osudio čak i akademik Muhamed Filipović, jedan od vodećih intelektualaca iz redova bošnjačko-muslimanskog naroda.
Poslije svega optuživati Hrvate za separatizam i kriviti ih što u nemogućnosti postizanja ustavom zajamčene ravnopravnosti za sebe traže vlastiti entitet, ne samo da je drsko, nego degutantno. U istoj mjeri kao i pod krinkom „građanske“ države vezivati se za Tursku i islamske radikalne krugove kako bi se ostvarila bolesna vizija panislamizma i Federacija etnički očistila od Hrvata. To je prvorazredna ali prozirna perfidija koja neće ostati bez odgovora druga dva naroda.
Razumni Bošnjaci znaju i vide kako je Izetbegovićeva politika pogubna ponajprije za BiH i njih same, samo čini se još uvijek nemaju dovoljno snage kako bi se toj destrukciji oduprli.
Bosne i Hercegovine će biti samo ako bude pravde i ravnopravnosti za sve njezine narode.
Nikako drugačije.
Zlatko Pinter
