Muslimanski strateški ofenzivni plan za BiH
18.07.2014.
Arhiva – stari hrsvijet.net 1
Ispis
E-mail
Nakon prvog vala agresije Srbije i tzv. JNA koji se poklapa s drugim valom agresije na Republiku Hrvatsku preko Livna i Mostara, te u sam osvit muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH stanje na ukupnoj bojišnici Hrvatske i BiH izgledalo je ovako:
http://i.solidfiles.net/60c7b06936.jpg
Ovo je dakle slika svih slika, i za ispravnu prosudbu o uzrocima muslimansko-hrvatskog sukoba uvijek se mora imati ova slika u glavi, jer ona predstavlja ukupni kontekst unutar kojeg se odvija i ovaj sukob, i nemoguće je izvesti ispravan zaključak o uzrocima sukoba bez činjenica koje pokazuje ovaj zemljovid.
A haški sud upravo to čini, i to je učinio u svim presudama Hrvatima iz BiH, jednostavno je izostavio ovaj kontekst, jednostavno nisu dozvoljavali da se Srbi i njihove vojske uvuku u tu priču, a s druge strane je činjenica da je Haag presudio da je Hrvatska bila u međunarodnom sukobu protiv BiH, jer je Hrvatska vojska intervenirala u BiH ali ne protiv Muslimana, nego protiv Srba, i tu su činjenicu na haškom sudu koristili da prikažu kao kako je Hrvatska vojska navodno ratovala protiv Muslimana u BiH, što je čista glupost za koju ne postoji niti jedan jedini dokaz.
Mi, za razliku od haškog suda nećemo zanemarivati ukupni kontekst, jer nas za razliku od haškog suda, interesira što je istina, a ne politički procesi čiji je jedini cilj osuditi BiH- Hrvate pod svaku cijenu, zbog razloga o kojima je govorila i Višnja Starešina.
>>Višnja Starešina: Hrvatska mora tražiti međunarodnu ekspertizu presude Dariju Kordiću
Već smo rekli, budući da je Srbija ta koja vrši agresiju kako na Hrvatsku tako i na BiH, budući da je Srbija najbolje naoružana i opremljena, i budući da je Srbija ta koja diktira tempo na bojišnici, a s obzirom na njihov konačan cilj, a to je stvaranje Velike Srbije na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, sa stajališta strategije nema dva rata (rat u Hrvatskoj i rat u BiH) nego je to sve jedan te isti rat.
Na gornjoj slici vidite stanje na tom velikom bojištu s kraja 1992. godine. Činjenica je da su Srbi tada okupirali oko dvije trećine BiH a da je postotak Srba u ukupnom sastavu stanovništva BiH predstavljao otprilike jednu trećinu. Budući da su Srbi u svojoj agresiji s okupiranih djelova etnički očistili i Hrvate, a u još većem broju i Muslimane, činjenica je da je dvije trećine stanovništva koje predstavljaju uglavnom Hrvati i Muslimani sabijena na jednu trećinu teritorija BiH. To je ovaj dio označen na karti bijelom bojom unutar kojeg su Tuzla, Zenica, Mostar, Livno, Tomislavgrad i Bihać odnosno enklava Cazinske krajine. Ta bihaćka enklava za ovu priču nije toliko bitna jer tamo nije bilo muslimansko-hrvatskog sukoba, ali je zanimljivo i valja svakako spomenuti da je tamo također bilo građanskog rata između dvije frakcije Muslimana, Izetbegovićeve s jedne i frakcije Fikreta Abdića s druge strane. Nama je sad važan ovaj dio teritorija od Zenice prema Mostaru jer je to područje na kojem se odvijao sukob.
Etnička okupacija ili narušavanje etničke ravnozeže
Treba reći da su Hrvati koji su izbjegli pred srpskom agresijom ili su prognani od strane Srba, a to su mahom Hrvati iz Posavine, ali i iz drugih krajeva BiH (Kotor Varoš, Prijedor itd) uglavnom odlazili u Republiku Hrvatsku ili u treće zemlje, dok su Muslimani sa djelova sjevera i istoka zemlje koje su Srbi okupirali završili dobrim djelom u srednjoj Bosni, Konjicu, Jablanici, Mostaru i čitavom ovom dijelu gdje će se kasnije odvijati muslimansko-hrvatski sukob.
Neki kažu da je tu riječ i o etničkoj okupaciji, i to se može i tako promatrati. Ali u najmanju ruku tu je bila riječ o narušavanju etničke ravnoteže koja je ionako bila dovoljno krhka u tim djelovima BiH u koji su se slijevale muslimanske izbjeglice. Pored toga, veliki je problem bio ruralni karakter tih izbjeglica. Naime, većina njih je živjela na selima koja su najčešće bila homogena po nacionalnom sastavu i nije bila naviknuta na suživot s drugim nacionalnostima. Donijeli su tako jedan sasvim drukčiji mentalitet, čija je glavna odlika etnička netrpeljivost i nepoznavanje suživota s Hrvatima. Zbog toga i ne čudi da je upravo u takvim mjestima i došlo do naglog porasta manjih incidenata između dviju strana, koji su u potpunosti izmijenili dotadašnje međuetničke odnose.
Nakon pada Jajca na područjima Travnika, Bugojna, Zenice i Lašvanske doline nalazilo se oko 70.000 bošnjačkih izbjeglica. Sad ćemo dati prikaz događanja na istim onim skicama kakvima se služilo sudsko vijeće u predmetima Blaškić i Kordić-Čerkez, a koje je za potrebe suda izradio službeni sudski crtač Bill Nelson. Dakle, kad uzmete u obzir sve ove činjenice neće vam biti teško shvatiti zašto je Muslimanima ključna postala ova komunikacija:
http://i.solidfiles.net/eed175f064.jpg
Dakle, to je komunikacija koja vodi od Zenice do Mostara, i kompletno svoje strateško djelovanje Armija BiH podredila je cilju ovladavanja tom komunikacijom. Da bi napravili pretpostavke za takvu jednu stratešku operaciju najprije su trebali ovladati komunikacijom Travnik-Sarajevo pogotovo na dijelu od Travnika do Kiseljaka. To je ova komunikacija:
http://i.solidfiles.net/8d498d9f16.jpg
Nekoliko je razloga zašto je ova komunikacija vrlo bitna. Osim što se na toj komunikaciji i neposredno uz nju nalaze četiri, za Armiju BiH prvorazredna vojna cilja, očito je bila procjena vodstva Armije BiH koja se pokazala točna, da je HVO puno jači s te strane ove glavne komunikacije u cijeloj priči (Zenica-Mostar), odnosno kad gledate gornju kartu s desne strane te komunikacije, nego s lijeve gdje su Travnik i Bugojno, i gdje je Armija BiH, kad je u lipnju 1993. godine napala taj dio, dakle lijevu stranu glavne komunikacije, relativno brzo ovladala tim prostorom i slomila otpor HVO-a, te sve Hrvate s tog dijela protjerala i etnički očistila. To je otprilike dakle ovaj ovdje prostor lijevo od komunikacije označen svijetlo-plavom bojom (izuzev Novog Travnika u kojem je bojišnica prolazila samim gradom):
http://i.solidfiles.net/bac1ee666e.jpg
Sad se vratimo na onu komunikaciju između Travnika i Kiseljaka i pokažimo na toj cesti i uz samu tu cestu četiri glavna cilja Armije BiH u napadu na to područje. Najprije na skici Novog Travnika prvi cilj, tvornica oružja „Bratstvo“
http://i.solidfiles.net/9b6dcd5165.jpg
Zatim na skici Viteza dva ključna cilja, tvornica eksploziva Slobodan Princip Seljo i Raskrižje kod Kaonika koje je bitno zbog mogućnosti odsjecanja Busovače od Viteza:
http://i.solidfiles.net/3553e7f40c.jpg
Prikazat ćemo raskrižje kod Kaonika i na skici Busovače:
http://i.solidfiles.net/9ceeb476dd.jpg
Zatim ćemo na skici Kiseljaka pokazati Fojničko raskrižje:
http://i.solidfiles.net/0093279494.jpg
Fojničko raskrižje kod Gomionce bitno je iz najmanje dva razloga. Prvi je da da se spoje na komunikaciju za Konjic preko Tarčina i Bradine. Prikažimo i to na skici, dakle spajanje na Konjic i mogućnost dolaska do Konjica drugim putem, ne samo preko Jablanice:
http://i.solidfiles.net/bb67c8c52f.jpg
Kao što na skici možete lijepo vidjeti, iz istih razloga htjeli su osvojiti i sam Kiseljak jer se preko njega mogu još brže spojiti na ovu komunikaciju. Isto tako preko Fojnice, koristeći se putem kojeg je probio HVO mogu se spojiti sve do Gornjeg Vakufa.
Dakle, vratimo se sad na glavnu skicu i na njoj prikažimo gdje se nalaze ova četiri ključna cilja Armije BiH na komunikaciji Travnik-Vitez-Kiseljak-Sarajevo
http://i.solidfiles.net/2516a52395.jpg
Vratimo se sad natrag na glavnu komunikaciju u ovoj priči, gdje ćemo na skici dodati i smjer preko Reputa na Bugojno koji se ponovo spaja kod Gornjeg Vakufa/Uskoplja, i već iz te činjenice izvući zaključak o važnosti Gornjeg Vakufa/Uskoplja, jer je očito da svi putovi iz srednje Bosne prema jugu i zapadu vode preko njega.
Na toj skici također ćemo pokazati i gdje je Jajce, i vrlo je bitno da to dobro pogledate jer će vam to objasniti puno toga:
http://i.solidfiles.net/9d43e3882c.jpg
Dakle, Jajce ostaje skroz tamo lijevo od glavne komunikacije koja je bila meta strateškog napada Armije BiH na HVO i kao takvo, Jajce je njima potpuno nebitno. Zato Muslimani, ne samo da su dopustili pad Jajca, nego su čak i otvoreno opstruirali obranu grada. Na primjer, postrojba HOS-a „Zmaj od Bosne“ koja je brojila nekih 400 dragovoljaca, uglavnom Muslimana (general Praljak na suđenju tvrdi da je najmanje 70% od tih 400 bilo Muslimana) i koju je vodio Ante Prkačin, a skupa s njima i nešto HVO-a kao i jedan vod vojne policije Armije BiH iz Mostara koje je skupio upravo general Praljak, i koji su pohitali u pomoć Jajcu zaustavljeni su na putu između Bugojna i Travnika od strane Armije BiH, te su vraćeni nazad.
http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/ISKAZI/sazetak/TihomirBlaskic.pdf
Isto tako, 20. listopada 1992. godine po zapovjedi Envera Hadžihasanovića, komandanta 3. korpusa Armije BiH, ista ta Armija BiH postavlja blokadu u selu Ahmići s ciljem da spriječi HVO iz Kiseljaka koji je pohitao u pomoć obrani Jajca.
Posljedica pada Jajca
Dana 23. listopada 1992. u blizini sela Dobrošin, općina Uskoplje, iz zasjede su ubijena četiri pripadnika HVO-a i onemogućen je prolaz snagama HVO-a iz Rame prema Jajcu. Na koncu, 28. listopada 1992. evakuiraju se civili i vojska iz Jajca a dan kasnije, 29. listopada Vojska Republike Srpske ulazi u Jajce.
Posljedica pada Jajca je najveći pojedinačni egzodus stanovništva tijekom rata u BiH. Više od 30.000 izbjeglica, dijelom iz Bosanske krajine, bilo je prisiljeno bježati makadamskom cestom preko Karaule do Travnika. U Travniku je došlo do razdvajanja izbjeglica. HVO i hrvatsko stanovništvo zaputili su se prema Tomislavgradu, gdje se jedan dio smjestio, a drugi dio produžio prema Hrvatskoj ili otišao u treće zemlje. Manja skupina Hrvata iz Jajca smjestila se na područje Viteza i Busovače u srednjoj Bosni.
Oko 20.000 bošnjačkih izbjeglica smjestilo se u gradove srednje Bosne: Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovaču i Zenicu. Smjestivši se u srednju Bosnu, znatno su izmijenili etničku sliku u korist Bošnjaka, potencirajući dodatno bošnjačko-hrvatske prijepore. Izbjeglice koje su došle u ta područja velikim su dijelom bili vojno sposobni muškarci, a žene i djeca su uglavnom upućivani dalje u Hrvatsku.
Iako mnogi povjesničari, među njima i oni hrvatski, tvrde da je oružani sukob između Hrvata i Muslimana u BiH počeo 23. listopada 1992. godine u Prozoru, mi smatramo da tome nije tako.
Mi mislimo da je 23. listopada 1992. u Prozoru samo jedan od čitavog niza incidenata koji su se događali te 1992. godine, a za koje nema nikakvih dokaza da su bili dio ili posljedica bilo čije politike, nego da je ipak riječ o incidentima lokalnog karaktera. Ovdje prije svega valja navesti nikad do kraja razjašnjeno ubojstvo Tihomira Mišića u Mostaru, zatim je tu lokalni sukob u Gornjem Vakufu nakon čega se grad dijeli na dva djela, hrvatski dio koji Hrvati nazivaju Uskoplje i muslimanski dio kojeg su Muslimani i dalje zvali Gornji Vakuf (mi ćemo se u našim bilješkama služiti imenom Gornji Vakuf jer je grad tako zvan i na sudu i to stoji u dokumentima, pa da se ne bi stvarala nejasnoća kod onih koji nas čitaju a nisu im poznate te stvari) . Tu je svakako i ubojstvo Ivica Stojaka zapovjednika Travničke brigade HVO-a koje se dogodilo 20 listopada 1992. Nakon tog ubojstva počeo je lokalni sukob u Novom Travniku gdje je prema nekim podacima poginulo između 12 i 15 pripadnika HVO-a. Međutim, pravi sukob kao posljedica muslimanske politike, po nama izbija u siječnju 1993. godine.
Muslimani su odlučili napasti Hrvate i tu su se složile i unitarna i islamistička komponenta muslimanske politike. Unitarna, čiji je tipični politički predstavnik Haris Silajdžić a vojni Sefer Halilović bila je voljna napasti Hrvate kako bi se prije svega osvojile tvornice naoružanja i streljiva koje im je trebalo za rat protiv Srba, a oni su isto tako Hrvate kao i Srbe smatrali protivnicima unitarne BiH, i kao takve su i jedne i druge tretirali kao neprijatelje. Na primjer, muslimanska udruga „Patriotska liga“ iz koje će izrasti Armija BiH svoje ciljeve definirala je još 25. veljače 1992. godine, dakle kad nikakav sukob Muslimana i Hrvata nije bio nikome ni u primisli, i u tom svom definiranju ciljeva definirali su i neprijatelje, pa su Srbe svrstali pod SDS a Hrvate pod „ekstremne snage HDZ-a“. Budući da je na čelu te i takve Patriotske lige bio Sefer Halilović, to možemo reći da je njihova politika od početka takva, da će ona kasnije postati i službena muslimanska politika koju će oni nazvati „politika ekvidistance“ ili politika jednakog odnosa i prema Srbima i prema Hrvatima.
S druge strane, islamistička frakcija za koju slobodno možemo reći da joj je na čelu bio Alija Izetbegović (a koji je samo za potrebe glume pred međunarodnom zajednicom zagovarao „građansku“ BiH) je jednostavno htjela vojno proširiti prostor za buduću muslimansku republiku unutar BiH, ili u slučaju da se BiH raspadne na samostalnu republiku na koju bi prešle ovlasti države BiH. Takve teritorijalne aspiracije Muslimani su mogli najlakše ostvariti na račun Hrvata, jer su Hrvati bili milijun puta slabije naoružani nego Srbi (ovo nije pretjerivanje, jer su Srbi već 1990. godine oteli oružje hrvatskog i bosansko-hercegovačkog TO-a, zatim su izvukli dosta naoružanja iz vojarni tzv. JNA u Sloveniji i Hrvatskoj pa i u samoj BiH i sve je to završilo u rukama bosanskih Srba).
Strateški ciljevi ABiH
Plan strateških ciljeva Armije BiH vojni povjesničar Charles R. Shrader sažeo je u tri točke:
1. Preuzeti kontrolu nad komunikacijskim pravcima sjever-jug kroz srednjobosanske enklave bosanskih Hrvata, te tako povezati snage ABiH sjeverno od dolina Lašve, Kozice, i Lepenice sa snagama na jugu, kako bi Muslimani osigurali komunikacijski pravac prema vanjskom svijetu.
2. Preuzeti kontrolu nad vojnoindustrijskim postrojenjima u srednjoj Bosni (tvornica eksploziva SPS u Vitezu, te tvornice u Travniku i Novom Travniku) i u okolici (tvornice u Bugojnu, Gornjem Vakufu, Prozoru, Jablanici, Konjicu, Hadžićima…) kako bi se ABiH naoružala za rat protiv Srba
3. Opkoliti enklavu bosanskih Hrvata u srednjoj Bosni i podijeliti je na manje dijelove koje će zatim biti lakše pojedinačno likvidirati, te tako očistiti Hrvate iz srednje Bosne i osigurati prostor za smještaj muslimanskih izbjeglica koje su Srbi protjerali iz drugih područja
“Ostvarenje trećeg cilja omogućilo bi Muslimanima da zadrže političku kontrolu nad srednjom Bosnom i da na taj način dominiraju i u središnjoj vlasti RBiH…Područje o kojemu je riječ je dio desetog kantona prema Vance-Owenovom mirovnom planu i bio je namjenjen Hrvatima, ali u vrijeme kad je muslimanski ofenzivni plan smišljen i pokrenut, pitanje nije bilo definitivno rješeno. U svakom slučaju, da je Armija BiH zauzela područje lašve, Kozice i Lepenice vjerovatno bi došlo do revzije Vance-Owenovog plana…Takav je cjelovit i dalekosežan plan mogao biti razrađen samo u Glavnom stožeru ABiH pod rukovodstvom načelnika stožera Sefera Halilovića i zatim detaljnije razrađen u stožeru trećeg korpusa Envera Hadžihasanovića. Samo su oni raspolagali snagama i znanjem nužnim za pripremu takvog plana, a postoje i stanovite naznake da se o planu razmišljalo mnogo ranije…”(Charles .R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni str. 115.-116.)
Dakle, kad je materijal reduciran, kad su se sve muslimanske političke opcije složile, kad su se stekli svi uvjeti, Armija BiH bila je spremna za izvođenje probnog napada u srednjoj Bosni u siječnju 1993. godine. Još im je samo falio povod za taj napad. Dobili su ga vrlo brzo. Ali o tome u slijedećoj bilješci…
M.I / Šestorka HercegBosne
Vezani članci:
-Mogućnost obnove postupka Dariju Kordiću: Uzdrmati i poništiti presudu donesenu bez bilo kakvih dokaza
-Uz povratak Darija Kordića – snaga argumenata i argument snage
-Ahmići su bili legitiman vojni cilj
-Događaji i okolnosti koje su prethodile preventivnom napadu HVO-a u Ahmićima
-Koliki je stvarni broj žrtava zločina u Ahmićima?
-Analiza sažetka presude Dariju Kordiću
-Analiza presude Dariju Kordiću – napad na Busovaču u siječnju 1993.
– Četiri antihrvatske politike Alije Izetbegovića
Share 0
