BOSANSKI FRANJEVCI I U 17. STOLJEĆU ČUVARI HRVATSKE NACIONALNE SVIJESTI Da je domaće stanovništvo Bosne i Hercegovine u 17. stoljeću bilo svjesno svoga hrvatskog porijekla i svoje pripadnosti hrvatskom narodu govore nam široki narodni slojevi, koji su tada bili u Bosni, a napose oni ugledni Bošnjaci, koji su u to doba tiskali razne spise i knjige i sebe nazivali Hrvatima.
Među tima na prvom mjestu spominjemo Ivana Tomku Mrnavića, bosanskoga biskupa ( 1580 – 1637 ). Tomko se rodio u Šibeniku u bosanskoj izbjegličkoj obitelji, koja je za više pokoljenja sačuvala svoje bosanske osobine i bosansku svijest. Ivan Tomko odgojen je u Rimu i tamo je proveo veći dio svoga života. Bio je kanonik u Šibeniku, pa u Zagrebu, a na koncu 1631. godine bio je imenovan biskupom u Bosni i tu je dužnost obnašao sve do svoje smrti 1637. godine.
Ivan Tomko Mrnavić napisao je više djela na hrvatskom i latinskom jeziku. U tim djelima ona sam sebe redovito nazivlje Bošnjakom, a tako su ga i drugi zvali. Ali, uz to on jasno ističe i svoje hrvatstvo, svoj materinski jezik zove hrvatskim i Bosnu ubraja u hrvatske zemlje. Iz toga bismo mogli zaključiti kako je u to vrijeme ime Bošnjak isključivo lokalni i zemljopisni pojam i naziv za Hrvate što obitavaju u Bosni, jednak primjerice regionalnom obilježju pojma Slavonac, Dalmatinac, Ličanin, Hercegovac, Istranin i u svim ostalim hrvatskim regijama, gdje stanovnici imaju zemljopisne po nazivima geografskih oblasti gdje žive,a nikako i nipošto etničke odrednice kroz ta lokalna i regionalna imena.
Dakako, slične usporedbe postoje diljem svijeta u gotovo svim zemljama i narodima, ali svi uvijek pripadaju jedinstvenom nacionalnom biću. Već iz ovoga Mrnavićeva jasnoga i glasnoga hrvatskoga očitovanja kroz brojna njegova djela, uz regionalnu odrednicu bošnjaštva, posve je jasno kako su i koliko današnji islamski fundamentalisti u Bosni zlouporabili i drsko prisvojili srednjovjekovno ime katoličkih bosanskih Hrvata u svrhu svoje političke promidžbe, iako oni kao turkofili s izvornim pojmom i značenjem imena srednjevjekovnih hrvatskih i katoličkih Bošnjaka nemaju blage veze, baš kao ni sa katoličkim i kršćanskim stijegom i znakovljem zlatnih ljiljana, što su ukrali od hrvatske i katoličke dinastije bosanskih Kotromanića. Zbilja, život nekad može biti čudan roman, posebice kad u ovozemaljskome životu istinsku hrvatsku povijest Bosne prekrajaju po svome hiru sljedbenici ideja azijatskih hordi što su prije više od pola tisućljeća Bosnu i zavili u crno, a te se posljedice, nažalost, i do danas osjećaju.
Ivan Tomko Mrnavić napisao je više djela na hrvatskom i latinskom jeziku. U tim djelima ona sam sebe redovito nazivlje Bošnjakom, a tako su ga i drugi zvali. Ali, uz to on jasno ističe i svoje hrvatstvo, svoj materinski jezik zove hrvatskim i Bosnu ubraja u hrvatske zemlje. Iz toga bismo mogli zaključiti kako je u to vrijeme ime Bošnjak isključivo lokalni i zemljopisni pojam i naziv za Hrvate što obitavaju u Bosni, jednak primjerice regionalnom obilježju pojma Slavonac, Dalmatinac, Ličanin, Hercegovac, Istranin i u svim ostalim hrvatskim regijama, gdje stanovnici imaju zemljopisne po nazivima geografskih oblasti gdje žive, a nikako i nipošto etničke odrednice kroz ta lokalna i regionalna imena.
Dakako, slične usporedbe postoje diljem svijeta u gotovo svim zemljama i narodima, ali svi uvijek pripadaju jedinstvenom nacionalnom biću. Već iz ovoga Mrnavićeva jasnoga i glasnoga hrvatskoga očitovanja kroz brojna njegova djela, uz regionalnu odrednicu bošnjaštva, posve je jasno kako su i koliko današnji islamski fundamentalisti u Bosni zlouporabili i drsko prisvojili srednjovjekovno ime katoličkih bosanskih Hrvata u svrhu svoje političke promidžbe, iako oni kao turkofili s izvornim pojmom i značenjem imena srednjevjekovnih hrvatskih i katoličkih Bošnjaka nemaju blage veze, baš kao ni sa katoličkim i kršćanskim stijegom i znakovljem zlatnih ljiljana, što su ukrali od hrvatske i katoličke dinastije bosanskih Kotromanića. Zbilja, život nekad može biti čudan roman, posebice kad u ovozemaljskome životu istinsku hrvatsku povijest Bosne prekrajaju po svome hiru sljedbenici ideja azijatskih hordi što su prije više od pola tisućljeća Bosnu i zavili u crno, a te se posljedice, nažalost, i do danas osjećaju.
U svojim djelima Ivan Tomko Mrnavić piše da je on po rođenju Hrvat, kao i oni za koje svoja djela piše. Tim ljudima on kaže: ” Kako se rađamo Hrvati…” Ivan Tomko u svojim djelima govori o “zemlji hrvatskoj” i o “moru hrvatskom, ” spominje i “Primorje hrvatsko”, “rod,” i “puk harvatski, ” kojemu pripada i pučanstvo u Bosni i Hercegovini. O tome on pjeva u “Životu Magdalene Budrišića.”
“Biše roda svoga zator jur vidila,
Puka harvatskoga rautje slišala,
Pod Turci Bosnu svu biše oplakala,
Hercega daržavu zgubljenu jadala…”
Kako Ivan Tomko Mrnavić lijepo spaja i svoje pokrajinsko bosansko posebništvo i opće hrvatsko rodoljublje, dobro se vidi iz samih naslova njegovih djela. Od tih navodimo slijedeća: “Život Margarite blažene Divice, itd prinešen iz vlaškoga u harvatski jezik, ” u Mletcih 1614; ” Žalosnokazje Krispa Cesara itd. preneseno iz pisme vlaške u harvatsku tumačenjem i slogom Ivana Tomka Mrnavića Bošnjanina, kanonika šibeničkoga, vlastopis godine 1614. u Rimu”; “Istumačenje obilnie nauka karstianskoga od g. R. Ballamina kardinala prinešeno i jezik harvatski u Rimu 1627″; Vita Berislavi Bosnensis Episcopi Vesprimensis etc. Ioanne Tomco Marnavich bosnen(si) cannonico Si(beni)cen(si) Authore Venetiis 1620.” Ovome dodajmo i opasku iz djela Krunoslava Draganovića “Herceg Bosna i Hrvatska”, tiskanog 1940. godine: ” U sarajevskom muzeju čuvaju se “Pistule i Evanđelja… hrvatskim jezikom stumačene, štampane u Mlecima 1589, koje su u svojoj crkvi rabili olovski franjevci.” ( Jelenić, “Kultura i bosanski franjevci”).” Radi se o poznatom djelu Trogiranina Marka Andriolića, što još jednom pokazuje duhovno jedinstvo Hrvata, u ovom slučaju od obala srednje Dalmacije do sjeveroistoka Bosne.
Drugi pisac iz Bosne kojega valja posebno istaći jest franjevac fra Franjo Glavinić ( 1580 – 1650 ). Kako je on sam zabilježio, njega su roditelji iz Glamoča u kolijevci prenijeli u Istru, bježeći pred progonima Turaka da sačuvaju katoličku vjeru. Glavinić je u Istri postao franjevac i tri puta bio je provincijalnim starješinom franjevačke provincije “Hrvatske Bosne.” U svojim tiskanim djelima Glavinić naglašuje da piše hrvatskim jezikom, kojim se on ponosi i na njegovu slavu piše. U svom djelu “Svitlost duše verne”, tiskanom u Mlecima 1632. Glavinić kaže da ga je napisao ” za ugoditi bratji i vernim, a navlastito hervatskom jeziku.”
Prvo Glavinića djelo tiskano na hrvatskom jeziku nosi naslov “Czvit szvetih, t.j. sivot szvetih itd prenessen i szlosen na Harvatszki jezik, ” u Mletcima 1628. To je djelo Glavinić posvetio hrvatskom knezu Vuku Krsti Frankopanu, za kojega kaže: “Inter nostrae nationis Proceres nemini secundus, ” što znači: “Među velikašima našega naroda, koji ne zaostaje za nikim.” Franji Glaviniću, rođenom u Bosni u Glamoču, Vuk Krsto Frankopan, član stare hrvatske plemićke obitelji iz Hrvatskoga Primorja, jest velikaš “našega naroda.” Tim on ispovijeda da su i on i njegovi Bošnjaci jedan te isti narod sa svim Hrvatima u ostalim hrvatskim zemljama.
Da je i urođeni narod u Bosni u 17. stoljeću bio svjestan svoje hrvatske narodnosti uz ono prije već navedeno u povodu toga, spomenut ćemo još i ove činjenice. Kada je 1636. godine fra Jeronim Lučić – Bogoslavić iz Brgula kod Vareša bio imenovan biskupom drivatskim i upraviteljem biskupije bosanske, njegov rođak Augustin Vlastelinović iz Sarajeva ispjevao mu je u počast pjesmu, u kojoj s nalaze i ovi stihovi:
Razsu se Stipanovo herceško gospodstvo.
Moguće vladarstvo kralja bosanskoga,
Zatr se hrabrenstvo puka harvatskoga.”
Među zemlje “puka hrvatskoga,” kako to veli sam Vlastelinović, on broji, ne samo slobodnu banovinu Hrvatsku, nego i Hercegovinu i kraljevstvo bosansko.
Pavao Rovinjanin, pohoditelj bosanske provincije, piše 1640. godine da je od straha pred Turcima, putujući po bosanskom pašaluku, preoblačio se po običaju zemlje ” na hrvatski način” ( alla croata”) i “hrvatsku kabanicu s turskom kapom” ( “croata con la gabanizza e bereta turchesca”). Dakle, narodno odijelo u Bosni bilo je i zvalo se hrvatsko, što se najbolje vidi iz ovoga primjera. Nije zgoreg podsjetiti još i na događaj iz 1661. kojega smo opisali u jednom od ranijih osvrta. Te 1661. godine pećki patrijarh došao je u Bosnu s carskim fermanom da podvrgne katolike pod svoju vlast. U tom radu naišao je na veliki otpor katolika u Hlivnu ( danas znanom samo pod nazivom Livno bez onoga početnog slova “h” kojega su dodali Turci ). Kada je patrijarh pred (h)livanskim kadijom dokazivao svoja prava, mjesni katolici pobunili su se, pa je i muško i žensko navalilo na mešćanu ( sudnicu ). U bijesu sudnicu su razvalili, a kadija i patrijarh teškom mukom iznijeli su žive glave. O tome je narod spjevao narodnu pjesmu, koju je kasnije zabilježio fra Nikola Lašvanin i u svoje djelo “Ljetopis” unio. U toj pjesmi sam narod u Livnu sebe naziva “Harvaćanima” tj. Hrvatima. Taj dio pjesme glasi ovako:
“Navališe Harvaćani i njihove mlade žene,
S palicama i s kamenjem…
Svu mešćenu razorile,
I kadiji tisno biše…”
Pišući Kongregaciji de propaganda u Rim 1680. bosanski franjevac Ivan Ančić tvrdi da se (H)livno, Rama i cijela duvanjska biskupija nalaze u Hrvatskoj ( in principato di Croazia ). Vodeći ljudi i predstavnici Hrvata u 17. stoljeću kao i u onim pređašnjima, smarali su Bosnu hrvatskom zemljom i nastojali su da je oslobode i ujedine s drugim hrvatskim zemljama. Tako je hrvatski ban Toma Erdedi ( 1683 – 1685 ), godine 1684. pisao zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću: “Mene srdce vu Bosniu vlče.”
Dragan Ilić/dopisnik hop.hr-a iz Beograda
