Postoje neki ljudi koje ako slučajno pogledaš nakoso, isti trena reagiraju najdraže ambasade, sutradan se pošalju pare, napravi se konferencija, okrugli stol. “Napadi na zaštićenu vrstu”. Pršte priopćenja. Jecaji. Ombudsmani. OHR-ovi. Udarne vijesti u nacionalističkim javnim i privatnim TV kućama.
Čovjek je ubijen. Povratnik.Kao da je ubijena mačka. Niti jednog proglasa nije bilo.
A što da je ubijen povratnik druge il treće nacije, recimo u Čapljini? Isto bi šutjeli? Ne bi. Niti su ikada.
Jer čovjek ima krivo ime. Zove se naime Anto, Ante, Vlado, Joze. To je vrsta za koju se smatra da je ima previše. I da su štetočine. I koju danas možeš ubijati po BIH kako stigneš. Bez straha da će te lovačko društvo Čampare optužiti za krivolov.
Četiri godine prošle su otkako je mučki iz klasične “sačekuše”, očito planirano, iz vatrenog oružja nadomak obiteljske kuće u Ovnaku, u travničkoj povratničkoj župi Brajkovići ubijen povratnik, ugledni gospodarstvenik, šesdesetdevetogodišnji Jozo Kafadar.
Temelj povratka Ubijen je na današnji dan u popodnevnim satima 27. svibnja 2014. dok je se, jahajući na konju, vraćao kući iz susjednog sela Šušnja, koje administrativno pripada općini Zenica, piše Večernji list BiH.
I otada Hrvati Lašvanske doline i susjednog zeničkog kraja pitaju se tko i zašto je to učinio jer Jozu su označavali u Brajkovićima “pokretačem života”, temeljnim kamenom povratka prognanih i opljačkanih Hrvata. Jozo je, naime, nakon povratka na svoje opustošeno imanje formirao farmu muznih krava, otvorio trgovinu mješovite robe, benzinsku crpku, obnovio vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, sanirao seoske ceste… zapošljavao povratnike Hrvate, ali i susjede muslimane… A odgovora niotkud i moglo bi se govoriti kako je već odavno prašina prekrila ovaj predmet, pa i unatoč tvrdnjama “pričam ti priču” kako istraga i dalje traje punim (?) intenzitetom. Jozo sa suprugom te sinovima Antom (poginuo u prometnoj nesreći u proljeće 2012. godine)i bolesnim sinom Igorom vratio se u opustošene Brajkoviće odmah nakon rata. A povratak Joze Kafadara sa sinovima i suprugom (dvojica sinova Dragan i Vlatko s obiteljima, ugledni i uspješni gospodarstvenici, ostali su u Vitezu gdje vode uspješne vlastite tvrtke) bio je signal drugim prognanicima da se vrate na rodnu grudu. Vjerovali su Jozi, dobro su ga poznavali, vjerovali u mogući novi početak u svojim Brajkovićima, u župi koja je prije rata i progona, početkom lipnja 1993. godine, imala čak 5600 župljana – Hrvata katolika.
I povratak je tekao, u jednom trenutku u župi je bilo i više od 700 povratnika… A onda okrutni zločin mnogim prognanima bio je signal “ne vraćaj se”, a nekim od povratnika “nema ovdje kruha ni života”, pa su ponovno krenuli u bijeli svijet, trbuhom za kruhom, i sada ih je u župi, kaže nam župnik fra Leon Pendić, po posljednjem crkvenom popisu, i manje od 300. Sumnja u uspješnu istragu Tko je i zašto ubio Jozu Kafadara, tko je “potpisnik”, a tko nalogodavac gnusnog zločina, i dalje je među Hrvatima aktualno pitanje. Nemali broj Hrvata, poučen negativnim iskustvima, od prvoga je dana sumnjao u uspješnu istragu i privođenje licu pravde zločin(a)ca i nalogodav(a)ca. Jer, temeljili su pesimizam na činjenicama da zločinci, ubojice i nalogodavci dvojice travničkih policajaca povratnika, petorice civila povratnika, zločinci koji su pokušali ubiti još trojicu policajaca povratnika hrvatske nacionalnosti, u čemu nisu uspjeli (jedan je teško ranjen), spletom za njih sretnih okolnosti, ubojice i nalogodavci zamjenika MUP-a FBiH Joze Leutara, u predratnom vremenu, koje li koincidencije (?) načelnika PU Travnika, i niz drugih zločina počinjenih nad Hrvatima Travnika, ni nakon dugog niza godina nisu otkriveni./HMS/
