Erdogan: Objesit će me ako izgubim ove izbore!

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nikada nije imao tako čvrst stisak vlasti i takve ovlasti kao danas. Ipak, nedjeljni izbori za njega su rizičniji nego ikada, jer sve je bilo dobro dok je nacionalna valuta stajala dobro, dok je ekonomija cvjetala… Uoči izbora Der Spiegelov Maximilian Popper, novinar koji se između ostalog obrazovao i u Istanbulu, sastavio je njegov politički i životni DNK. Opisao je čovjeka koji se ujutro budi između 5 i 6 sati, ovisno o tome kad izlazi sunce.

Predsjednik potom oko pola sata vježba u teretani, lagano doručkuje zbog dijabetesa i pije čaj s Crnog mora. Čita izvještaje svojih savjetnika, zatim i novine, u pravilu islamističke poput Sabaha koji uređuje njegov rođak. U osam ujutro Erdogan se susreće sa šefom svog ureda i glasnogovornikom kako bi dogovorili što će sve raditi tijekom dana. U 11 odlazi iz predsjedničke palače. On sa suprugom stanuje u vili u kompleksu palače, smještene na brežuljku kod Ankare.

Palača je izgrađena 2014. kao prava tvrđava s nekoliko zgrada, s ukupno 1000 soba, s bunkerom i klinikom. Zgrada simbolizira njegovu vladavinu: zastrašujuća, moćna izolirana, s potpunom kontrolom. U veljači je napunio 64 godine. Još uvijek nosi iste onakve brkove kakve je nosio kao mladić, ali sada s nešto opuštenijim obrazima i s ponekom borom. 2011. odstranjen mu je tumor s debelog crijeva. Unatoč tome svakodnevno okuplja svoje ministre, zastupnike i gradonačelnike i kontrolira svaki potez svoje vlade, bez obzira kako minornog značaja bili. Uvijek sa sobom nosi bilježnicu u kojoj križa stvari.

On sam kući se vraća tek oko ponoći, a to isto očekuje i od svojih zaposlenika. Turskom vlada već 15 godina, prvo kao premijer, potom kao predsjednik, dulje nego ijedan drugi političar. A sada, u nedjelju 24. lipnja, zemlja ide na parlamentarne izbore skupa s predsjedničkima. Erdogan očekuje da će se vratiti u novom mandatu moćniji nego ikada. Popper piše da bi ga to pretvorilo u autokrata, što zapravo i nije točno, on je autokrat već danas, ali stoji ocjena da bi svaka trodioba vlasti time definitivno bila mrtva, da bi Turska postala u punoj mjeri sinonim za Erdogana.

Der Spiegel je posljednjih mjeseci razgovarao s više od 20 njegovih najbližih suradnika, od kojih su skoro svi inzistirali na tome da govore anonimno kako ga ne bi razbjesnili. Svi ti intervju opisuju čovjeka koji je na vrhuncu moći, ali i koji je opsjednut time da je ne izgubi. Erdogan se, tako su ga prikazali, osjeća da ga nitko ne razumije i ne vjeruje nikome osim obitelji. Postao je patrijarh okružen tišinom. U njegovoj se prisutnosti nitko ne smije.

Dok razgovaraju s njim, ministri utišavaju glas, lica im postaju svečana, skoro usiljena, gledaju u pod, nervozni su i na oprezu. Erdogan je, kažu, sklon gubljenju strpljenja. Legendarni su njegovi ispadi gnjeva; pljuska zaposlenike, baca na njih iPad. Ponekad takve ispade upriličuje i namjerno kao kada je na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu tadašnjem predsjedniku Izraela Shimonu Peresu rekao da je ubojica djece, kad se svađao s moderatorom, a onda i napustio sastanak.

Bio je to skandal, njegovi su savjetnici bili posramljeni, ali građani su ga u Turskoj dočekali kao junaka. Na vlasti je već 15 godina, ali se još uvijek uspijeva predstavljati kao jedan iz naroda. On je populist, još uvijek u stanju pokrenuti mase. Kad ulazi u kampanju, kao nedavno u Zonguldaku na obali Crnog mora, njegovi poklonici dolaze iz cijele zemlje da ga vide i čuju. Za njega su skladali posebnu himnu koja se odasvud ori, ulice su oblijepljene njegovim plakatima.

Uoči svojih govora, on se oboružava podsjetnicima o najvažnijim brojkama o gradu u kojem govori, tako da publika ostaje u čudu, kako on za Boga miloga, može biti kadar sve to znati? Erdogan je kao mladić igrao poluprofesionalni nogomet za jedan istanbulski klub i još uvijek se voli okruživati nogometašima. Tako se družio i s njemačkim reprezentativcima Mesutom Özilom i Ilkayem Gündoganom, ispalo je tijekom njegove predsjedničke kampanje, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u Njemačkoj.

Među njegovim savjetnicima nalaze se i hrvači, košarkaši. Do prije dvije godine redovito je igrao košarku sa svojim tjelohraniteljima i osobljem u palači. Postoji i video snimka na kojoj on igra nogomet s uglednim Turcima, koja pokazuje da, kad on dobije loptu, svi mu se uredno sklanjaju s puta. Erdogan ne čita knjige, ali jako puno gleda televiziju. Omiljeni mu je program, i kad je u palači i kad je u limuzini, televizija AHaber, poznat po svojim teorijama zavjera. Internet koristi rijetko, društvene mreže smatra „otrovom“, nečime što bi trebalo zaustaviti zbog vojske „trolova“ i kritičara.

On ne govori niti jedan strani jezik, pa mu zato tiskovni ured prevodi sve strane vijesti. On, naime, želi točno znati što se gdje o njemu govori i misli diljem svijeta. Kao i mnogi veliki vođe, on obožava povijest, posebno iz Otomanskog carstva. Divi se „krvavom sultanu“ Abdülhamidu II i nikada ne propušta epizode turske serije o njegovom životu, o dobu kada se carstvo prostiralo od Blisko istoka preko cijelog Balkana.

On osobno vrlo bi radio vratio takve okolnosti, ali njegov pokušaj rušenja sirijskog predsjednika Bašara al Asada nije uspio, pritom se čak sukobio sa Saudijskom Arabijom i Egiptom. Erdoganovo ponašanje obilježeno je sličnim proturječjima. Prema vani on želi izgledati kao snažan čovjek, tvrdih stavova koji preferira sukob. Ali oni koji ga dugo poznaju kažu da je zapravo neodlučan, da temelji svoju politiku gotovo isključivo na anketama javnog mnijenja.

Svakog tjedna provode se za njega istraživanja kako bi se utvrdilo što Turci misle o raznim pitanjima, od ekonomske politike i vojne intervencije u Siriji do popularnosti pojedinih političara. Rezultati iz posljednjih dana vjerojatno će ga u manjoj mjeri zaprepastiti. U travnju je Erdogan raspisao izbore skoro godinu i pol ranije, uvjeren da mu je pobjeda zajamčena. No, njegovo vodstvo u anketama od tada je palo, a neka ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da on ne može računati na apsolutnu većinu u prvom krugu glasanja.

U tom slučaju drugi krug izbora bio bi dva tjedna poslije. A tada, nezamislivo postaje zamislivo: on bi mogao izgubiti. Vladini političari opisuju izbore kao “konačnu bitku”. Ako Erdogan pobijedi, tada će njegova autokratska vladavina biti cementirana za godine unaprijed. Ako izgubi, onda bi se Turska mogla suočiti s tjednima ako ne i mjesecima neizvjesnosti. Nitko ne zna bi li Erdogan prihvatio poraz i omogućio mirni prijenos moći. Jer ako bi izgubio, vjerojatno bi bio kazneno progonjen i zatvoren. Drugim riječima, izbori 24. lipnja za predsjednika su igra na sve ili ništa.

Erdogan je odrastao u Istanbulu. Nikad se nije osjećao ugodno u Ankari, gradu vladinih dužnosnika i vojske, dandanas vikende provodi u svom domu u Istanbulu sa svojom obitelji. Njegova žena Emine uvijek je uz njega; ona nema vlastitu karijeru i rijetko govori u javnosti. Erdogan želi ostati na vlasti najmanje još pet godina, sve do 100. obljetnice republike 2023. godine, ako ne i duže. Ipak, niti jednim drugim pitanjem nije tako opsjednut kao svojim naslijeđem.

Oni koji su upućeni kažu da bi mu bilo jako drago kad bi ga na mjestu predsjednika naslijedio netko od njegovo četvero djece. Međutim, njegov najstariji sin Burakpovukao se iz javnog života još prije 20 godina kada je sudjelovao u prometnoj nesreći u kojoj je bilo i mrtvih. Bilal, mlađi sin, diskvalificirao se kroz niz neugodnih ispada i Erdogan mu ne bio dopustio da se bavi politikom. Njegove dvije kćeri, Sümeyye i Esraimaju veće šanse za ući jednom u taj ured.

Sümeyye je često pratila oca, osobno je sudjelovala u razbijanju prosvjeda u parku Gezi 2013. godine. Ipak, nezamislivo je imati ženu kao čelnika islamsko-konzervativne Stranke pravde i razvoja (AKP). Erdogan je strog, patrijarhalan vođa obitelji. Zabilježeno je da je na telefon vikao na svog sina Bilala.

Ipak, javnog sukoba između njega i njegove djece nikad nije bilo. Esra je posvetila svom ocu doktorat iz sociologije na Berkeleyju u Kaliforniji, “mom junaku svih vremena … koji me je naučio ponositi se time tko sam”. On je, opisala ga je, “pravi vizionar, predivna, skromna duša”.

Erdoganova fiksacija na vlastitu obitelj dovela je do brzog uspona čovjeka koji je prethodno bio politički autsajder: Berat Albayrak, Esranin muž. Esra je 2003. godine upoznala Berata u Berkeleyju. Kasnije je na internet izišao njen e-mail njemu u kojem ga obavještava da je njen otac dao dopuštenje da se susretnu i da je vrlo zanimljivo da se stvari tako odvijaju između obitelji koje su povezane još odranije.

Albayrak je radio u njujorškoj tvrtki Calik Holding, izvorno turskom tekstilnom, energetskom i građevinskom poduzeću. 2007., u dobi od samo 29 godina, postao je izvršni direktor. Godinu dana kasnije Calik je kupio dnevni list Sabah. Godine 2015. Erdogan ga je imenovao ministrom energetike, a njegovom bratu Serhatu dao je da vodi Calik Media. Erdogan i braća Albayrak danas dominiraju zemljom i predsjednikovo osoblje smatra ih „trijumviratom“.

Erdogan traži savjet svoga zeta za skoro svaku važnu odluku. Postavio ga je na vrh izborne liste za jedan od izbornih okruga u Istanbulu za ove izbore.

Albayrak čini sve što je potrebno da članovi stranke i ministri budu svjesni svojih osobito bliskih odnosa s predsjednikom. On putuje s Erdoganom u predsjedničkoj limuzini. Na sastancima kabineta stavlja ruku na predsjednika ramena i razgovara o svojoj ženi i djeci. Albayrak djeluje kao da je sam predsjednik, ministrima govori kako bi trebali voditi svoja ministarstva, pa čak i koga bi trebali zaposliti. Nakon izbora Erdogan želi nastaviti transformirati Tursku u obiteljski posao, želi postaviti temelje političke dinastije. Postavio je rođake na važne položaje, Albayrak je kandidat za potpredsjednika i općenito: “On je teret za stranku”, komentirao je jedan vladin političar.

Politika je uvijek bila borba za Erdogana. Sin strogog vjerskog oca s Crnog mora, prvo je slomio svjetovnu elitu. Zatim se okrenuo zajednici islamističkog propovjednika Fethullaha Gülena, koji je je najzaslužniji za Erdoganov uspon na vlast. Borba između Erdogana i Gülena dosegla je vrhunac u pokušaju puča od 15. srpnja 2016. godine, za što vlada i danas krivi Gülena i njegove sljedbenike.

U noći puča, Erdogan je bio na odmoru s obitelji na turskoj obali Mediterana i očito je za dlaku uspio izbjeći atentat. U intervjuu FaceTime na CNN Türku, pozvao je svoje pristaše da se odupru. Danas ostaje nejasno tko točno stoji iza pokušaja puča. Erdogan to, zapravo, nikad nije ni pokušao istražiti. Umjesto toga udario je po svima koji se protive njegovoj vladavini: oporbeni političari, aktivisti za ljudska prava, Kurdi i novinari.

Umjerenjaci iz predsjedničke palače pokušavali su zaustaviti Erdogana, tvrdeći da bi masovna uhićenja štetila vjerodostojnosti vlade. No, predsjednik je odbio slušati, uvjeren da će izgubiti vlast, ako oporbi prepusti makar i centimetar. U prvim danima svoje političke karijere Erdogan se predstavljao kao reformator. Nastojao je poboljšati odnose s Kurdima, pregovarao je s EU o članstvu i modernizirao je zemlju. No, sa svakom krizom – od protesta u Parku Gezi do pokušaja puča – postajao je autoritarniji. Sada je zainteresiran isključivo za svoju sunitsku nacionalističku jezgru birača, otkriva jedan bivši ministar. “Erdogan želi 51 posto i to je jedino do čega mu je stalo.”

U predsjedničkoj palači danas vlada mentalitet opsade. Erdogan je uvijek bio nepovjerljiv prema svijetu izvana, ali je od pokušaja pucanja postao paranoičan, kažu oni koji su mu bliski. Svugdje vidi neprijatelje i urotnike. Njegovo osoblje koristi aplikacije za šifriranje na svojim pametnim telefonima, a predsjednik sam rijetko komunicira telefonom iz straha da bi ga Gülenovi pristaše mogli nekako prisluškivati. Njegovi obroci redovito se testiraju na otrove.

Erdogan više ne imenuje savjetnike prema sposobnosti, čak i njihovi politički stavovi sada imaju tek sekundarnu važnost. Jedino po čemu se Erdogan ravna pri njihovom izboru je bezuvjetna odanost. Rezultat je to da je predsjednik okružen ljudima koji ga svakodnevno uvjeravaju da je izabran od boga da vlada Turskom. Izborima u lipnju se tako namjerava poslati poruka kritičarima u zemlji i inozemstvu, kaže jedan državni političar, da “nema Turske bez Erdogana”.

Erdogan je na sličan način prekrojio i AKP. Njegovi tjedni nastupi u parlamentu su poput nogometne utakmice; parlamentarci donose plakate i pjevaju mu, a svatko tko mu pokuša proturječiti ili podići glas, kažnjava se. AKP-ovi političari s mješavinom straha i užasa prisjećaju se kako je Erdogan uništio bivšeg premijera Ahmeta Davutoglua. U 2014. godini, nakon što je Erdogan preselio iz premijerskog ureda u predsjednički, Davutoglua je postavio za premijera protiv volje stranke. Dvije godine kasnije, nakon što je Davutoglu od javnosti dobio poticaj da s EU pregovara o izbjeglicama, postao je neugodan za predsjednika.

U svibnju 2016. Iskrsnuo je “Dosje pelikan”, u kojemu je Davutoglu proglašen “izdajnikom”. Premijer se, kako je tvrdio, urotio s Europljanima protiv Erdogana. “U šahovskoj utakmici koju globalne snage igraju s našom zemljom, on (Davutoglu) je prihvatio ulogu pijuna odjevenog poput kraljice”, navodi se u tekstu. Interni dokumenti i izjave pokazuju da iza kampanje stoji Berat Albayrak, predsjednikov zet. Ubrzo nakon pojave Pelikanskih dosjea, Erdogan je zamijenio Davutoglua dugogodišnjim povjerenikom Binalijem Yildirimom.

Za razliku od svog prethodnika, Yildirim ne pokazuje znakove traženja pozornosti. Spremno prihvaća predsjednikove primjedbe i uvrede. “Binali ni ne primjećuje kada ga Erdogan ponižava”, rekao je jedan političar AKP. Pod Yildirimom, moć premijera potpuno se preselila u predsjedničku palaču. Osim svoje obitelji, Erdogan vjeruje grupi od 25 “glavnih savjetnika” koje je odabrao.

Rezultat toga je da turska vlada izvana djeluje poput monolita, dok se iza kulisa ministri, savjetnici i gleda kako se natječu jedni protiv drugih. S jedne strane su agitatori oko Albayraka, s druge su umjerene snage poput glasnogovornika Ibrahima Kalina ili zamjenika premijera Mehmeta Simseka. Erdogan prezire kompromis, na to gleda kao na znak slabosti, u čemu ga Albayrak ohrabruje. Albayrak je uvjeren da će, ako se EU suoči s izborom između Erdogana i nestabilnosti, uvijek odlučiti za Erdogana.

On želi da Europljani tretiraju Tursku onako kako postupaju s Egiptom, zemljom s kojom se može poslovati, a istovremeno zadržavajući svoje unutarnje poslove. Pod Erdoganom je u palači uspostavljen kult moći. U travnju je dnevna novina Cumhuriyet izvijestila da je Albayrak naredio prisluškivanje telefona ministra unutarnjih poslova, važnog suparnika u stranci. Ministar, u međuvremenu, kažu unutarnji entiteti, sastavio je dokument s kompromitantnim materijalom o Albayraku.

Devedesetih godina su Erdoganu dodijelili nadimak “10-postotni Tayyip”, jer je kao gradonačelnik Istanbula navodno ubirao 10 posto svih poslovnih dogovora. Studij njegove kćeri u SAD-u platili su poduzetnici, a između 2008. i 2017. Erdoganov klan navodno je zaradio 20 milijuna eura u offshore poslovima

Erdogan, koji se od djetinjstva probijao iz siromašnog okruga u Istanbulu do čelnika turske države, uvjeren je da je svoje bogatstvo zaradio. Bivši ministar izjavio je da predsjednik smatrao Tursku svojom imovinom. Dugo su te priče o korupciji imale malo odjeka u Turskoj, ali čini se da je Erdoganov sustav dosegao svoje granice.

Predsjednik se prijateljima voli hvaliti da je modernizirao gospodarstvo. Rano u njegovu mandatu, rast BDP-a u Turskoj bio je doista 10 posto godišnje. Nadalje, od 2002. do 2016. godine, strani investitori uložili su u tursku ekonomiju 180 milijardi dolara. Međutim, u novije vrijeme, stopa rasta je usporena, ulagači su napustili zemlju, tvrtke odlaze u stečaj a sada se i nacionalna valuta počinje urušavati.

Krajem svibnja premijer Yildirim i njegov zamjenik Simsek održali su krizni sastanak u Ankari, tražeći način zaustavljanja pada lire. Složili su se da bi samo povećanje ključne kamatne stope moglo stabilizirati valutu, mjera koju je Erdogan odbio. Yildirim je naknadno uspio nagovoriti predsjednika, ali prekasno i lira se oporavila tek malo.

Ulagači više nisu spremni prihvaćati stil vladavine predsjednika, njegovu represiju kritičara, kronizam, suzbijanje središnje banke. “To je poput lavine koja se ne može zaustaviti”, rekao je jedan turski političar koji se specijalizirao za gospodarsku politiku. Ovo je pravi razlog za prijevremene izbore, rekao je jedan insajder. Predsjednik želi da ga ponovno izaberu prije nego što se krene recesija. Prethodna vlada izgubila je vlast zbog gospodarske krize 2001., a danas u predsjedničkoj palači raste zabrinutost da se povijest ponavlja.

Erdogan je poduzimao sve mjere predostrožnosti kako bi pobijedio 24. lipnja: sklopio je savez s ultranacionalističkim MHP-om; po sedmi put produžio je izvanredno stanje proglašeno nakon pokušaja puča kako bi otežao kampanju opozicijskim strankama i održao pritisak na medije. Ipak, rezultati izbora ne čine se onako jasnima kako je to Erdogan očekivao u travnju. Nakon 15 godina na vlasti, predsjednik izgleda umorno, na njegovim skupovima ostalo je malo od one euforije iz ranijih godina.

Jedan AKP političar kaže da AKP više nema onu snagu mobiliziranja masa. Na referendumu o predsjedničkim ovlastima iz prošle godine, napadi na Njemačku donijeli su mu dodatnih četiri ili pet posto. “Tu strategiju više ne možemo ponoviti.” Šteta po gospodarstvo bila bi prevelika, rekao je.

Istodobno, opozicija se okuplja: Republikanska narodna stranka (CHP, odnosno socijaldemokrati), nova nacionalistička stranka IYI i islamska stranka Saadet sklopili su savez. Samo prokurdski HDP ide sam s glavnim kandidatom Selahattinom Demirtasom koji je još u zatvoru. Čini se da postoje dva moguća ishoda izbora, oba dramatična.

Prvi je da Erdogan pobijedi i da dovrši transformaciju Turske iz demokracije u državu jednoumlja. Erdogan bi bio i šef države i vlada, mogao bi odlučivati o većini ustavnih sudaca, imenovati i opozivati ministre. Civilno društvo, koje se unatoč represiji žilavo opire, bilo bi potpuno demoralizirano. Njegovi bi se protivnici vjerojatno povukli u privatni život ili emigrirali.

Čini se da neki u Europi misle da će, ako bi Erdogan pobijedio, olabavio stisak i pokušao se dogovoriti sa svojim protivnicima. Ali Erdoganovi savjetnici ne misle tako. “Ako Erdogan pobijedi 24. lipnja”, predviđaju, “onda će apsolutno zavladati”. U vanjskoj politici Erdogan će ostati težak, nepouzdan partner. Pobjeda bi mogla dovesti do njegove još veće samouvjerenosti i do jednostranih vojnih akcija u Siriji i Iraku.

Drugi mogući ishod je da Erdogan izgubi. To bi bio trijumf za tursku demokraciju, ali bi to moglo gurnuti zemlju u kaos. Erdogan je svojim ljudima od povjerenja jednom već rekao da se boji da bi ga vojska objesila, kao što se nekoć dogodilo bivšem premijeru Adnanu Menderesu nakon svrgavanja.

U palači već vlada osjećaj da se bliži kraj. Naravno, nitko u neposrednom krugu oko Erdogana ne usudi se čak ni spomenuti mogući poraz. No, neki članovi osoblja počeli su se pripremati za bijeg. Jedan visoki državni političar otkrio je da se za sebe ne nada nikakvom dobru, ali bar bi želio pobrinuti se da mu supruga i djeca na vrijeme pobjegnu u inozemstvu. Stoga se može očekivati ​​da bi, čak i ako izgubi izbore, Erdogan pokušao sve što može kako bi se održao na vlasti.

Oporbeni se političari pripremaju za niz različitih scenarija: od manipulacije rezultatima izbora, preko raspisivanja novih izbora do zanemarivanja izbora i nastavljanja vladanja unatoč rezultatima izbora primjenom izvanrednih zakona. To bi neizbježno dovelo do masovnih prosvjeda i sukoba između vladajućih i protivnika. “Nitko ne zna što će se točno dogoditi 24. lipnja”, rekao je jedan oporbeni političar. “Samo je jedna stvar sigurna; nakon ovih izbora Turska će biti drugačija zemlja”.

express.hr