Volim Jajce
Aktualno BiH

Kolona sjećanja Jajce 29/30 listopada 1992 pad Jajca

Kao da je jučer bilo, a već je prošlo četvrt sotoljeća od pada Jajca i okupacije Pougarja, tog tragičnog 29/30 listopada 1992 godine. Još su nam ta tužna sjećanja i one tmurne slike pred očima, izbjegličkih kolona u kojima se padalo i ostajalo, ginulo  i umiralo. Tim jedinim putem spasa sve je mirisalo na smrt, i kiša je neprestano padala, nebo se otvorilo i plakalo za sudbinom napaćenih ljudi.
Povodom obilježavanja 25. godišnjice od okupacije Jajca i pada Pougarja, UDRUGA ,, 13 RUJAN iz Jajca, organizirala je kolonu sjećanja, koja je ponovo prošla ,,PUTEM SPASA“, i ako četvrt stoljeća poslije sve je podsjećalo na tu ratnu 1992.godinu.
Program je  zapčeo svetom Misom zadušnicom, koju je u jajačkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, predvodio najstariji jajački svećenik Fra Juro Stipić, koji je na početku mise sve srdačno pozdravio i molio za sretan put i povratak svih učesnika puta sjećanja. Potom je kod redišnjeg Spomen obilježja braniteljima HVO-a, u središtu grada, formirana kolona sjećanja.
Tako je  u tišini, i laganom vožnjom,  dvadesetak jajčana krenulo na put dug 300 kilometara, u znak sjećanja na sve jajačke žrtve poginule tijekom Domovinskog rata. Od Jajca do Tomislavgrada i nazad učesnici su ponovo prošli trasom, koja je bila i ostala “Put spasa 1992” kojim je veliki broj Jajčana i Pougaraca prošao istih dana, prije 25 godina.  Jajce – Dnoluka – Ranča – putem Kika –  Hamandžići – Karaula – Turbe – Travnik- N. Travnik- Opara – G.Vakuf/Uskoplje- Makljen –  Prozor/Rama – preko Vran planina i Vrila, sve do sela Lipa u duvanjskom polju,  prema Blidinju, gdje se prenoćilo i još jedamput s dokazanim prijateljima i našim dragim Mijom Tokićem i Filipom Andrićem ratnim načelnikom i dobrim domaćinom, evulirali uspomene na  tužne i prkosne ratne dane.
Krv se ledi, srce lupa
U predhodna dva dana, učesnici Kolone sjećanja, prešli su put dug 200 kilometara, kako bi stigli do odredišta i crkve u Tomislavgradu, gdje je misu za sve jajčane govorio Fra Gabrijel Moč, koji je samo za ovu prigodu došao iz Hrvatske i sjetio se jajačkih svećenika fra Zvonke Bakovića, Mate Sarafa, Pere Jurišića, Marka Štekića, koji su svi pokojni, osim gvardijana Fra Stipe Marčinkovića.
Dvodnevnim “Putem spasa” ove godine išao je i Ivo Šimunović, koji nam je na Ranču ispričao, kako je za dlaku izbjegao smrt, od prevrtanja tenka i dodao. Te mračne, uske i krivudave staze vodile su nas u nepoznato, šumski putevi  i planke bili su put spasa, posljednja nada, sve vrijeme puta bili smo izloženi stalnoj vatri, a nebo se otvorilo, kada je i Bog plakao za našom sudbinom, priča nam Ivo Šimunović jedan od tadašnjih zapovjednika jajačke bojne, a danas presjedavajući OV Jajce i učesnik puta spasa. Danas, dvadeset pet godina poslije priroda je ostavila posljednji pečat. Jesen se poigrala, obojila zemlju i unijela živost, gdje smo vidjeli pravi spektar jesenjih boja, baš kao tih 90-ih kada je put vrvio u borbi za opstanak. Znamo da je put Kika i strašna Karaulska cesta bila jedini ulaz i izlaz za Jajce i jedina  žila kucavica, koja nas te ratne održavala na životu. Hrabri vozači u jeku napada pod okriljem noći spuštali su kamione i dopremali hranu za tisuće jajčana koji su branili do poslijednjih atoma svoj grad.  Njihov jedini zaklon od neprijateljskih projektila bila je noć i mrak. Bilo je to vrijeme kada se ni mjesecu na nebu nije radovalo,  jer se smatrao saveznikom neprijatelja kada bi osvjetlio previše.
Darko Samardžić, imao je dvadesetak godina kada se priključio jajačkoj brigadi, danas predsjednik krovne Udruge 13 Rujan, nakon toliko godina, i danas se sjeća kako su gladni i iscrpljeni odolijevali pred svim nedaćama na Ćaninom Polju. Kruh su dijeli na petoricu, spavali pod vedrim nebom ispod drveća.
Ne znam više ni koji je dan neprijateljske ofanzive, znam da je šesti mjeseci, svaki dan je bio kao u paklu, ja po treći put ranjen, poginuli, povrijeđeni, granate i pješadijski napadi ne prestaju… Nakon što smo tih dana odbili više napada neprijateljske pješadije, izdržali bombardiranja, zapovjednik grada, kojeg smo svi voljeli i poštovali, došao je do nas, pozdravio se i rekao: “ Moramo spasiti civile i povući se. Situacija je veoma ozbiljna, u pitanju su naši životi, ranjenici, djeca i civili. Obećana pomoć nije stizala, a neprijatelj se sprema za novi napad” – prisjeća se Darko.
Među petnestak muških učesnika, bila je i jedina žena Dragica Lukić, koja je kao maloljetna prošla tim prutem i uspjela izaći na slobodnu teritoriju.  U tim danima, prisjeća se ona, izuzetno je teško bilo podnijeti psihološki napor, u odnosu na onaj fizički uz glad, kišu, nevrijeme i granate, koje smo morali trpjeti. Te dodaje da se itekako ispati, danas ponovo proći putevima spasa i odahnuti, uz prekrasni pogled s lijepoga Ranča na slobodno Jajce.
O stravičnim događajima koji su 1992. godine zadesili na tisuće Pougaraca pričao nam je i Ivica Glavaš, kaže nam da je čuo od svojih prijatelja koji danas žive raseljeni diljem Svijeta, da će se i oni rado priključiti slijedećoj koloni sjećanja, kao i da se nada da će ovo postati tradicija i jedan od značajnih datuma u povjesti jajačko-pougarskog kraja.
Ja moram priznati da tih dana nisam bio u Pougarju, već u Zagrebu, ali moja obitelj i mnogobrojna rodbina, kao i prijatelji i poznanici, koji su prošli ratne strahote i doživjeli golgotu i vrlo tešku sudbinu. Jedan dio toga su nam prenijeli, ali to se to danas riječima ne može opisati. Svaki spomen na ratne strahote, u meni osobno dodiruje veoma duboke rane. Sada je na nama svima koji smo se vratili i živimo u Jajcu i Pougarju, da se trudimo i nastavimo obilježavati značajne datume u povjesti našeg naroda završio je Ivica
volimjajce.com

Povezani Članci

Generalni direktor Hrvatskih pošta d.d. Mostar boravio u radnom posjetu Jajcu

VJ Urednik 1

SENZOR 24 INTERVJU – STIPAN JEZERČIĆ: Za mene postoje samo dobri i loši ljudi – kao prioritet prvo bih rješavao problem odlaska stanovništva

Volim Jajce

U sklopu “15. Šopovih dana na Plivi” održano natjecanje u čitanju

Volim Jajce
Učitavanje....