Volim Jajce
Aktualno

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 7. dio

Tonćo Ladan, odlomci iz romana – Gola bol 7. dio

………………….Samo što je zakoračio u hodnik srete Bojana.

– Nema potrebe da ulaziš, ionako je zagušljivo unutra. Brada nam je odobrio nove uniforme, idemo da ih uzmemo pa pravac kuća.

Ljuban magacioner, upita ih za brojeve, pa uzevši odgovarajuće, bezvoljno ih stavi na pult sklepan od dasaka – sve osim čizama – reče to više za sebe, nego za njih dvojicu.

Oni pak spakovaše uniforme u najlonske vreće koje dobiše od njega. Bar će ih suve obući pomisliše.

– Još cigarete pa da idemo – reče Anton, očekujući Ljubanovo protivljenje.

– Isto Bradina zapovijed – upita sumnjičavo.

– Zovi ga pa provjeri, tjedno sljedovanje rekao je – drsko uzvrati Anton.

– Nema potrebe da ga zovem. Tjedno kažeš, pa toliko će i da traje, vi ste srećkovići sutra ih već neće biti – rekavši to izgubi se u mračnom dijelu magazina i donese šteku Opatije.

– Nešto sam vam i sam dodao, kad je bal nek je bal – reče Ljuban.

Mora da je neku više zveknuo pomisli Anton.

– Hvala Ljubane – rekoše.

Uzeše cigare, nasmijani izađoše na širok put. Neko vrijeme su išli ćuteći. Hladan, vlažan zrak nakon zagušljivog magazina godio je kao i kiša njihovim licima.

 

Niz put su klizili mali potočići vode. Zemlja nije mogla da upije sve to nebesko pražnjenje. Vjetar iza njih donosio je uzbudljivo šuštanje ogromnih lipa, puno svježine, mirisa, kišne Oktobarske noći.

– Nisi ih vidio, u sobi s Bradom bila su dva plaćenika – prekide tišinu Anton.

– Plaćenici, zajebavaš.

– Ne zajebavam, nisu rekli da su to, ali se po njima vidi tko su i da ne rade đaba. Fini neki momci sutra ćeš ih upoznati. Hoće da unište tenk, što nas zajebava svaki dan.

– Tenk, svaka čast – uzvrati Bojan – rade po učinku.

– Valjda – odgovori Anton.

 

Nasmijaše se. Na Kalamću, seoskoj raskrsnici razdijeliše cigare pa se rastadoše. Bojan ode pored seoske trgovine u svoju kuću. Anton nastavi da se spušta sad već asfaltiranim putem kući, videći njene tamne obrise. Cijelog puta nije sretao ljude. Selo kao da je bilo pusto. A patrola pitao se, gdje su ti ljudi? Straže nisu držali, ali po noći su patrole od starijih ljudi obilazile  selo. Večeras ih nema ili su na drugom kraju sela.

 

Zaustavi se kod omanje kuće, nedavno su je obnovili pa nije izgledala tako jadno, kao što se je sjećao kao dijete. Ipak ovo ratno vrijeme je ostavilo svoj pečat i na njoj. Tragovi granata bili su vidljivi: rupe u zidu, zatvoreni prozorski kapci, oštećen krov. Otvorivši kapiju, Anton uzbuđeno pređe očima kuću i veliko dvorište, potresen uspomenama iz djetinjstva.

 

Čudno je to pomisli, kako te rat tako često vrača u prošlost; a budućnosti kao da i nema. Misli ne idu naprijed nego samo nazad, bježe u prošlost. Ovdje sam rastao, ovdje je cvjetala moja mladost, ovdje sam se susreo i sa smrću onih koje je uzela. Pamtim ih, još žive u mom sjećanju. Hoće li se neko mene sjećati.

 

Pusto dvorište bilo je zaraslo u bujnu koprivu i divlju malinu. Na velikoj staroj jabuci visjela je ljuljaška. Tanak lanac, obješen o debeloj grani s daskom pri dnu. Bila je to dobra ljuljaška. Sjede na dasku, uhvati rukama mokre lance, pokrenu se uz škripu drveta i zahrđalog lanca. Klatio se polako. Udovoljivši toj iznenadnoj potrebi, ustade pa krenu kućnim vratima.

 

U tijesnom hodniku, stalaža za obuću činila ga je još tješnjim, dole niže pored sobnih vrata bijelio se frižider. Anton kresnu šibicu. Ugleda svijeću na stalaži. Sa svijećom u ruci otvori kuhinjska vrata. Nije bilo nikog, ali unutra je bilo toplo. Toplota je dolazila iz primamljivo bijelog štednjaka s crnim platama. Veliki vešni lonac bio je napunjen vodom. Anton prstom provjeri njenu toplotu, bila je više nego mlaka.

 

S druge strane vitrina sa staklenim vratima, na njenim policama složeni tanjuri i poredane čaše. Kraj zatamnjenog prozora, lijevo u uglu obješen križ, ispod njega crkveni kalendar. Desno od štednjaka, sobna vrata, zatim stolić s televizorom. Ispod prozora, lijepa ugaona sofa, ispred nje sto sa stolicama.

 

Anton je sve to prelazio pogledom punim nostalgije, kao da je godinama bio odsutan. Upijao je detalje nekog prošlog izgubljenog života. Otvori sobna vrata pa zastade na pragu. Poznati miris udari mu u glavu, tako da mu se zavrti. Pogledom obuhvati spavaću sobu. Težak ormar, između njegovih vratnih krila police, popunjene fotografijama. Po ormaru poredane žute dunje sa svojim opojnim mirisom, zatim krevet brižljivo namješten. Na njemu ugleda dvije hrpe uredno složenog, ispeglanog donjeg veša.

 

To je ona za njih spremila, kad dođu da imaju. Mali stolić sa stolicom, na njemu šivaća mašina. Iznad na zidu ogledalo, pored slika, svetog Ante. Srce mu brže zakuca a pluća ispuniše zrakom kao da se guši. Okrenu se otvorenih usta, ostavi vreću s uniformom. Vrati se u kuhinju, upali još jednu svijeću, prozori su bili dobro zatamnjeni tako da je bio siguran da svjetlost neće doprijeti vani.

 

Tad zapazi na kuhinjskom stolu, klupko vunice sa svijetlim pletećim iglama, uvučenim s četiri strane započete čarape. Uzevši veliki lonac odnese ga u kupatilo. Svježe okupan i nakon brijanja namirisan, uze s kreveta donji veš, zatim obuče novu uniformu, mirisala je na naftalin, ali njena suhoća učini da se ugodno osjećao. Razvedrivši se poslije kupanja, obuče novu jaknu, mirisala je također na naftalin, malo zgužvana zbog nošenja u vreći. Brača u Hrvatskoj ovaj put nisu štedjela, izgledam kao pravi vojnik, pomisli  iskrivljenog osmjeha.

 

Ugasivši  svijeće, izađe u tamno dvorište i hladnu kišu. Zapali cigaretu, zaklonivši plamen, pa lagano krenu ka susjedovoj kući u kojoj je bilo sklonište. Vjetar je tresao kaplje s vrbovih grana. Nadošli potok ispod njih, nosio je otpalo lišće, bukteći poput male rječice, plaveći nanosio lišće preko asfaltiranog puta. Ušavši u susjedovo dvorište, prvo sto zapazi bila su vrata pušnice obojena bijelom bojom, koju ni tama kišne noći nije mogla da prekrije. Nabacane vreće nasutog pijeska, ispred podrumskih prozora i oko željezne ograde podrumskih stepenica, ukazivale su da se neko pobrinuo za kakvu takvu, sigurnost skloništa.

 

Spustivši se niz podrumske stepenice, pokuca na teška debela hrastova vrata.

– Tko je? – začu iznutra uplašen muški glas.

– Anton susjed.

Brava škljocnu i vrata se otvoriše. Anton ugleda Stipana, još uvijek sa šljemom na glavi.

– Faljen Isus – reče Anton.

– Uvijek Faljen – odgovori Stipan, on je bio vlasnik kuće – otkud tebe? – upita Antona.

– Došao sam da obiđem mamu.

– Tu je uđi – pomače se Stipan s vrata.

 

Ušavši u podrumsko sklonište koje je bilo dosta mračno. Slaba svjetlost je dolazila snjegove desne strane iz fenjera obješenog o veliki ekser zabijen u zid. Polako Anton poče u žamoru glasova koje je izazvao njegov dolazak raspoznavati umorna i preplašena lica svojih susjeda. Sjedili su na podu. Neko na stolici, neko na drvenim klupama postavljenim uz kameni podrumski zid. U jednom uglu nalazila se stara sofa, na njoj je sjedio postariji muškarac Viktor susjed.

 

Na njenom drugom kraju mlađa žena. Anton je u prvom pogledu ne prepozna. Tu su bile još četiri žene u jednoj od njih Anton prepozna majku.

Ustala je čuvši mu glas. Kroz mutnu svjetlost Anton na njenom licu vidje teret sveg onog što je preživjela i što preživljava. Malo posrnu krenuvši ka njoj, vidio je kako se i ona zaljulja dok je širila ruke, nemoćna da se pokrene. Anton je zagrli s ljubavlju. Ljubeći njemu to najdraže lice, potamnjelo od brige straha, sa suznim očima koje zasjaše radošću što ga vidi.

 

– Antone sine moj. Dobro da si se sjetio. Zaboravio si ti majku svoju – šaptala je grleći i ljubeći ga. Sjedoše na klupu pored zida. Anton spusti pušku na pod, zasmeta mu i nova jakna, skide je.

– De umiri se što to govoriš – ponovo je zagrli poljubivši je.

– Jesi li vidio Kristijana – upita brižno majka – nema ni njega. Bar da se javi.

 

Anton je imao mlađeg brata, vidio ga nije ali slagah – jesam dobro je, navratiće i on ovih dana.

Brat mu je bio u protiv diverzantskom vodu i dok je Anton bio munja koja sijeva, Kristijan je bio tiha rijeka koja brdo ruši. Neustrašiv nije znao za strah i nije se poput Antona hvalio svojom hrabrošću. Zato je bio cijenjen i voljen i nije volio Antonov zaštitnički odnos prema njemu ali Antona je volio više nego sebe.

 

A Anton kao Anton je morao uvijek glumiti velikog i brižnog brata. I sad mu srce treperi strahom i brigom za njim, a majci reče- nemoj toliko da brineš, nismo više mali a i čuvati se znamo.

– Kako da ne brinem, svašta čujem, ljudi pričaju Anton i o tebi i o njemu. Srce mi strahom drhti, čula sam svašta. Bože kakva ste samo umiljata djeca bili, a sad radite takve stvari – reče obrisavši suze s lica.

Anton je poljubi – ne slušaj svašta i znaš kakvi su ljudi o muhe prave medvjeda. Ne boj se sve će biti dobro.

– To joj i ja stalno govorim. Što kog vraga slušaš ljudska naklapanja, ljudi tko ljudi uvijek će govoriti i ja sam nekad govorio protiv Antona, priznajem da jesam, ali je postao čovjek kao i Kristijan i ti Luno možeš biti ponosna na svoju djecu – izgovori Stipan koji se u međuvremenu smjestio pored Viktora ne skidajući šljem, vrteći glavom lijevo i desno.

Antonu se razvedri lice pri pogledu na njega ,, mora da još uvijek škripi” pomisli Anton.

– Eto vidiš – reče Anton – slušaj što Stipan govori.

– Naslušala sam se ja svega Anton. Bogu se moli i misli na svoju staru majku, nikog i ništa ja nemam osim vas dvojice. Moli se Anton i ja se molim stalno. Hoćeš da odem da ti nešto spremim za jelo, da pojedeš nešto toplo.

– Nisam gladan, jeo sam kod tetke u Blaževićima.

– Sigurno si jeo, neće mi biti teško da ti napravim.

– Kažem ti jeo sam kod tetke.

– Juče smo se vidjele, kaže da je dobro. Kako je ona gore sama što radi?

– A što će da radi. Kad je mirno obiđe štalu nahrani stoku, znaš kakva je, vrti se po dvorištu, radi po kući i tako joj prolaze dani. Sutra će da dođe kod tebe.

– Juče mi ništa o tome nije govorila.

– Ja sam je nagovorio da dođe kod tebe. Što će gore sama. A bit će vam i bolje zajedno a i lakše, bar nećete biti same.

– Hajdemo Viktore,   da obiđemo selo – ću Anton Stipanov glas – večeras mi obilazimo selo – reče Antonu dok su izlazili.

 

Pogledavši za njima Anton svrnu pogled na sofu i tad mu se pogled zaustavi na njoj. Sad ju je prepoznao, Marina. Živjela je s majkom. Majka joj je nešto prevrtala u rukama sjedeći na klupi pored Stipanove žene koja brižnim pogledom isprati Stipana. Gledajući Marinu svi negativni osjećaji, strahovi, zebnje, odjednom se izgubiše, podrumski kameni zidovi pružiše mu osjećaj ugodne kućne topline. Bože moj kakva čuda, kad ugledaš ženu spremnu za ljubav.

 

Bila je lijepa, bila je poželjna. Antonu se to lice učini tako toplo, tako nježno da mu se oči ovlažiše. Toliko nježnosti u meni, pomisli. Kosa joj nije bila ni duga ni kratka. Nježno se spuštala niz dugi vrat, blago dotičući ramena. Imala je vrlo krupne oči, koje su ga na trenutak pogledale a blago rumenilo izbi joj po licu. Što ju je duže gledao bila mu je sve privlačnija. Nos joj je bio mali i širok, lice uzano sa širokim usnama, punoća tih usana, pogotovo se očitovala u kutovima ustiju. To lice pomisli daje odsjaj sazrele ljepote.

 

Upijajući pogledom žedno to lice, te oči, odsjaj mutne svjetlosti što se poigrava na njenom licu, Anton osjeti uzbuđenje. Prepozna na tom licu, u tim očima u kojima gori neka toplina, neki začarani pogled ljubavi, koja se nudi. Bio je to pogled žene koja čezne da je neko usreći. Osmjehnu se, ona uzvrati osmjehom uzdrhtali usana, pogledavši ga neposredno i ravno u oči. Potom skrenu pogled, prošapta nešto majci, podiže se i krenu prema vratima. U njezinim pokretima bilo je svjesne ženstvenosti. One ženstvenosti što se ne može obuzdati, ne može prikriti. Dok je prolazila kraj njega, pazio je da ne bulji u nju kao tele u šarena vrata. Ona je bila svjesna njegovog pogleda, ovlaš se osvrnu, pogledavši ga prije nego će izaći. Iza nje osta radostan osjećaj muškosti koji ga potrese a u oči mu navali val žudnje.

 

– Zabrinuo si se nešto – prenu ga majčin glas, na trenutak je bio zaboravio na nju. Okrenu se prema njoj s osjećajem srama a blago rumenilo mu izbi po licu. Da li je ona nešto primijetila nije bio siguran. Njeno lice nije ništa govorilo osim radosti što ga vidi. Uhvati ga za ruke prislonivši se uz njegovo rame.

 

– Nije ništa, samo sam umoran, oči mi se same sklapaju. Mora da sam malo zadrijemao. Idem ja da malo odspavam a ni granatiranja večeras izgleda neće biti. Hoćeš sa mnom do kuće? – upita majku.

– Rano je, a sad ćemo zajedno da pijemo kavu, a nekad poslije kave odkunjamo ovdje zajedno, lakše nam je.

– Tako ti je to Anton sad smo više skupa nego ikad prije – reče Stipanova žena pa nastavi – de ti nju pristavi Age – reče Marininoj majci.

Ova pak upita Antona – hoćeš i ti s nama da popiješ kavu.

– Hvala, drugi put – reče Anton gledajući kako Age pali gasni koher.

– Mi ćemo se još vidjeti sutra, prije nego odem na liniju – reče majci.

Poljubi je obuče jaknu uze pušku, pozdravi se s ostalima ženama poželivši im laku noć i izađe.

 

Sjedila je na stepenicama, priljubljena uz kućni zid krijući se od kiše, s cigaretom u ruci. Vidjela je kroz podrumsku svjetlost, koja ga na trenutak, dok je izlazio zahvati, da je to on. Oči joj se neznatno raširiše, a žar cigarete pokaza joj obrise lica.

– Zdravo Marina.

– Zdravo Anton.

– Nije baš ugodno po ovakvom vremenu sjediti napolju – glas mu malo zadrhta i to ga naljuti ali brzo povrati samopouzdanje osmjehnuvši se, ti si Anton, reče sam sebi.

– Nije ugodno, ali ne mogu da pušim unutra, ionako je previše zagušljivo, među tim starcima – progovori i ona uzdrhtalim glasom.

– Zašto si ostala, svi drugi su otišli.

– Zbog majke, ona neće da ide a da je ostavim ne mogu a tako mi je teško Anton.

– Razumijem te, a što kažeš da odemo kod mene, uz cigare nešto popijemo porazgovaramo a oslobodičeš se bar na neko vrijeme staraca.

 

Osmjehnu se ali ne reče ništa. Rekao si to prebrzo, pomisli trebao si još razgovarati, ali ne ti žuriš uvijek žuriš, tipično za Antona, nema vremena, bio je to trenutak samopouzdanja, prevelike žudnje i sigurnog sunovrata. Ona odbaci cigaretu, preko željezne ograde. Ustade gledajući ga.

– Ne bih kod tebe – rekla je to tiho – nekako mi je zgodnije da smo kod mene, a i mama mi po čitavu noć ostane ovdje.

Hvalim te Bože, poruka primljena i razumljena, razmišljao je Anton a jedva čujno reče – idemo. Krenuše, Anton upita – što imaš za popit?.

– Rakiju, valjda sad to samo i imamo – reče kroz smijeh.

 

Nasmija se i on. Smijeh ih opusti od napetosti koju su osjećali, on ih zbliži u hladnoj noći. Tjerani kišom,    brzo se nađoše pred ulaznim vratima njene kuće. Kroz lupu srca i plamen vatre koja je u njemu gorjela, Anton ću kako se brava na ulaznim vratima otključava. Uđoše u taman hodnik. Prije nego je zatvorila vrata, upali svijeću i sjenke počeše da trepere.

 

Okrenu se prema njemu, uzdigla je ruke stresajući kišne kapi s kose, istodobno uzdigoše se i obline njezinih grudi. Osjećajući njezinu blizinu, Anton spusti pušku na pod. Gotovo slijepim, nesigurnim pokretom pruži ruke, nježno joj obujmi glavu poljubivši je. Usne su joj bile tople i meke, mokre od kiše. Bojao se da će ona ustuknuti od tog poljupca. Ona se priljubi uz njega, toplina njenog tijela, dodir čvrstih grudi razbukta u njemu upaljenu vatru. Ruke mu skliznuše niz njen vrat, pođoše prema grudima.

– Čekaj – reče ona – ne ovdje, dođi u sobu.

Odmače se okrenu i pođe ispred njega noseći svijeću. Postelja je bila uredno namještena, pružala je izgled čednosti. Ona postavi svijeću na toaletni stolić u kutu. Skide neku vrste bluza košulje, izvuče se iz suknje, osta u kombineu ispod kojeg su se nazirali grudnjak i gaćice bijele boje. Polako ženstveno, zavodnički, zadiže kombine i skide ga preko glave. Zatim posegnu rukom na leda, raskopča sponu svog grudnjaka i baci ga na pod. Gledala je Antona a u očima joj je titrao sjaj svijeće i vatra ženke.

 

Objema rukama prihvati gaćice, skide ih malo se sagnuvši, pa i njih odbaci do grudnjaka. Razotkrivši vitko sazrelo tijelo djevojke, mladosti koje ne umire. Anton je gledao to raskošno tijelo, tako ženstveno, tako opijajuće. Onakvo kakvo je volio, kakvo je sanjao u usamljenim noćima. Lagano bez žurbe, popela se na krevet i spustila se. Ispružila se preko pokrivača, svjesna svoje ljepote.

 

Anton već u bunilu oslobodi se svoje odjeće i krenu prema njoj gledajući opijenim pogledom njene bradavice tamne izbočine iz tamnog kruga u požudnoj bjelini okruglasti lopti. Priljubi se uz nju pređe rukom preko njezinih grudi, spusti je na njenu vlažnost. Okrenula se na stranu, priljubila svoje tijelo uz njegovo. Osjeti na sebi blago traženje njenih usana i pritisak njenih raskošnih grudi. Pogledao je na djetinji sjaj, obasjanog lica, te pune usne iz kojih je izlazio topli dah. Ona silna nježnost koju je osjećao u sebi i koju je htio pokazati, obuze ga kao i uzbuđenje poput toplog vjetra što se u proljeće spušta niz Golu planinu donoseći život.

 

Laganim pritiskom svog tijela vrati je na leđa. Usne spusti na njene grudi. Lagani dodir njegovih usana i jezika, učini da se strasno protegnula uz nekontrolirani uzdah zadovoljstva. On se pokrenu niže, vršak njegovog jezika dotače njezin pupak, spuštajući se na meki vlažni brežuljak. Zatim se počeo micati prema gore tražeći njene usne, poljubivši te vrele usne, lijeva ruka mu kliznu ispod njezine oble i čvrste stražnjice, desnu podvuče ispod njenih ramena. Počeo je prodirati u njezino vrelo uzdrhtalo tijelo, nježno, silovito, snažno. S radosnim uzdahom primi ga u svoje tijelo. Nije više ništa osjećala osim užitka i ispunjenja tog tako željenog čeznuća.

 

Slasno je kriknula, kad je dosegla vrhunac, potonuvši do kraja u njegov čvrst zagrljaj. Anton je čvrsto stezao njeno tijelo uz svoje, dopuštajući ritmu njegovog tijela da postaje silovit, nezaustavljiv. Ništa nije čuo, ničeg nije bio svjestan, osim dahtanja i stenjanja koje je postajalo, glasnije i glasnije u tihoj sobi. Osjetio je radost kao nikad prije, taj posljednji slasni potres u čudesno spojenoj puti. Ležali su jedno uz drugo sretni, zadovoljni, iscrpljeni užitkom i gledali svoja tijela osvijetljena svijećom koja je dogorijevala.

– Nekako sam znala, da će biti ovako – progovori Marina.

– Što, kako?- upita Anton, pa shvativši, reče – razmišljala si o meni?

– Često, znala sam da će biti lijepo jer si ti pun tuge. Zato se i ljubiš tako.

Kako?

– Tako – nasmija se ustavši. U kupaoni se strese od iznenadne hladnoće. Na brzinu opra tijelo hladnom vodom, zatim ga dobro istrlja ručnikom, da bi se brišući  zagrijala, pa ovivši ga oko sebe, otiđe do kuhinje, uze dvije čaše i flašu rakije.

 

Sjela je na rub postelje držeći čaše u lijevoj a flašu u desnoj ruci, nasuvši ih do vrha, spustila je flašu na pod. Rakija što ju je Anton salio u grlo bila je žestoka i prijatnog ukusa. Marina je iskapila svoju čašu u jednom gutljaju – tako si bio blizu a tako daleko. Nagne se opet podiže flašu i napuni oboma čaše.

– Toliko dugo sam čekala – reče kucnuvši se s Antonom.

– Nisam znao, oprosti mojoj tužnoj ludosti – osmjehnu se Anton.

Marina spusti čašu pored flaše na pod. Obuhvati ga rukama i leže po njemu – sad kad si već tu, nećeš se lako izvući.

Kasnije još uvijek u postelji, zagrljeni zapališe cigarete. Ona je ozbiljna lica gledala u njega a oči su joj isijavale neko ushićenje, neobjašnjivo Antonu. Samo je znao da ga te oči uzbuđuju i da će u tim očima potražiti zaborav. Stežući je u zagrljaj, pomisli pospano, konačno mi je rat pružio i nešto lijepo………

Volimjajce.com

Napisao Tonćo Ladan

 

Povezani Članci

OBRAĆANJE JAVNOSTI: Izborimo se zajedno za bolje sutra u Jajcu!

Volim Jajce

Srbska čast, Askeri i karneval u Čapljini

Volim Jajce

OTKRILI KOJA SVE PRAVILA KRŠI PAPA “Nisam vjerovao svojim ušima niti očima”

Volim Jajce
Učitavanje....